Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

13. Aprila 2016.
 

Vukosav Delibašić: Ukus kamena

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ostalo je djetinjstvo, sakriveno ispod slamnog krova naše stare kuće, u svjetlosti plamena svijeće i vatre sa ognjišta, u pucketanju rasplamsalih drva u šporetu „bosancu“, u huku vjetra i dimu mećave koja je u hladnim zimskim danima, snijegom lijepila nevelika okna starih prozora ispred kojih su sa streha visili klipovi leda, koje je otac rušio iz straha da koga, dok padaju ne povrijede i tako preduhitri moju želju da ih nekako dohvatim prije nego se polome. Ostalo je u zracima sunca s Priljubaka, u proljećnom letu lasta i cvrkutu ptica, u igri mladih jaganjaca, u trčanju po pokošenim livadama, u mirisu pokošenog sijena, u otkrivenim čudima zadovoljsta, u pažnji i toplini majčine trpeljivosti i dobrote, bez ikad povišenog tona i u ponekoj očevoj šibi. Bio sam srećan u svome svijetu, istražujući unutrašnju i spoljašnju stvarnost kroz igru koju sam sam osmišljao, bez blještavog sjaja industriski osmišljenih i dizajniranih igračaka. Ja sam ih pronalazio u svakom kamenčiću, u svakom drvcetu, u svakoj travci, u cvijeću svih boja, u vodi, u ledu i snijegu, u svemu živom i mrtvom, sve je moglo poslužiti kao igračka u prirodi pronađena. Moj ekran je bilo nebo, uveče zvjezdano, a danju iscrtano prvo bijelim, pa sivim do crnim oblacima, koji su se, rano sam primijetio, miješali i mijenjali nebeske crteže, sve dok se potpuno spoje i stope, a posebno uživanje i ujedno nepojmljivi strah u meni su izazivale munje koje bi počele uzduž i poprijeko nebo šarati, prije nego bi me iz njih zasula ljetnja kiša, kada se zatečem negdje u prirodi.
U ispitivanju života, znatiželji nije bilo kraja, pa nije bilo dovoljno sve što se može u ruke uzeti i opipati, morao se probati miris i ukus kamena, drveta, pepela, trave i ko zna čega još i sve je bilo mnogo ukusnije od plastike i gume koju danas djeca stavljaju u usta, a mame im ne daju da rukom dodirnu zemlju ili kamen, ali zato u to vrijeme nikada nijesam okusio nijedan lijek, ni vakcinu nijesam primio prije odlaska u školu, a ne sjećam se da sam bolovao ni od prirodnih dječjih bolesti. Rano sam se počeo peti uz stabla i verati po granama trešanja, šljiva i drugog interesantnog drveća ili skakati sa stijena visokih po nekoliko metara u meku crmnicu uzorane doline. Bilo je to rizično, ali tada nijesam znao za strah i to je bio izazov, koji je upućivao na pobjedu straha, jer to je bila samo prilika da se obogati život sam po sebi i postane jak i otporan na bolesti i da ne poznaje fizičke ni psihičke teškoće.
Pored svih sloboda i naizgled bez ikakvih obaveza od najranijeg djetinjstva, ipak nije bilo tako, veoma rano sam počeo tragati i tražiti rješenje kako uskladiti  potrebu za srećom i bezbrižnošću, sa sviješću o ograničenjima i nemogućnostima uslovljenih životnim okolnostima. U jednom segmentu života postajao sam zreliji i saosjećajniji, nego što je uobičajeno za taj uzrast, a sa druge tačke gledišta danas sam svjestan da se povremeno javljao i izvjesni otpor kroz iznalaženje puta u bjekstvo od realnosti. To je polovina dvadestetog vijeka, poratno vrijeme kada se teško živjelo i u boljim uslovima nego što su mi moji roditelji mogli priuštiti, ali znam da sam bio srećan i bezbrižan u svojoj bezazlenosti, zaokupljen svojim istinama postojanja. Iako roditelji nijesu pokazivali da su ponekad u nevoljama ja sam to osjećao, jes da nijesam pokazivao zabrinutost, ali to ne znači da sam bio bezbrižan i da nijesam osjećao njihove brige, iako sam ta neprijatna osjećanja kroz igru lako potiskivao, pa čim bi u igru kao sve bi nestajalo kao da mi nije, ama baš, ništa falilo. Tako me je ta prirodna nevidljiva sila podržavala u življenju punim životom i obezbjeđivala mi naizgled bezbrižno djetinjstvo, vjerovatno sam zato ponekad čuo majku, dok smo se mi igrali, kako kao za sebe kaže: „Blago vama dok ste mali.“

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Nikolina Todorović: Nevino djetinjstvo

Nikolina Todorović   NEVINO DJETINJSTVO   Prvo ubistvo   S prvim proljetnim zracima sunca mazila bih mekane trave i pržila lupom mrave.   Kasnije bih plakala. Naravno.   Drugo ubistvo   Jadni povrijeđeni go...
by Redakcija
0

 
 

Sreten Vujović – korifej crnogorske književnosti

Postoje književnici  koji na svom putu, stvaralaštva dostignu najveće poetske domete. Poezija Sretena Vujovića predstavlja, jedan od naljepših dometa savremene crnogorske književnosti. Piše: Božidar Proročić Životni...
by Redakcija
0

 
 

Orijentalno-osmansko nasljeđe u Rožajama

Orijentalno-osmansko nasljeđe u nestajanju   U multimedijalnoj sali NVO ‘’Avlija’’ 17. januara 2019. godine održana je radionica na temu ‘’Orijentalno-osmansko nasljeđe u Rožajama’’ na kojoj su mlad...
by Redakcija
0

 

 

Husnija Kamberović: Džemal Bijedić u historiji Bosne i Hercegovine

DŽEMAL BIJEDIĆ U HISTORIJI BOSNE I HERCEGOVINE Džemal Bijedić u historiji Bosne i Hercegovine[1] Džemal Bijedić je rođen u Mostaru 1917. godine. Porodica Bijedić porijeklom je iz Crne Gore, ali su u drugoj polovici 19....
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Zaim Azemović: Ne budi pušku

Sastali smo se u šumi naspram naših kuća. Bio je sumrak. – Dođi – imam nešto da ti pokažem – rekao je Mile. Sad na mjesečini odnekud iz grma izvadi pušku i prinije mi je pod oči. – Našao sam je...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona