Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

18. Jula 2017.
 

Vukosav Delibašić: Ona je ipak dama

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

-Da hoće više, naići taj autobus?

Ovo će biti još jedno uobičajeno dosadno putovanje međugradskim autobusom u kojemu me ništa posebno ne može zainteresovati, jer ko zna koliko puta sam u dosadi, skoro uspavan, prošao tim putem. Dođe vrijeme kada čovjek postane nezainteresovan i ne primjećuje nikakvu ljepototu ni ružnoću u onome čime je okružen u svakodnevnom životu. Ponaša se kao dijete kojemu roditelji udovoljavaju kupujući sve igračke koje poželi pa njegovu pažnju više ništa ne privlači. Ništa ga ne može začuditi i uzbuditi, pa ljepotu uočava slučajno samo u onome sa čime se prije nije sretao.

-Što mi gospodine ne rekoste da u autobusu nema mjesta za sjedenje? – pitao sam vozača kada je ovaj već jurio, pošto sam tek tada primijetio da su sva mjesta zauzeta.

-Pa, stopirao si!

-Jesam, da platim kartu i sjedim, a ne da stojim sat vremena, za mene je to previše. Tada na moje iznenađenje negdje sa sredine ustaje lijepa, stasita djevojka:

-Sjedite. Ja ću stajati.

-A, ne. Hvala.

-Izvolite, slobodno bez ustručavanja, kad Vam kažem, meni ne smeta da stojim.

Pristao sam sa osjećanjem izvjesne neprijatnosti, misleći, ne mora ona ispaštati zbog mojih godina. Iako je mlada čeka je naporan dan na fakultetu, možda na poslu u nekoj trgovini gdje će cio dan prestajati na nogama.

U prolazu slučajno uhvatih njen pogled, koji me skoro kao ono kada sam bio mlad ostavi bez daha, zbog upadljivo, izazovnih očiju, učinilo mi se beskrajno lijepih, kao nebo kad se razvedrava poslije kiše. Nije to bio nikakav strastveni pogled, nego običan ljudski, koji mi je još jednom nehotice potvrdio da nema ljepšeg odraza u kojemu se može sagledati duhovni svijet žene od lijepog prirodno izvajanog lica, oslikanog u smješku iza kojega se zabijele pravilno kao biser poređani zubi, sa kojega u blistavom zavodljivom pogledu zrači sreća i zadovoljstvo što joj daje ukupnu sliku unutrašnjeg mira i spokoja. Obučena sa stilom u skladu sa svojim godinama i prilikom u kojoj se nalazi. Diskretno skoro neprimjetno našminkana. Stala je između redova, potpuno ravnodušna na sve što se zbiva oko nje.

Ta lijepa i lijepo vaspitana djevojka se utopila u zadivljujćem pogledu mojega poštovanja i osjećanja nelagodnosti što sam je ustao sa mjesta na kojem je sjeđela. Ipak ona je dama… Žena!… pa neka je mlada. Šta je sad, sa mladim kavaljerima? Pun ih je autobus. Kada se već nijedan nije sjetio da meni ustupi mjesto zašto se neki ne nađe da ponudi dami svoje mjesto.

Iako život u čovjeku jenjava, odnekuda iz prošlih sjećanja na površinu izbijaju nevidljive udice osjećanja na koje se zabezeknut takvom ljepotom može upecati i pogled zadržati duže od primjerenog, a i mlad je znao da je okretanje za damama i upadljivo gledanje ružna osobina. U zrelim godinama ako čovjek i pogleda, spašava ga jako razvijena vještina prikrivanja pogleda koji preleti i ovlaš okrzne lijepu žensku figuru, kao i umijeće tihog kretanja sa kojim se oprezno ode do granice dozvoljenog i najmanje nepristojnog i neprijatnog ponašanja. Životno iskustvo nam na jednoj strani otvori oči, a na drugoj počnemo sebe ustezati u pokazivanju nekih interesovanja pod izgovorom da nam više ne priliče, pa dođemo u situaciju da nijesmo u saglasju sami sa sobom, a kamo li sa kime drugo. Sa druge strane to su godine kada se čovjek povrati sebi od niza ludih zamisli koje je imao u mladosti, jer više nema krupnih planova i bezvrijednih maštanja, pa se spusti na zemlju i čvršće nego ikada stane, na svoje mjesto.

Ništa čudno u tome što sam primijetio ovu djevojku koja je pojam ženske ljepote, pristojnosti i ozbiljnosti, uzor i prva asocijacija kad neko kaže dama, u punom smislu te riječi. To je trenutna potpuna sloboda misli koje neočekivano kao munja prolete našim umom, a nama se učini da vječito traju. Meni je neprihvatljivo ponašanje  ove koja je sjedjela pored nje, a sada je ostala tu pored mene. Ona umjesto da se potrudi da bar ovdje na javnom mjestu bude pristojna, drži telefon ispred svoga lica, pući se, selfira i ljubi samu sebe u njemu. Spremna da napućenu fotografiju postavi na Fejsbuku, da se u svakom trenutku zna gdje se nalazi i da svakoga ko joj uđe na profil dočeka poljupcem sa napetim usanama, nesvjesna da više ne liči na sebe. Da ima dovoljno novca, ova bi odmah sebe usrećila i ‘uljepšala’ se po uzoru na estradne silikonske „ljepotice“ Čak štaviše, tu pored nje mi je pomalo neprijatno, dok razmišljam kako su društvene mreže i mediji loš putokaz mladima koji im mnogo vjeruju. Svi se krećemo, mladi i stari, žene i muškarci u nekim ograničenim grupacijama i umjesto da smo ponosni na svoje fizičke i psihološke različitosti, mi se uporno upinjemo da u svojoj generaciji ličimo jedni drugima. U tome posebno  istrajavaju oni kojima je to najmanje potrebno, a to su mlade djevojke, koje tako gube svoju posebnost, nesvjesne da se ljepota prepoznaje najviše u najprirodnijim izdanjima. Umjesto te prirodnosti i diskretnosti u poslednje vrijeme pod uticajem medija i društvenih mreža, kao da ih je zahvatilo kolektivno ludilo, pa gdje god pogledaš fotografiju, veliki broj njih se pojavi sa napućenim usnama. Zar tako mlade moraju da se odriču prirodne ljepote, da na slikama, pa i na ulici liče jedna drugoj kao klonirane. Lišavaju se prirodnih spoljašnjih efekata i odriču se prirodnih kvaliteta, samo što se za rad izmišljene ljepote ne podvrgavaju mučenju i dobro poznatim varijacijama ženskog ukrašavanja koji je poznat u vancivilizacijskom svijetu. (Te napete usne, u većini slučajeva postaju odvratne. Podsjećaju na grčeviti stisak usana, koji se javlja kao prinudna radnja u jednoj vrsti duševne bolesti, dok je to kod zdravih djevojka svakako erotski seksi selfi, koji se koristi kao mamac muškarcima ili konkretno direktni poziv, kao zov vučice koja noću zauvijanjem prema mjesecu dozivajući kurjaka na parenje. Taj zov je normalan. Prorade razni hormoni i feromoni koji uspaljuju mlado tijelo, ali za razliku od životinje, čovjek je svjesno i samosvjesno biće, zato mu je Bog smanjio taj instikt za nemušti zov na daljinu i na račun toga pojačao umne sposobnosti kojima kontroliše kako će se u koje vrijeme odnositi prema sebi i prema drugima. Što se tiče ponašanja onih žena koje su umisle da su dame, dosegle su mukotrpnim radom jedno od bitnih dostignuća feminizma, koje se ogleda u poprilično prostačkom ponašanju i drskosti uz potcjenjivanje muškaraca, umjesto njegovanja kulta žene, osnaživanja nezavisnosti njene ličnosti i ujedno čuvanja čednosti, nježnosti i ženstvenosti, koja od vajkada pripada ženama.Prava dama sa stavom ne ismijava nikoga, niti svojim stavom i ponašanjem dozvoljava ikome da bude ismijana

Besmislen bi bio život, ako se u nekim trenucima osjećaj prošlosti ne bi prelio u sadašnjost i ako sadašnjost ne bi oživjela davno zaboravljenu prošlost. Prirodna i urođena osobina čovjeka je, bio star ili mlad da pogleda sve što je lijepo i što ga podsjeti na nešto što je nekada bilo lijepo. Ova opuštenost i neobavezujuće razmišljanje u kojemu misli lete kao odapete strijele u pravcima kuda ih strijelac uputi, učini da skaču iz ovoga u ono davno minulo vrijeme. U njima dolazi nesvjesno ili polusvjesno, vječito pitanje šta je u tim vremenima isto, šta se promijenilo nabolje, ili nagore u ljudima i u prirodi. Sve se odvija pod uticajem svjesnog pitanja: stižemo li mi to vrijeme, kao jedinke, ili nas ono prestiže i ostavlja neprimjetne daleko iza sebe? Nekada nam se učini da se cio život svodi na jedan trenutak stvarnosti u kojemu smo se zadesili, ne zapažajući koliko on traje. Učini se kao vječnost, kao da se sav život slio u njemu i u njemu je lijepo.

Gledajući kroz staklo iz ove kutije u kojoj i nije sve tako jednostavno i nezanimljivo, kako se najčešće čini zbog nezainteresovanosti i duhovne obamrlosti, koja često ne dozvoljava da se vidici prošire, sve mi je dobro poznato, a sa druge srtrane sve je zagonetno i nedokučivo. Razgledajući i uživajući u onome već davno viđenom, osjećao sam se bogatiji i nadahnutiji. Vidici se proširili, pogled produbio. Brzo su se mijenjale slike pejzaža po kojima sam prebirao pogledom i tražio zanimljivosti u svakoj pojedinosti i svakoj sitnici pored koje sam prolazio. Sve je naslagano jedno pored drugog i jedno iznad drugog: brežuljci, bregovi, brdašca, brda do vrha onoga najvisočijeg do kojeg mi seže pogled, a iza i dalje se tako nižu i uzdižu dok dosegnu najviše vrhove planina. Ponegdje iza tih brežuljaka sa desne strane iz omara, rijetko su izvirivali krovovi usamljenih kuća. Ovaj bezazleni pogled u lijepa mlada ženska lica i prirodu u kojoj zapazih procvjetalu lipu, koja osta iza mene, kao što je ostala mladost i sjećanje na najljepši korzo, koji se mogao zamisliti u jednom gradu, vrati me u neki daleki jun iz sedamdesetih, prošlog vijeka. Jun mjesec kada se sve probudi, pokrene, zašareni i zamiriše od zelenila i cvijeća, pa i mladost još snažnije zatreperi, pojača se iskonski zov za traženjem ljepote u djevojkama, koje su šetale korzom ispod mirišljavih nikšićkih lipa kojih više nema. Prirodno lijepe, čedne i tajanstvene, djelovale su pomalo sramežljivijo, ali produhovljene i po pitanju osjećanja konkretne i otvorene. Prave dame koje su razoružavale pogledom i prirodnom ljepotom. Zračila je iz njih ženstvenost, šarm, neka aura i prikriveni seksipil. Kod nas u običnom narodu i tada i danas ima lijepih žena koje bi bez ikakvog uljepšavanja mogle stati rame uz rame sa svjetskim  filmskim divama, i to sa onim iz vremena presilikonskih ljepotica. To su one stamene, postojane i sigurne u sebe, ispunjene unutrašnjom ljepotom koja im daje dodatno samopouzdanje i sigurnost. One posjeduju onu iskonsku iskru ljepote koja sija u njihovoj svijesti i daje im tu sigurnost, pa im ne treba dodatna fasada lica i tijela koja bi im poslužila kao izolacija od spoljašnjeg svijeta. Nemaju one potrebe da svoju putenu ljepotu skrivaju bilo čime. Baš to ih čini interensantnijim i privlačnijim od onih misterioznih, koje kada skinu tu masku nijesu slika ni prilika onoga što se prije moglo vidjeti. Ni sa čim se ne može nadomjestiti, vidljiva spoljašnja ženska ljepota o kakvoj muškarci sanjaju i ništa je ne može zamijeniti, samo se može pokvariti botoksima, silikonima, modernim pirslinzima i kojekakvim šarama i tetovažama tijela. Postoje osobe, bez obzira na pol i godine života, koje jednostavno sijaju, u čijem društvu se dobro osjećamo i njihova blizina nam na neki način prija. Ništa ne daje ljepotu i zadovoljstvo životu kao moralnost. Zato pametne djevojke i momci rade na usavršavanju i građenju svoje unutrašnje duhovne i umne ljepote, trudeći se da tu ne zaostaju za svojim vršnjacima, potpuno svjesni da za pućenje usana nije potrebna nikakva mudrost ili kakvo posebno znanje i pamet.

U poznim godinama ljudi kažu da im je dosadno, prazni su na neki način i uvijek očekuju da ih neko drugi zabavlja, ne shvaćaju da dinamika cjelokupnog života dolazi iz spoljašnjeg svijeta i da u tome svijetu u starosti kao u i mladosti  moramo tražiti svoje zadovoljstvo i ispunjenje svojih osjećanja. Nije sve tako crno kao što čovjek u nekim trenucima zamišlja. Život je komplikovana stvar, ne mogu svi živjeti po mojiim očekivanjima, niti ja po mjerilima svih drugih, pa ne znam što stalno potenciram „Ja stari“? Kao da starost nije život, kao da se u starosti čovjek ne može osjećati lijepo i uživati u lijepim stvarima. Ma shvati jednom starost je teška, ako je ti nametneš sam sebi kao teret. Ako ti život omrzne i ako nemaš interesovanja za zbivanja oko tebe. Kad probudiš svoju zainteresovanost za dešavanja oko sebe probudio si se, i sebe vratio u život.

Pored nas sa lijeve strane, odjednom se otvara naseljenija plodna udolina i početak plodne ravnice kroz koju vijuga rijeka, u kojoj se vidi tek nekoliko obrađenih i zasijanih parcela. Na nju sa suprotne strane iz visokih stijena svom svojom bjelinom motri Ostrog, iznad kojega treperi sunčeva svjetlost, titravija i jača nego inače. Učini mi se da nebo i zemlja nigdje i nikada nijesu bili u čvršćem zagrljaju nego jutros ovdje. Sve to ispunjava dušu nekim božanskim mirom i pretvorilo se u novu sliku iz koje odzvanja poznata davno zaboravljena melodija. Osjećao sam pojmove vječnog u prolaznosti života, koji nije ništavan i besmislen Samo da mi je na trenutak izaći da udahnem ove svježine, osjetim miris jutra i boje neba koje se rađaju sa suncem.

Nakrcan mislima, koje su me uhvatile u svoje igre. Slike se nižu i prolijeći. Uvlače me u zamku neodređenog doživljaja ljudi, kao da hoću da proniknem u suštinu njihovih misli. Šarao sam pogledom po okolini, zagledan u izgled tih brda koja eto nijesu postavljena baš bez ikakvog reda. Zabavljala me svaka sitnica. Osjećam se kao da putujem nepoznatim predjelima. Spokojstvo i mir kao da su došli od  staloženog uživanja u razgledanju onoga što sam vidio i doživio milion puta, zadivljen stvarima kojih sam se davno odrekao, kao da sam tek tada shvatio da u svemu na ovome svijetu ima ljepote, samo je treba primijetiti, otkriti i uživati u njoj.

Idući dalje vidokrug se širi, proširuje se plodna ravnica, ali umjesto raskošne ljepote, zelenila, voćnjaka, vinograda i zasijanih oranica nailaze gomile kamena i šljunka navezene na plodnu zemlju i grade se placevi za privredne objekte a na nekim su već napravljene fabrike za obradu kamena i cimentnih elemenata iz kojih dimi kamena prašina.Nakon onih naizgled lijepih ili stvarno lijepih scena, razmišljanje se mijenja i sve ono što je do tada bilo prividno ili stvarno lijepo, srušila je ova ružna slika, oštećene i pokvarene prirode, djelom ljudskih ruku.

Koliko različitih stvari, naizgled neprimjetnih sitnica doživiš tokom samo jednog kratkog putovanja i to ne na nepoznatom, nego na putu koji si prošao bezbroj puta. Imao sam osjećaj da na svakom koraku stoji neki putokaz, neki znak za nešto novo, drugačije. Putokaz za neki drugi pravac, iako autobus ide u istom smjeru. To me odvelo da svojim mislima krenem nasumice tumarati raznim raskršćima i neodređenim putevima. Sjetio sam se kako su naši djedovi krampom i ćuskijom u ljutom kršu razbijali goli kamen da naprave kuću i sačauvaju plodno zemljište, a gdje je god bilo moguće krčili su šumu, vadili kamen iz zemlje da bi je napravili plodnom i njime podziđivali i pravili zastave da je voda ne odnosi, kako bi sijali usjeve, prije svega žitarice boreći se za suvo parče hljeba. Izgleda da smo danas maskom koju smo nabacili sebi i prirodi, pokvarili ljepotu sebe i prirode. Kad se čovjek dobro zagleda u ovaj naš divlji kamenjar, nimalo manje u njemu nije ljepote, nego u mnogim djelima ljudskih ruku, isto kao što je više dobrote u ovoj djevojci, prirodno ukrašenoj svim atributima koji se mogu pripisati ženskoj ljepoti, nego u svim svjetskim silikonskim „muzama“

Ljepota je subjektivan osjećaj svakog pojedinca, pa nije slučajno rečeno ljepota je u oku posmatrača, a dobrota i poštenje su vrline, koje se stiječu rođenjem, a usavršavaju življenjem. Život je pun izazova i maštanja, pa nekad i iskustvo zna da zagospodari umom, u situaciji kad je zamaranje svakakvim mislima potpuno nepotrebno Da bih umirio svoju savjest, zbog zaposjednutog mjesta, još jednom sam zamolio lijepu djevojku da sjedne, a ja ću malo stajati.

-Ne! Hvala, samo Vi sjedite.

A onda sam se vratio u neku tihost i postao zrak koji se probija kroz sjenku te tihosti, pa sada nijesam siguran da sve ovo nije bila iluzija, osim toga da je neko toliko dobro vaspitao svoje dijete, da sama njena pojava govori kako treba da izgleda i kako da se ponaša mlada, vaspitana i obrazovana djevojke. Svako normalan bi poželio takvu ćerku. Nijesam se ja obradovao tome njenome gestu što sam mogao sjesti, koliko tome što sam ovo doživio kao ozbiljnu poruku, koja me je podsjetila da i dalje postoje vrline i prirodne ljudske vrijednosti, koje će uvijek biti na cijeni.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Draško Došljak: Nova proza Milije Pajkovića

Prikaz PROZA MILIJE PAJKOVIĆA   (Milija Pajković: „Varoš bez mane“, IGP „Pegaz“, Bijelo Polje, 2017, 252 str.)   Pred čitaocima je nova knjiga Milije Milanovog Pajkovića nakon prethodno objavljenog rukopisa ...
by Redakcija
 

 
 

Nova zbirka pjesama Zorana Hercigonje ”Bezimene pukotine”

Pročitajte novoizašlu tiskanu zbirku pjesama BEZIMENE PUKOTINE Zorana Hercigonje koja je dostupna i u elektroničkom obliku. Naslov: BEZIMENE PUKOTINE  nakladnik: TIVA Tiskara Varaždin za nakladnika: Saša Kušter graf. ...
by Redakcija
 

 
 

Dragan Stodić: Razgovor sa Slavišom Krstićem

LEPOTA SPAŠAVA SVET Slaviša Krstić iz Smederevske Palanke spojio je sopstvenu fotografiju i svoju poeziju u jednu umetničku celinu i predstavio je ovih dana i u Savremenoj galeriji u Požarevcu. Umetnik nastoji da Reč koju...
by Redakcija
 

 

 

Dženis Šaćirović: STVARAOCI – IZMEĐU NERAZUMIJEVANJA I NEBRIGE DRUŠTVA

STVARAOCI – IZMEĐU NERAZUMIJEVANJA I NEBRIGE DRUŠTVA   Nijedno vrijeme nije bilo previše naklonjeno stvaraocima. Svima koji su čitali biografije poznatih pisaca, filozofa, pa i naučnka, poznato je da su mnogi, v...
by Redakcija
 

 
 

Koncert hora ”Lučinuška” na Filološkom fakultetu u Beogradu

Концерт хора „Лучинушка“ на Филолошком факултету у Београду   Сала хероја на Филолошком факултету у Београду никада ниј...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona