Moj otac je volio prirodu i šetnje. Svake subote i neđelje, kad god je to vrijeme dozvoljavalo, išlo se u šetnju ili se pelo po brdima. Izašli smo on i ja na svaki vrh svakog brda i čuke cetinjske. Uživao je u pogledu. Onda bi počeo: e vidiš, ono ti je Vladin dom, a ono ti je Dvor, a ono ti je Grand hotel, a ono tamo su ti banski stanovi, onamo, e vidiš, onamo ti mi živimo, ono ti je Manastir… ono brdo tamo preko, ono ti je Vrtijeljka, tamo ti je poginuo Bajo Pivljanin, ono ti je… Đinovo brdo, tamo je… i tako.
Cetinje. FOTO: http://www.cetinje.montenegro.travel/me/cetinje
Jedna priča je smjenjivala drugu.
Često se išlo i u Borovik, to je bio Veliki kanjon moga djetinjstva, čudesan krajolik. Išlo se i na Lovćen, ali rijetko, starim putem se malo ko usuđivao da vozi, bio je makadam, ali u jadnom stanju, decenijama. Sad, kad bi neko došao u goste, moralo se, na Cetinje se dolazilo i da bi se popelo na Lovćen. E, to su bili pravi darovi kad bi gore, pored kapelice, otac počeo da priča o Crnoj Gori, vladici, bitkama, Vijencu i čudima… Obično se uključivao i gost pitanjima ili razgovorom, a čitavi filmovi, kao na sinemaskop platnu, tadašnjem vrhu tehnike filma u boji, odvijali bi se u mojoj glavi. Priča koju sam slušao, odmah bi se pretakala u pokretne slike.
Kad sam odozgo, sa Jezerskog vrha, prvi put susreo Boku, doživio sam šok od oneprelesti koja se poput bisernog djerdana u nisku prosipala, počev tačno tu, od mojih stopala, pa survavala niz litice i završavala neđe dolje, u safiru mora pod Kotorom i dva smaragda: Gospom i Sv. Nikolom.
A još kad sam jednog dana spoznao da mi je majka Bokeljka, gordosti mojoj nije bilo kraja! A vazduh, vazduh, a voda sa Ivanovih Korita i, kad se moglo, ondašnji njeguški sir i ondašnja njeguška pršuta…
Kad se nijesmo pentrali po brdima, šetali smo Cetinjem i njegovim, još uvijek očuvanim, divnim parkovima. Jednu šetnju posebno pamtim, evo je.
Bijaše prelijepo rano jutro, lipa opija, spuštamo se bulevarom prema centru, polako, nogu pred nogu. Sunce nas primorava da zažmirimo svaki put kad izađemo ispod hlada krošnje. Prolazimo pored Olgine pekare, miris svježeg hleba, žene i djeca koja ulaze užurbano i izlaze sa vrućim štrucevima. Veseli glasovi, iznad svih Olgin, pola kila, kilo, pletenica, ona prodaje…
Dobro jutro Vukašine, dobro jutro đetiću danas te glasove, te ljude, muškarce i žene koji nas pozdravljaju i koji se trude, bez obzira na životnu muku, da budu jedni drugima ugodni i uljudni, doživljavam kao nešto dragocjeno, nedostižno, veliko i prelijepo, da li zauvijek izgubljeno, posebno u odnosu na današnje đe si smrade, što činiš fukaro, zdrao gade… što je „muzika“ izražavanja radosti susreta među današnjim Crnogorcima.
Dobro.
Ubrzo smo pored stare crnogorske banke, pa pored Oboda, ulazimo u Njegoševu i evo nas pred Dvorom i Biljardom. Vidimo Steva Bajicu, Pesa Sjeklocu i Iva Blažova, vodiče i čuvara Muzeja, svi su oni prepuni priča, u svakoj je neko sjećanje, događaj, anegdota Ajde Vukašine na kafu, idem sad s ovim malim, drugi put, živ bio đetićuulazimo u park, hodamo održavanim pješčanim stazama, klupe, krošnje, cvrkut, hlad, sjenke, tišina, tamo i onamo stubovi svjetlosti pobodeni u tlo, katedrala…
Šetamo, prolazimo ovo ti je Nikac od Rovina, jesi li se umorio, ajmo tamo ispred Plavoga dvorca. Sjedimo, pričamo, on crta nešto nekim prutom po pijesku, ja ga kopiram, pravim se veliki. Ajmo do Gojka dižemo se, ubrzo smo pred kućom koja graniči sa parkom, ispred nje jedan visoki, mršavi čovjek pred kućom nešto slika. Platno je veliko, on mu se primiče, odmiče, pa opet primiče, kist radi… Prvi putvidim slikara. Gojko Berkuljan, veliki crnogorski slikar. Što radi Petar? Slika, vele, stalno. Priprema neku izložbu. A jesi li ga ti gleda kad on slika. Ne. E on ti slika ka da žmuri! Ja ga pitam, Petre, vidiš li ti što činiš? Vidim, vidim, ne sekiraj se! Obojica prskoše u smijeh!
Tako sam u jednom danu prvi put vidio slikara i čuo za Petra Lubardu…
E, i da ne zaboravim, prelest je stara crnogorska riječ, vjerovatno došla iz staroslovenskog koja označava prostor svete ljepote. Eno vam je i u Noć skuplja vijeka.
Svi crnogorski manastiri i crkve mogli su se smatrati za prelesti, dok nijesu „došle“ rekonstrukcije, turističke valorizacije, novi konaci. Isto tako i neki gradovi crnogorski, dok nijesu stigle zavale.
Aristotel reče: pejzaž odslikava dušu onih, koji u njemu žive…
Preneseno sa: https://slavkonotebook.wordpress.com/page/5/
