Mi, djeca rođena osamdesetih, imali smo nezaboravno djetinjstvo. Nenina avlija, čarobni svijet mirisa jorgovana i okusa rumenih ribizli i sočnih jagoda, bila je mjesto u kojem bi nas našli u zijanu… Shrvani zumbuli pod plastičnim papučicama i uflekane haljinice i hlačice govorili su više od ‘nisamja’. Sahani su poslije bili puni zašećerenih nezrelih, kiselkastih jagoda, s kajmakom od mlijeka, a mi se slatko smijali.
U školu bismo zimi išli prtinom, upakovani u stare bundice, kape, šalove. Gunđali smo rano, mrak je prijetio bjelini, a utišali bismo se pored stare kuće u kojoj su, kako su djeca tvrdila, bili duhovi. Kad bi se začuli, noge bi bile brže nizbrdo, skoro sve do male seoske škole. Učitelj bi tada rumenim licima govorio da duhovi ne postoje, al’ ko ga je slušao, zadihan… Tek kasnije bismo mu povjerovali. Sve do sutra.
Onda je došao rat. Došao čvrstim korakom. Znamo, jer smo čuli da je kod klisure. Znamo, jer smo ga osluškivali iz studenog podruma koji je mirisao na vlagu, na stare ponjavice i daske. Znamo, jer smo u zavežljaj deka sakrili sve vrijedno. Ako koraci budu bliži, mi ćemo u pećinu. Takav je bio plan.
Sirene opće opasnosti bile su strašne. Razlijegale se selom, poput vriske nemani koja te svakog časa može ubiti. Onaj pucanj iz helikoptera… pamti dijete. Pamtim.
Išli smo u školu. Učili su nas nastavnici koji su stigli iz svih okolnih mjesta. Nismo se plašili rata, sve do onog trenutka kada su nam rekli da formiramo kolonu i vratimo se kući. Nastavnica fizike je plakala, dok smo se s torbama udaljavali i mahali ručicama. Plakali smo i mi.
Jednu svesku sam sačuvala. Njemački. Nastavnica Meliha, potom Rukija Škrebo. Nisam imala udžbenik. Zapravo, skoro pola njih, kao većina djece. Učila sam iz sveske, posuđivala knjige iz mahale. U znak zahvalnosti bih uradila zadaću onome od koga posudim. Takva vremena bila. Njemački sam naučila sama, uz nastavnicu Rukiju, i dva rječnika u toploj sobi. I mnogo više od njemačkog. Naučila sam kako ne zavidjeti nikome, ne željeti ono što drugi imaju. Naučila sam da nikad ne treba gledati šta nemaš, nego šta posjeduješ… U ratu su neki naučili šta je mir. U miru, neki nikada nisu. Vjerovatno i neće… ali ostat će neka djeca koja će pričati o svome dobu. Djeca koja će shvatiti da u svakom dobu mogu učiti i naučiti. Djeca koja će sačuvati jednu svesku. Za spomen.
_______________________
Istaknuta slika: Sarajevo 1993, foto: Mario Boccia
