Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

30. Novembra 2013.
 

Zoran Janković: Basna o balkanskim jezicima

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Prva basna o modernim balkanskim jezicima, sa govornog područja koje ja koristim, je napisana 1960. godine. Nju je, vjerovatno, napisao neki Drug iz Centralnog komiteta jer je trapavo napisana a još trapavije su dali ime jeziku. Zvao se taj jezik, nadam se da se sjećate, srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik.
Nekoliko godina kasnije su neki, novi Drugovi iz gore navedenog komiteta, promijenili ime tom jeziku pa je on podijeljen na dva jezika: na srpski i hrvatski. Opet je prošlo nekoliko godina pa je, ponovo, taj jezik najtrapavije podijeljen na još nekoliko jezika. Danas se na mom govornom području koriste kao službeni, četiri jezika: bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski jezik. Ova sva četiri jezika, zajedno koristi, svega vrlo mali broj ljudi a ja spadam u jednog od njih. Naime, mi smo, odjednom, postali poliglote. Nisam ni sanjao da ću, ne učeći ništa, govoriti, preko noći, četiri jezika. Ali to ima jednu manu, jer kad me neko bude pitao koliko stranih jezika govorim neću moći da ove jezike računam u strane jer su mi poznati. Uopšte, to je glupo pitanje. Kad znate neki jezik da govorite to vam nije strani jezik jer ga znate. Ono što znate ne može da vam, bude strano.
Vjerovatno nikada neću objaviti ni jednu knjigu, a tome su krivci navedeni krojači ovih novih jezika, jer kad vas neki izdavač danas pita na kom jeziku pišete vi ste po određenoj matrici ovog vremena dužni da se izjasnite za jedan od ova četiri jezika. Ja to ne mogu jer pišem na nekom, danas preko noći, izumrlom jeziku koji je kombinacija ova četiri jezika. Tako je govorila nekad većina stanovnika mog rodnog grada Sarajeva a ja se izgleda slabo mijenjam ili nemam sluha za navedene jezike. Ispade čudno, ja sam maloprije rekao da sam poliglota jer razumijem sva četiri jezika sa mog govornog područja a sad odjednom pišem na nekom nepoznatom jeziku koga, naravno, razumiju odlično ovi što govore gore navedene jezike. Izgleda, da sam ja od svega napravio zbrku. Naravno, da mi je to i bio cilj a sada ću napraviti još veću.
Ima još mnogo jezika sa mog govornog područja koji su nepravedno zapostavljeni. Najbolji primjer vam je SPLITSKI jezik. To je onaj prekrasni jezik u kome mi uživamo kad slušamo balade pjevača sa tog govornog područja. Nepravedno je da kad ljudi slušaju tako dobru muziku a ne znaju o čemu se radi u nekoj pjesmi. Eto, zato smatram da bi bilo pošteno da se svuda uvede katedra za SPLITSKI jezik jer nije on gori od ovih novih na kojima ako ćemo pošteno kad se pjeva ne zvuče baš melodično. Ovu katedru bi trebalo osnovati, ne zbog moje generacije nego zbog ovih novih generacija kojima je Split inostranstvo, pa je logično da ne znaju taj jezik. Moja generacija je bila srećnija. Mi smo taj jezik učili na Splićankama i dobro nam je išlo na obostrano zadovoljstvo. Zamislite kako je neprijatno mlađim generacijama kad pjevaju pjesme Olivera Dragojevića a ne znaju o čemu pjevaju:
”…S ponistre se vidi Šolta. Piva klapa ispod Volta…”
Ako ni vi ne razumijete riječi ove prekrasne balade biće vam jasno koliko ste zakinuti dok pjevate ovu pjesmu a možda bi i ove nove generacije bile dobri učenici splitskog jezika, kao što je i moja bila, samo im to ne dozvoljava mama po imenu politika.
Postoji još nekoliko jezika koji su nepravedno zapostavljeni a divno se na tim jezicima pjeva. To su vranjaski, kajkavski i sevdalinski jezik. Treba, naravno, osnovati i katedre za te jezike. Kako da slušate prekrasne vranjaske pjesme a da ih ne razumijete. Opet je moja generacija ima prednost jer nama ni to nije bilo inostranstvo. Ili nam se to činilo. Vranjanci imaju jednu poslovicu koja važi za čitav Balkan a objašnjava ga:
”U Vranje nema laganje. Svinja sto kila a dvesta kila mast a o čvarci da ne pričamo.”
Na prekrasnom, kajkavskom jeziku ima mnogo lijepih pjesama, pošalica. Ja sam mislio čak, da je jedna pjesma na kajkavskom jeziku, meni ispjevana, jedne godine na zagrebačkom kolodvoru, kad sam odlazio iz tog grada, u kome sam boravio kratko vrijeme. Kasnije sam saznao da je ta pjesma napisana mnogo prije nego što sam se ja rodio ali mi je svejedno ostala draga jer su mene u Zagrebu svi baš ovako zvali, po mom prezimenu:
”Beži Jankec, beži Jankec, zug ti bu pobegel… Ne buš videl beli Zagreb grad…”
Ovu rečenicu teško da može prevesti neko na jedan od jezika koji se danas koriste na mom govornom području a da nije moj vršnjak ili malo stariji ili da nije živio u tim krajevima. Eto još jednog razloga da se uvede katedra za kajkavski jezik.
Sigurno da se pitate koji je to sevdalinski jezik. Pa to je opet još jedan od jezika na kom se pjeva. To su one prekrasne pjesme sevdalinke po kojima je on dobio ime. Taj divni jezik je ukraden i gotovo čitav stavljen u jezik koji se danas zove bosanki jer su krojači jezika čitav taj jezik prisvojili sebi i strpali ga u ono čudo koje se već dvadeset godina zove bosanski jezik a u Bosni tim jezikom nikad do prije njegovog nastanka niko nije govorio. On je samo loša kombinacija nekoliko stranih jezika, stranih Bosni, naravno, pa ga i ne smatram pravim bosanskim jezikom. Pravi bosanski jezik možete čuti sa tonskih snimaka velikih kreatora ovog novom bosanskog jezika, ali onako kako su govorili prije dvadeset godina.
Uništili su lijepi sevdalinski jezik, koji ja inače odlično govorim ali malo lošije pjevam krivicom mojih roditelja, pa se sada većina riječi sa sevdalinskog jezika preselila u bosanski. Mnogi pisci nisu ni sanjali da će sevdalinski jezik koji su često koristili postati bosanski jezik. Jedan od mojih, nadražih pjesnika iz mladosti Mak Dizdar je pisao na čistom sevdalinskom jeziku ali imao je, kao i vrijeme u kome je živio, i mjeru i način. Nije mu po svaku cijenu bilo važno da ističe jezik koji poznaje. Jedan od najoštećenijih koji je koristio ovaj jezik je Ivo Andić. Mnogo je prekrasnih rečenica iz narodnog govora, mog pokojnog sevdalinskog jezika, on napisao a meni najdraža je ova:
”Ja plaha vakta za pogana insana.”
Za one koji slabije ili nikako govore ovaj nepravedno izumrli jezik prevešću vam ovu rečenicu koja i odgovara vremenu u kome živimo a i slika je i prilika krojača novog bosanskog jezika:
”Lijepog li vremena za lošeg čovjeka.”
To je razlog što ja smatram da treba uvesti katedru za sevdalinski jezik koji među izumrlim jezicima stoji rame uz rame sa latinskim jezikom iz koga je sve živo pokradeno pa stavljeno u mnoge jezike pa i u ovaj kojim ja govorim. Tako je skoro sve iz sevdalinskog jezika pokradeno pa stavljeno u novi bosanski jezik. Ispade da su latinski i sevdalinski najoštećeniji jezici na svijetu jer su izumrli a od latinskog ostale su samo poslovice a na sevdalinskom jeziku se samo dobro pjeva ali nije tako. Postoji još jedan jezik koji nije s ovih prostora a koji je pokraden od nekih malo starijih krojača balkanskih jezika a to je keltski jezik. Mislim da malo ljudi zna da ima mnogo riječi koje se koriste na jeziku sa mog govornog područja a da su čisto keltske. To je, inače, jezik koji je skoro izumro ali se polako vraća i govori se u Velsu. Evo vam primjeri:
Mi se mnogo ponosimo imenom rijeke Drina, ne samo mi nego i neki amerikanci kao Robert De Niro, koji je svojoj najmlađoj kćerci dao ima Drina jer je bio očaran ljepotom te rijeke, a da pojma nemamo ni mi ni on da je to riječ čisto keltska. Na keltskom jeziku DRIN znači onaj koji pravi buku a Drina je, uistinu, takva rijeka.
Čitava Šumadija, za one mlađe koji ne uče tu geografiju a sa Balkana su, to je dio Republike Srbije, ponosi se rijekom Moravom a da nema pojma da je ta riječ opet keltska. Sve živo pokradeno i stavljeno u džep onoga kome treba. Na keltskom MORAV znači onaj koji plavi, onaj koji pravi poplavu. Danas Morava nije takva rijeka. Civilizacija je učinila svoje ali su ostale pjesme koje o tome pjevaju kao što je ova:
”Oj Moravo, oj Moravo, moje selo ravno,
kad si ravno, kad si ravno, što si vodoplavno”
Da odagnamo nedoumicu oko keltskog jezika treba znati da je taj narod živio na Balkanu prije mnogo vjekova kad su se naši pradjedovi većinom borili oko nekog seoskog prestola ili zemlje.
Eto vam još jednog primjera zloupotrebe jezika na području koje je moja govorna sredina ali tu se ne završava ova čudna basna. Naime, na Filološkom fakultetu u Beogradu postoji katedra za keltski jezik. Ova basna kako god okrenem puna je nepravdi. Ima katedra za jedva živ strani jezik i onima što žive u Velsu a nema katedra za one žive, mrtve ili polumrtve jezike koji se govore na Balkanu.
Da se ovo ne bi pretvorilo u basnu u kojoj se samo kuka želim da vam se, poštovani čitaoci, pohvalim da ja pišem i govorim sedam jezika ne svojom krivicom. Ko zna koliko jezika još govori moja generacija koja je putovala po našoj, bivšoj zemlji, za koju većina govori da nije valjala, a u njoj se kako vidite krilo neslućeno bogatsvo jezika kakvo nema nijedna napredna ili nazadna zemlja na svijetu.
Na primjer, velika država SAD nema svoj jezik nego govori tuđim jezikom koji se zove engleski. Sramota za tako naprednu i veliku zemlju a nema svoj jezik. Takođe i mala Austrija govori drugim jezikom koji se zove njemački. Njih i ne treba da bude sramota jer su mala zemlja a vrijedan narod pa nemaju vremena da razmišljaju o jezicima kao mi koji ništa nemamo da radimo osim da izmišljamo jezike. Da ne širim priču na stvarno siromašne zemlje kao što je Brazil koja je valjda siromašna i jezicima pa mora da se govori portugalski, neki tuđi jezik. A o siromaštvu ostalog dijela Južne Amerike da ne pričamo. Oni svi jadni i siromašni govore tuđi jezik – španski.
Izgleda da je meni pripala posebna čast da se pred svima pohvalim da je naš životni prostor nečim bogat. Mi smo bogati zvaničnim i nepravedno zapostavljenim jezicima za koje se iskreno nadam da će biti zvanično priznati na teritorijama na kojima se govore čim one postanu države. Izgleda da samo na Balkanu državu čini jezik, zastava, himna i ništa drugo. Uostalom, na Balkanu je skoro sve uništeno u zadnjih dvadeset godina pa nije ni čudo kad je uništeno ono što je u principu i nevažno a to je jezik.
Ima sto razloga da vam dokažem da je jezik nevažan kad se osobe razumiju i poštuju pa čak je moguće i da se vole i kad ne znaju jezik svog partnera.
Najbolji primjer je velika ljubav između Sergeja Jesenjina i Isidore Dankan. Jadni Serjoža nije znao više od deset riječi na engleskom a prelijepa Izidora nije znala ni toliko ruskih riječi pa im nije smetalo da se mnogo vole. Doduše njihova ljubav je kratko trajala ali je imala veliku strast. Vjerovatno su imali odličan seks.
Sve me to podsjeća na ljubav ovih naših balkanskih naroda:
Bilo je tu i velike ljubavi i strasti, jedino za vođenje ljubavi među balkanskim narodima ne znam jer ih ja kad sam bio mlad nikad ih na taj način nisam dijelio.
(Da ne bude zabune. Ja mislim na seks. Meni je kad sam bio mlad dobro vođenje ljubavi sa bio kojom predstavnicom naših naroda i narodnosti pokojne nam države SFRJ bio jedanak. Mi nismo miješali vođenje ljubavi i politiku na obostranu radost. Danas sam u godinama kad mi je to manje više svejedno. Mislim na seks da ne bude opet zabune.)
Postoji realna pretpostavka, gledajući na sve šta se danas događa, da nisam u pravu mada većina svijeta koji misli kao i ja i zna da jesam. Zato sam ja odlučio da napišem proglas svim najnovijim krojačima jezika sa mog govornog područja pa vas, poštovani čitaoci, molim da ovaj dio teksta shvatite mnogo ozbiljnije nego gore navedeni tekst pošto postoji osnovana sumnja da ste se ovom gore navedenom tekstu često smijali.

Proglas svim kreatorima novih jezika sa mog govornog područja:

”Nepoštovani kreatori najnovijih jezika sa mog govornog područja.
Obavještavam vas ovim putem da vam ovo nikad neću oprostiti.
Zar Vi mislite da moj narod ne zna kojim jezikom govori ?
Zar Vi stvarno mislite da on ne zna ko je?
Ne budite smješni, gospodo, bivši drugovi. Ovo je 21. vijek u kojem svi tačno i ravnomjerno znaju gdje im je mjesto u pozorišnoj sali života u kojoj su numerisana mjesta za normalan svijet, samo nema ko da napravi reda kod nas i da rulju, koja sjeda gdje kome padne na pamet, vrati na njegovo mjesto.
Zar Vi kreatori novih jezika sa mog govornog područja mislite da će Vaša nedjela ostati vječna? Možda nećete doživjeti da Vas istorija jezika kune a ona koga kune ime mu se u njoj i ne pominje, vaše ime sigurno neće pominjati jer Vi ste samo sluge jednog razvratnog vremena u kome ste prvo pokušali da uništite dušu moga naroda pa kad Vam to nije uspjelo onda ste nastavili sa nesprestalnim trovanjem istog i sve u cilju da se jedan te isti narod što više podijeli na tri dijela.
Uspjeli ste ali samo donekle, do one tačke koja je uvijek razdvajala ljude. Ta tačka je i najbolnije mjesto moga naroda a to je religija. Vječita sluškinja politike, čiji su predstavnici uvijek bili nosioci razdora među ljudima, naravno, čast izuzecima. I tako moj narod poderan na tri dijela a možda i pet-šest ko zna, se povija nad onim što ga je snašlo, ali ne pada, ljulja se i klima glavom jer živjeti se mora i naučilo se tako odavno da sve će se promijeniti, samo miris kafe iz čaršijskih kafanica nikad, miris ramazanskih sumuna nikad, miris ćevapa u sparnoj julskoj noći… Miris tamjana u komšijskoj kući ne može da smrdi onima koji osjećanju poštovanje, može biti neobičan ali nikad smrad kod onih koji poštuju različitosti. Sve će to biti isto jer ovaj narod je naučio da se povija, prilagođava nemiloj stvarnosti jer mnogo se preturilo preko leđa običnog čovjeka da mu je stalo samo do onoga što je danas jer i to će se sutra zvati juče. Sve što jeste sad biće možda sutra prošlost, a kad se to danas bude zvalo juče ostaće opet ono isto što je bilo nekad. I tako u krug sve se mijenja samo čaršija ostaje ista i kad se drugi jezici govore i kad se ne razumiju oni što su do juče bili kumovi i zvali se braća, osjeća se ista duša koja se od pošasti brani tako što drijema a svima se čini da spava a ona se ustvari samo povija od tereta primitivizma pustog, od nosioca lažne mode koja se zove da jedan narod nije isti pa kad nije isti onda govori drugim jezikom, taj narod uči tri istorije a možda i tri geografije i što je veća razlika to je veća mržnja kod onih koji i ne znaju zašto se mrze, vjerovatno, iz navike a i moderno je biti drugačiji i imati svoju baštu koja je sigurno ljepša od komšijske samo što oni nisu komšijsku ni vidjeli jer znaju da je njihova ljepša pa im komšijska i ne treba. Ko ne umije da pomete svoje smeće ispred kuće džaba mu je da gleda što je komšijska kuća prljava. Džaba zato što od toga nema koristi jer mu je kuća i dalje prljava. I mogao bih ja ovako o Vama da pišem koliko god hoćete ne smeta Vam to ja znam dobro. Ne smeta Vam zato što ste Vi vlast koju ne biram ja a ni moj narod. Vi se sami birate i sami ste sebi opozicija. Samo promijenite naziv političke partije i nevladine organizacije i sve je u redu. Vama ništa ne može da fali ni u zatvoru. Vi jedni druge hapsite pa puštate iz zatvora a moja zemlja kao tamnica nedužnih tone sve više u bijedu materijalnu i u moralnu jer kad je vlast bijedna a u narodu materijalna bijeda i narod se povija tako. Mora se nekako opstati. Radite šta god hoćete kreatori novih jezika sa mog govornog područja ali ne dirajte mi moj privatni jezik.
On je jedan i jedini kojim ja govorim i pišem a ja sam samo običan Balkanac. Mi obični se dobro razumijemo.
Sa izuzetnim nepoštovanjem Vaš (Potpis od straha nečitak)”

Ako se nekom od Vas, poštovani čitaoci, učini da ova basna ima veze sa kreatorima jezika koji se govori u dijelu Balkana u kome vi živite onda ste pravu.
Svaka sličnost onog pokojnog jezika koga su napravili Drugovi iz Komiteta 60-tih godina prošlog vijeka sa ovim najnovijim jezicima, koji su samo dio njegovog kolača, koji su podijelili među sobom sinovi i unuci tih istih drugova, je zlonamjerna.
Želim da napomenem da sam ja mjestu bilo koga od novih krojača novih, zvaničnih jezika na našem govornom području, odlučio bih se sigurno da engleski jezik bude zvanični u mojoj državi jer je to jezik kojim će se omladina, iz ovih naših novih i najnovijih zemalja, lakše sporazumijevati za nekoliko godina nego na jezicima njihove matere. Uostalom, što da mi budemo gori od Amerikanaca koji nemaju svoj jezik a dobro žive. Ako mislite da je ova basna šala, varate se. Sačekajte, gdje god da živite, da vam izrastu unuci i sve će vam se samo kazati. Naši unuci će se odlučno slagati, poštovani komšije Balkanci, ali na engleskom jeziku.
Ovu priču ću završiti sa prvom rečenicom iz pripovjetke Radoja Domanovića, koju izgleda da su zaboravili da pročitaju, ovi kojima sam napisao proglas a pripovjetka se zove Danga. Predlažem i Vama, poštovani čitaoci, da je ponovo pročitate. Ovako glasi početak pripovjetke:
„Rekoh Danga. Sinoć sam usnio ružan san. Ne čudim se samom snu
nego se čudim samom sebi kako sam ima kuraži snivati tako ružne sne.“

Koristan link: http://ebooks.antikvarne-knjige.com/domanovic-satire/

 

Zoran Janković

Zoran Janković

Zoran Janković, rođen u Sarajevu, 1954 godine, kad je narod na ovim prostorima živio život dostojan čovjeka. Do1992. godine živio je u SFR Jugoslaviji.
1993. preživljavao u BiH. Od 1994. životario u dvije države koje više ne postoje a danas živi u Srbiji. Živio je u pet država a preselio svega 400 kilometara.
Danas živi i radi u Beogradu i na svom sajtu objavljuje prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/

Istaknuta slika: http://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Tongue.agr.jpg



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Edib Šaljić: Istanbul je megapolis otvoren za sve vjere

Ovih dana sam pročitao brojne komentare, informacije i dezinformacije na temu ponovnog otvaranja Aja Sofije za muslimanske vjernika da u njoj mogu obavljati molitve. S obzirom da sam završio fakultet u Turskoj, da dobro pozna...
by Redakcija
0

 
 

Aljo Smailagić: Zašto?

Aljo Smailagić   ZAŠTO?   Znam da će zvučati vrlo naivno, ali sa velikim razlogom dižem glas protiv samouništenja ljudskog roda i razaranja ove naše prekrasne planete Zemlje, njenih ljepota i živih bića. Svoju „nai...
by Redakcija
0

 
 

Edib Šaljić: Izdrži grade moj!

IZDRŽI GRADE MOJ! Piše: Edib Šaljić Ne plaši se grade moj, ali molim te budi oprezan. Dosta je naše braće i sestara već bolesno od zla zvanog “KORONA”, od Kovida-19. Molim te grade moj, uzmi me za ruku da zajedno za...
by Redakcija
0

 

 

Nela Vlašić: Druže Tito mi ti kune nemamo

Druže Tito mi ti kune nemamo PIŠE: NELA VLAŠIĆ / AUTOGRAF.HR Četrdeset godina je proteklo od smrti Tita. Ne znam je li u pitanju višemjesečna izolacija zbog koronavirusa ili nešto drugo, ali ne pamtim da je po društven...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Dženis Šaćirović: 20 poruka protiv apsolutizma i porobljavanja

20 PORUKA PROTIV APSOLUTIZMA I POROBLJAVANJA   Oni koji su pošli popravljati svijet, a nisu pošli od sebe, pokvarili su ga. Riba koja prespava u plitkom, rizikuje da se probudi na pijesku. Čovjek koji prespava tiraniju,...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona