Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

13. Juna 2013.

Zoran Janković: San o šetnji najljepšom ulicom tvog rodnog grada

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Zoran Jankovć

             

SAN O ŠETNJI NAJLJEPŠOM ULICOM TVOG RODNOG GRADA

 

Poznati zvuk na mobilnom telefonu. Čitam kratku poruku:

„Stigla sam.“

Duboko udišem oštri, jesenji vazduh. Košava mu pojačava osjećaj hladnoće. Silazim niz pustu Skadarliju. Čuje se poneki, daleki zvuk poznatih melodija. Jesen je i Skadarlija se odvaja od svog grada; zavlači je u zadimljene prostorije pune zadrignih, polupijanih ljudi koji tu ne pripadaju. Pa ovo je ulica boema, ljudi koji su dali imidž ovom gradu. Sad su druga vremena a prema vremenima i običaji. O tempora o mores.

Razmišljam:

„Bolje da ti se javim malo kasnije dok se smjestiš, odmoriš, popričaš sa poznatim ljudima.“

Posle deset minuta opet poruka:

„Javi se, stigla sam.“

Smješkam se:

„Nestrpljiva, urbana žena. Working Women. Opusti se, bona, živ ti ja, zabava tek počinje.“

Zovem te. Zvoni telefon tri puta a ja sam nervozan ko da je prošla čitava vječnost.

“Alo.”

Čini mi se da ti glas drhti. Ćutim nekoliko sekundi da uzmem vazduh.

“Ovde sam ja. Jesi li to ti? “

Očekujem da se nasmiješ ali ti si ozbiljna od uzbuđenja kao i ja samo što ja uzbuđenje  pokušavam da sakrijem šalom. Kažeš:

“Jesam, jesam, samo ovaj telefon zeza. Ne znam da baratam s njim. Jebi ga.”

“Kako si putovala? Jesi li umorna? “

Odgovaraš da nisi umorna, da hoćeš u grad, pa nisi bila tolike godine, kakvo odmaranje. Pričaš, pričaš a meni lijepo. Oboje kao da smo otvorili ventil, otčepili zapečaćeno bure i iz njega teče, klokoće.

“Kod Gradske poslastičarnice u 8, važi?”

“Dogovoreno.”

Razmišljam:

„Taman da odem do kuće da se presvučem. Tamnoplavo odjelo i svjetlo plava košulja i crne cipele.“

Na semaforu kod “Banije” psujem:

„Ma kakvo odjelo: zlatiborac, farmerke i mokasine. A šta ako bude kiše. One propuštaju. Ma, šta me briga, dobro je ovako.“

Petnaest minuta do osam. Stojim zaleđen i hladniji od spomenika preko puta mene. Čini mi da koliko sam važan postajem i viši od spomenika kod Konja. Čudnog li imena za spomenik  tako važnom čovjeku koji sjedi na konju. Sjedi čovjek na konju i to je spomenik konju. Duh Beograda, ja nemam drugu riječ. Uzgred po mom skromom znanju o istoriji taj konjanik je bio običan ratni profiter i pjesnik, pa mu iz više razloga ne treba spomenik. O konju ne znam ništa i pitam evo javno da li neko zna kako se zove taj jadni konj na kome jaši već dugo jedan vladar a pjesnik a nije Njegoš?.

Vidim te sva si užurbana. Glava ti leti lijevo-desno kao da hoćeš da pokupiš sve slike prepunog trga. Prilaziš mi, zagrliš me. Milujem te po kosi i vidim da plačeš. Uživo, majke mi, ne preko interneta. Podižeš glavu i ne brišeš suze. Gledaš me kao siromah milion dolara. Prija mi. Ćutimo i gledamo se. Pokazujem glavom hoćemo li u Kneza. Ćutiš i prihvataš moju polusavijenu ruku.

Letim, čini mi se. Držiš me ispod ruke. Idemo ruku pod ruku. Idemo lagano kao da imamo određen broj koraka koje ne želimo da potrošimo. Uzdignute glave kao Lenjin u oktobru lebdim pored šaltera za brzu hranu Gradske poslastičarnice. Prolazimo bioskop ti prosto upijaš sve slike kao da su ti oči beskrajna kamera. Prolazimo između stubova a mene stid što je loše aranžiran izlog sa konfekcijskom robom, kao da sam ja vlasnik ovog lokala.

Još više usporavam korak. Okrećem glavu na desno prema knjižari pa onda prema tebi. Ti gledaš u mene smješiš se. Popravljaš mi čuperak na ćelavoj glavi. Kažeš:

“Ima vremena. Sutra ćemo u knjižaru. Hajde sad da šetamo.“

Meljem ko mlin:

„Vidi ovo! Ovo nekad bilo Beko. Sjećaš li se? Sada je Beneton, ovo ti je…“

Čekaš da završim i sjetno kažeš:

“Sve se promjenilo, čovječe.”

Promjenili su se i ljudi razmišljam za sebe i klimam glavom. Da u pravu si. Nisi bila dugo to je normalno. Kakve ja gluposti pričam. Šta je normalno? Ko je kome dao pravo da jedan lijep udoban grad, za svakoga ko u njega dođe, nagrdi besmislenim reklamama sa kojih se smiju fotošopirane unuke seoskih frajli. Brojim: Sve latinica. Sve na drugim jezicima samo na našem piše: Kraš. Pa ni to nije na srpskom više. To je na hrvatskom. Sve samo inostranstvo. Jebalo nas inostranstvo kao da je preko svijeta. Nikad do sada nisam ovako gledao na ovu divnu ulicu. Gledam u Krašev izlog  pa se sjetim. Au, zaboravio sam. Izvadim brzo iz džepa zelenu kutijicu čokoladica After Eight i ponosno pitam:

“Sjećaš li se, ovo se pominje u jednoj pjesmi posvećenoj tebi.”

Osmjeh ti napravi uvijek malu rupicu na dnu obraza.

„Bože, mršava je.“

Razmišljam.

„Šta li ona jede tamo?“

Svašta mi pada na pamet. Ali sad si na mojoj teritoriji i biće ćevapa.

Odgovaraš da, naravno, znaš za čokoladice. Nisi ubjedljiva ali ja se pravim kao da ti vjerujem. Skidam celofan, otvaram kutiju i i nudim ti. Uzimaš tanki kockasti čokoladni slatkiš zamotan u crni sjajni papir. Sve se ovo događa dok šetamo polako. Prolazimo pored bivše radnje Snežana. Šta sve tu nije bilo. Pamtim je kao kafanu, slastičarnu, piceriju i ko zna šta još. Danas je to restoran nepoznatog i glupog imena koje smatram da nije vrijedno da ga zapamtim.

“Jesi li gladna?”

Pogledam te i shvatim kakvo sam pitanje postavio. Ti žvaćeš čokoladu a ja ti nudim večeru. Opet ti se pojavi rupica na obrazu:

“Ne, ali može kafa.”

Ubrzavamo korak i ja mislim da ti znaš gdje te vodim. Spolja se i ta kafana promjenila. Ostatak rogobatne bašte sa ogromnim video bimom i stolice složene kao lego kocke. Ulazimo u Kolarac. Čini mi se da je isti kao prije trideset godina. Tu me je kao mladića vodio stric a ja sam bio ponosan na mnoge velike ljude koji su ovdje pili, jeli i uživali. Činilo mi se da baš na toj stolici na kojoj ja sjedim je sjedio Ivo Andrić pa Branko Miljković i ko zna šta mi je sve padalo na pamet. Upijaš pogledom jednu od rijetkih kafana u Beograd koja se nije, skoro nimalo, promjenila. Svijetloplavi stolnjaci i dovoljan broj stolova da ne bude gužva. To je prvo što mi se sviđa u nekoj kafani. Ne volim gužvu i guranje stolicama. Nije se mnogo promijenila govorim i namještam ti stolicu da sjedneš u polupraznoj kafani. Odlažeš kaput i sjedaš. Otmeno a skromno i to mi se sviđa. Prilazi navalentni konobar to mu se vidi po načinu na koji ide, kao paun za vrijeme parenja:

“Gospoda žele?” – kaže paun.

“Ne. Gospođa želi.” – kažem ja, a on se izvinjava i davi nas kako je to mislio. Ali usluga je super. Ubrzo dobijamo toplu, crnu tečnost ukusnu i baš onakvu kakvu smo tražili. Pušimo i pričamo. O svačemu pričamo. Kafa kao da ti je odvezala jezik. To je ona koja mi je slala one divne poruke pune vedrine ali uvijek sa dozom tuge. Poruke bombastičnog sadržaja punog hvale za sve što bih ja napisao, sve divno i krasno što je moje sa toliko pretjerivanja da se umalo jednom nisam zaljubio u sebe.

“Hoćeš li nešto da popiješ?”

Klimaš odrično glavom. Neću ni ja a pije mi se nešto žestoko kao što mi tako nešto žestoko i događa. Osim toga, ovdje su nekad služili divnu rakiju od kajsija.

Izlazimo lagano i ležerno. Razgovaramo kao da se svaki dan viđamo. Skačemo s teme na temu a počinje i da pada kiša.

„Proklete mokasine biće mi mokre noge.“

Gledam u tvoje cipele i radosno konstatujem da ti nećeš biti mokrih nogu. Prolazimo pored Grčke kraljice, kafane lijepog imena ali lošeg imidža, birtije ustvari. I tu smo, na kraju ulice, na semaforu u ulici Tadeuša Košćuška. Preko puta je Kalemegdan. Na semaforu crveno svjetlo. Govorim iz dna duše:

“Da je sad lijepo vrijeme vodio bih te do crkve Svete Petke i sjedili bi na strmim stepenicama ispod nje do kraja života.”

Smješkaš se ali ovaj put rupica ti postaje još veća:

“Hajdemo sad odmah. Šta ima veze što pada kiša?”

Na semaforu se uplalilo zeleno svjetlo i mi smo žurno koračali po mokrom i svježe obojenom pješačkom prelazu. Ulazimo u park usred noći i dišemo oštri jesenji vazduh. Idemo prema kalemegdanskoj terasi pa nizbrdo prema crkvi.

Probudio sam se zbunjen ali nasmijan. Pogledao sam kroz prozor. Padala je kiša. Šteta što te večeri nisi bila tu. Šteta što je ovo bio samo san.

 

Zoran Janković

Zoran Janković

Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenjuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.

Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Suada Džogović: Ne smijemo dozvoliti da se zaboravi zašto se desila Srebrenica

Ne smijemo dozvoliti da se zaboravi zašto se desila Srebrenica! Piše: Dr. sc. Suada A. Džogović, član Međunarodnog tima za istraživanje genocida, Kanada Na obilježavanju 24-godišnjice masakra u Srebrenici, jučer je u ...
by Redakcija
0

 
 

Nataša Žurić: Crnogorka kroz vrleti i vjekove

CRNOGORKA KROZ VRLETI I VJEKOVE   Studirala sam  u Petrogradu i stekla najbolje obrazovanje, ipak me pogledaj. Jesam i biću uvijek Crnogorka. Visoka sam, dugih nogu, crne i kovrdžaveć kose, tamnog tena i očiju, nenaš...
by Redakcija
0

 
 

Denis Kožljan: Kinezi u Kumrovcu

Kinezi u Kumrovcu Piše: Denis Kožljan Što bi sad rekli Tito i Mao da su živi? Hm, ma rukovali bi se sigurno. Mao bi se onako široko i prepoznatljivo nasmijao, a Joža uživao u svojoj omiljenoj cigari. Da, ali sada su drug...
by Redakcija
0

 

 

Muslimani obilježavaju odabranu noć Lejletu-l-Mi’radž

Isra se u arapskom jeziku znači noćno putovanje. Radi toga što se ovo čudo ili mu‘džiza Božjeg Poslanika, koja svojom veličinom zadivljuje i zapanjuje, dogodilo noću, to je i jedno kur’ansko poglavlje dobilo naziv ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Haris Plojović: Nihilizam Čaršijskog čovjeka

Ah, taj nihilizam. To je neka filozofija. Svi mi slijedimo neku filozofiju, nekada smo svjesni toga, a nekada nismo. Čak i oni koji bi da zabrane filozofiju, nisu svjesni da određenu filozofiju i slijede, prećutno, dok im je...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona