Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

23. Septembra 2013.
 

Zoran Janković: Betovenov zvižduk

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Zoran Janković

 

BETOVENOV ZVIŽDUK

 

Rado se sjećam velikog Zuke Džumhura koji sjedi u ležaljki za plažu i kaže: „U Atini 12 stepeni, na Hvaru 35 stepeni. Ja sjedim u baru i pušim cigaru na vrelom Hvaru a zamislite Atina je kvaru.“

Jedne davne, ljetnje večeri putovao sam trajektom prema Hvaru. Bilo je prekrasno vrijeme, bez daška vjetra; umirujuća  tišina i samo se čuo blagi zvuk moćnih motora koji su tjerali grdosiju od pedeset metara da probija more i čuo samo šum broda koji se borio s vodom i vidjela pjena koja je bila posljedica te borbe. Kao da se more borilo protiv ogromnog trajekta koji je nemilosrdno tražio svoj put ka pučini. Udisao sam punim plućima svježi, morski vazduh i osjećao neobičnu nirvanu koja nije svojstvena mladićima od dvadesetak godina. Ni sam ne znam zašto, počeo sam da zviždim, bez namjere da izaberem pjesmu, zviždao sam iz glave, ne razmišljajući. Melodija je bila kao stvorena za taj trenutak: Eliza – Betoven. Ko zna koliko je to trajalo, jer su moje misli bile pored neke, kamene ograde gdje su se sušile smokve, a zamišljao sam i čašicu ljekovite loze i debeli hlad pored voljene osobe. Sve ovo je mene čekalo po dolasku na Hvar. Poželio sam da trajekt poleti, da što prije dođe na željeno mjesto. Nirvana je trebalo da nema kraj. Naglo sam prestao da zviždim i potražio sam vodu za moja osušena usta. U tom momentu sam čuo da neko sa gornje palube zviždi moju melediju. Okrenuo sam glavu i pogledom tražio ljubitelja klasične muzike koji je volio Betovena. Kad sam podigao glavu zvižduci su prestali i ja sam shvatio da se neko dobro zabavlja. Spustio sam glavu i ponovo su se začuli prijatni zvuci. Nisam se micao a muzika nije prestajala a ja sam se samo smješkao lukavo. Naglo sam okrenuo glavu. Zvižduk je nestao ali sam uspio da vidim glavu plavuše, kojoj se duga kosa, vijorila na vjetru. Ubrzo je nestala iza ograde. Spustio sam glavu i počeo ponovo da zviždim. Sa gornje palube oglasio se zvižuk koji pratio mene. Zviždali smo zajedno neka, nepoznata žena i ja. Ni lice joj nisam dobro vidio a imali smo nešto zajedničko a nisam znao ni kako se zove ta žena, ni odakle je. Postoje čudni momenti kad osjećate isto s nekom osobom a nikad je niste vidjeli i ne znate ništa o njoj. Ovo se događalo prije četrdesetak godina ali i danas se to isto događa, ali često, nekim drugim generacijama, na internetu. Ko zna koliko bi dugo nas dvoje naizmjenično zviždali da se nisu pojavili radnici koji su pripremali brod za pristajanje u hvarskoj luci. Pogledao sam gore prema palubi odakle se čula muzika i nisam vidio ništa osim vedro nebo i trag aviona koji je ko zna kad prošao svojim putem. Odlučio sam da se popnem na gornju palubu i da potražim zagonetnu sviračicu. Paluba je bila prazna samo je pored ograde stajala stolica za plažu, malo nakrivljena, na kojoj je očito neko do maloprije sjedio. Ušao sam u salon koji bio poluprazan i pogledom tražio zagonetnu ženu o kojoj sam samo znao da lijepo zviždi i da ima dugu plavu kosu.

Takva osoba nije sjedila ni na jednoj od fotelja u polupraznom salonu. Znao sam da nije mogla sići, jer samo jedne stepenice su vodile na donju palubu jer pored njih sam sjedio ja. Sjeo sam na udobnu fotelju u suprotnom dijelu od ulaza u salon da bih ima dobar pregled ako se neko pojavi iz nekih drugih prostorija koje nisu pripadale gostima. Pogledom sam pratio dvojicu mornara i zapanjio sam se morbidnom igrom kojom su oni igrali. Toliko je morbidna da je se i danas, poslije toliko godina, jasno sjećam kao da sad gledam. Napravili su stalak od kutije od šibica i u njega zabili čačkalicu, koja je virila kao stub iz kutije od šibica. Uhvatili su neku veliku muhu zunzaru i pažljivo nabijali je na čačkalicu i bili oduševljeni, kako muha nabijena na kolac od čačkalice, miče noga u uzaludnoj borbi za svoj život. Izgleda da im je takva morbidnost bila malo pa su uzeli parče drvceta do šibice i stavili je muhi u noge a ona je vrtila nogama i bacala drvce. Bili su veoma ljuti na nju ali u momentu kad je jadna muha prihvatila šibicu i počela da okreće sumanuto komadić drveta počeli su da aplaudiraju valjda sebi a možda i jadnoj muhi koja je umirala kao klovn zahvaljujući morbidnoj igri dvojice mornara.

Mnogo godina kasnije, kad je u zemlji u kojoj sam rođen bio rat, često su mi padali na pamet ovi mornari: (Šta bi oni bili u stanju da smisle protivničkim vojnicima. Možda i ne bi ništa. Možda su bili samo hrabri prema nemoćnoj muhi.)

Snažni motori ogromnog broda su odjednom skoro utihnuli i ja sam mahinalno pogledao kroz okrugli prozor salona i ugledao moju zviždačicu, kako naslonjena na ogradu, gleda u kuće koje su se nazirale u daljini. Izašao sam iz salona i počeo da zviždim približavajući se stepenicama. Odjednom žena se okrenula i nasmijala i klimnula glavom a ja sam pomislio da sam vidio anđela. Bila je izuzetno zgodna žena tridesetih godina na čijem tijelu je sve bilo pravilno raspoređeno. Bila je u sva u bijelom, baš kao ja, koji sam se ponosio time što me je neki putnik prije pola sata upitao: “Barba, za koliko stižemo?”

Mislio je čovjek da sam oficir na brodu. Bio sam ponosan na moje bijelo odijelo i svijetlo-krem košulju na čijoj prednjoj strani je stajala diskretno izvezena zastava Jugoslavije a iznad nje olimpijski krugovi. Takve košulje su nosili naši sportisti na Olimpijadi u Moskvi 1980. godine a ja sam je dobio na poklon.

“Izgleda da nisam ni ja za bacanje.” Pomislio sam.

I ja sam prelijepoj plavuši klimnuo glavom i sišao niz stepenice po svoje stvari jer je brod skoro pristigao u luku. Bio sam veseo i zadovoljan. Lijep je osjećaj da me tamo na kopnu čeka neka žena kojoj je do mene stalo a ovdje na brodu neko ko me i ne zna ima slična osjećanja. Lijepo je imati osjećaj da prema vama imaju jaka osjećanja dvije žene: Jedna stvarna koja me čeka u luci i druga živa a skoro virtualna jer o njoj ne znam ništa osim da voli istu melodiju kao i ja. Takvi su osjećaji danas česti jer imamo internet i sve virtualno ali postoje osobe za koje osjetimo da imaju nešto zajedničko s nama.

Kamena ograda kuće u kojoj smo odsjeli, moja djevojka Azra (recimo da se tako ona zvala) i ja, bila je na samom početku plaže i sa nje se pružao prekrasan pogled na more i brda, a naravno, i na posjetioce plaže.

Jednom, poslije nekoliko dana od mog dolaska na Hvar, pijuckao sam, taman onako kako sam i zamišljao, hladnu lozu i jeo napola osušene smokve dok mi je pogled lutao na sve strane bez nekog cilja. Samo sam uživao u blagodetima ljeta. Odjednom sam osjetio ledenu vodu na leđima. Skočio sam sa ograde i opsovao žestoko. Mokra kosa moje Azre i svjetlucave crne oči, Moje Garave, (tako sam je zvao) su me spriječile da nastavim da psujem.

,,Hajde u vodu, sanjaru vječiti!” – pozvala me Azra.

Ja sam kao bajagi bio i dalje ljut i skupljenih vjeđa smišljao šta da kažem. Nisam ništa rekao ali imao sam opaki plan za osvetu koju sam odlučio da čekam.

U kasno predvečerje, kad je najljepše vrijeme za kupanje i boravak na plaži, Azra se spremala za večeru u nekoj bezličnoj konobi koja je imala odličnu hranu, kao da idemo na Novogodišnji koncert u Beč. Kad sam je vidio da je napola obučena, našminkana ukusno i pažljivo, kako to rade žene koje su po prirodi pedantne, zamolio sam je naivnim glasom da mi donese rakiju iz frižidera ili da mi naspe čašicu. Sišao sam niz stepenice i sjeo na pijesak nedaleko od vode. Bila je začuđena što sam sišao dole ali nije ništa pitala samo je veselo sišla niz stepenice noseći rakiju, a nije jadnica imala pojma šta je čeka.

Sačekao sam da mi priđe i naglim pokretom je uhvatio ispod koljena jednom rukom a drugom pridržao je da joj tijelo ne padne na pijesak. Bila je u mom naručju i smijala se i dalje jer nije imala pojma kakvu joj pakost spremam. Prihvatio sam je malo čvrće i smješkao sam se. Odjednom je shvatila šta ću uraditi:

“Nemoj da ti to padne na pamet. Ne bih te pogledala više.”

Ja sam se smješio i odgovorio zagonetno:

“Naravno, da neću. Šta tebi pada na pamet?”

Više nije vjerovala mom lažnom osmjehu.

Povikala je: “Puštaj me manijače. Da se nisi usudio.”

Pokušala je da se otme ali moje ruke su bile zauzele dobru poziciju baš kako sam planirao. Krenuo sam prema vodi laganim korakom i veselim osmjehom praćen njenom cikom koja je bila ispunjena grubim psovkama. Kad mi je voda bila iznad koljena jednostavno sam se sa Azrom, njenom divnom frizurom i prelijepom šminkom, spustio u more. Pazio sam, naravno, da prije nego što joj zagnjurim glavu u vodu, uzme vazduha i opominjao sam je na to, ali ona je samo vikala i psovala mada sam na krajičku njenih usana vidio osmjeh.

Mnogo me je voljela ta jednostavna i pametna djevojka a ako ćemo pošteno i ja sam volio nju. Ali mladost, kao i svaka druga, odvela nas je različitim putevima jer se ona odselila iz grada u kom smo živjeli. Čim sam je pustio u vodi pokušao sam da je uhvatim u vodi za poneki dio tijela za koga ne treba opis da bi shvatili o čemu pišem a ona je samo ljutita, bijesna i nasmijana stiskala moju kosu i psovala. Ne sjećam se da li smo se ljubili u vodi, vjerovatno jesmo ali to nije ni važno za ovu priču jer je ovo priča, ako niste zaboravili, o zvižducima neke nepoznate žene i mene.

Sutradan, dok sam se lijeno premještao sa mjesta na mjesto, u kasnim popodnevnim časovima i pogledom pratio trome posjetioce plaže koji su kao usnuli mravi napuštali plažu dok se u vazduhu osjećala nesnosna sparina jer kiša nije padala nekoliko dana, odjednom, pogled mi se zaledio na poznatom licu. Bila je to moja stvarna a virtualna zviždačica – plavokosa. Nije me primjetila jer je kamena ograda bila malo dalje od mjesta na kom je počinjala plaža.

Kada se približila stepenicama koje su vodile prema hotelu i koje su bile nadomak kamene ograde ja sam počeo da zviždim. Naglo se trgla i pogledala u mom pravcu. Pogledali smo se za trenutak koji je prekinuo glas koji je nju dozivao:

„Helga, hast du meine Brille gesehen?“

Kad je okrenula glavu u pravcu glasa ugledao sam muškarca u najboljim godinama koji je za ruku vodio djevojčicu a koja je bila vjerna kopija moje zviždačice. Prestao sam da zviždim i bio zbunjen ni sam ne znam zašto baš kao i plavuša kojoj sam maloprije saznao ime. Tek kada je muškarac ponovo postavio pitanje odgovorila mu je, i nevoljnim ali izazovnim koracima krenula prema čovjeku i djevojčici koja očito bila njena kćerka. Nastavio sam da zviždim i jedva sam primjetio Azru koja izašla na terasu i stavila kafu na kamenu ogradu:

„Volim kad si veseo. Nikad te ranije nisam čula da zviždiš.“

„Nisam ni ja.“ Pomislio sam.

„Nisam često zviždao ali ovih dana me krenulo.“

Nasmijao sam se i nastavio da zviždim a moja draga je samo klimnula glavom i smješkala se. Mnogo godina kasnije saznao sam od nekih prijatelja da se Azra udala za nekog oficira i da živi u Sloveniji i da nije srećna u braku. Zamišljao sam kako izgleda čovjek s kojim je ova vrijedna i vesela žena nesrećna. Nisam ga zamislio.

Ja budale nikad nisam mogao da zamislim a još manje da smislim.

Jedno je sigurno ona se nije mogla promijeniti. Ona je bila sva prirodna. Takve žene su uvijek iste bez obzira koliko godina imaju.

Sutradan i nekoliko sljedećih dana sam dežurao pored stepenica kojim je moja plavuša, koja je umjela lijepo da zviždi, otišla ali od nje nije bilo ni traga ni glasa. Sljedećeg jutra, dok smo Azra i ja kupovali namirnice u lokalnoj radnji, iza nekog dalekog ugla te povelike radnje se čuo poznati zvižduk. Eliza – Betoven.

Tražio sam pogledom kao žedan što traži vodu, lijepu plavušu Helgu jer sam već poznavao boju tona koju je imao njen zvižduk. Nisam je vidio mada sam gledao u pravcu odakle je dolazio zvižduk. Pojavila se iza nekog paravana i prošla pored mene i Azre ponosno, uzdignutog čela kao da je dobila neku nagradu. Po njenom izrazu se vidjelo da se nečim ponosi. Azra je primjetila i odmah rekla:

„Prava Švabica. Prepotentna je i misli ako ima malo više para nego mi da je veoma važna.“

Odgovorio sam i sam zbunjen: „Ili je tačno to što govoriš ili si ti malo ljubomorna na nju. Ipak je mnogo zgodna žena.“

Azra mi je ruku stavila na oči i rekla: „Ne gledaj tamo. Sve što je tvoje je ovdje.“

Pokazivala je na sebe i smješkala. Smješio sam se i ja i čim je Azra okrenula glavu da vidi neku robu pogledao sam u pravcu u kom je otišla moja plava zviždačica. Ona je već bila izašla iz radnje a ja sam nastavio da pregledam nezainteresovano robu koju je Azra odabrala, klimajući glavom na sve što se njoj svidjelo. Ona se čudila tome, jer ja sam obično imao primjedbe na njen izbor. Ja bih samo mahnuo ramenima na svako njeno pitanje i bilo mi je jedino žao što nisam u prilici pa počnem da zviždim.

Nikada više nisam vidio prelijepu Helgu, niti čuo njen zvižduk ali sam se dugo godina kasnije, pa i dan danas se pitam kakva bi bila moja veza s njom da smo se sreli u nekom drugom vremenu i pod drugačijim okolnostima. Pitanje svih pitanja koje mi nameće i danas je: „Da li je jedan nagluvi, namćorasti genije uspio svojom muzikom da bar za trenutak poveže dvije osobe koje se nisu poznavale?” Kasnije mi je pojavom Tvitera i Fejsbuka i njima sličnih društvenih mreža vrijeme dalo odgovor da je to moguće.

Umjesto pogovora ispričaću priču o nastanku kompozicije „Za Elizu“ od Ludviga Van Betovena.

Mlada žena koja je bila prosječno talentovana pijanistkinja se žarko zaljubila u svog učitelja. On je već bio doživio najgoru sudbinu koja može zadesiti jednog muzičara i genija. Postao je nagluv. Pokušavao je to na svaki način da sakrije mada su to svi znali.

Poslije jednog časa, kada je klimao glavom jer je bio zadovoljan onim što je mlada djevojka odsvirala, Eliza je skočila na njega i poljubila ga u usta. Začuđeni četrdesetogodišnjak, u koga je bila zaljubljana mlada djevojka, kći lokalnog bakalina, se izmaknuo jedan korak i rekao: „Vrlo dobro ste ovo odsvirali, gospođice. Ćas je završen.“

Sutradan je Elizu čekalo iznađenje. Na klaviru je stajala partitura na kojoj je pisalo: „Vama poštovana gospođice Eliza. Ludvig“

Naslov partiture je bio „Za Elizu“. Presrećna djevojka je sjela za klavir i htjela da počne da svira svoju kompoziciju ali Betoven joj je stavio ruku na rame i rekao:

„Draga gospođice, ovo djelo je moj dar našem drugarskom prijateljstvu koje ja ne želim da pređe u ništa drugo. Vi ste divna djevojka koja ne zaslužuje namćorastog, ostarjelog genija. Vi zaslužujete mladog, veselog i običnog čovjeka.“

Legenda kaže da je Eliza uplakana izletjela iz sobe i nikad više nije dolazila na časove klavira kod čuvenog kompozitora.

Ovo je samo jedna od mnogih priča koje sam čuo o nastanku ove kompozicije o kojoj se i danas ispredaju bajke. I zaista, kad god slušam „Za Elizu“ ona meni liči na veselu bajku.

Ako vama i moja priča liči na bajku – ne obazirite se na to. Sva djeca vjeruju u bajke kad su mala  pa im to ne smeta kad odrastu.

Ovo su bile dvije priče koje nisu nimalo slične jedna drugoj ali imaju jednu zajedničku crtu a to je dobrota jednog neobičnog trenutka koji je spojio neke osobe.

Svaka sličnost sa baka Azrom, ako je vaša supruga i majka, je namjerna jer ja znam da bi se ona ponosila ovom pričom, samo kad bi je pročitala i samo kad bi smjela da to prizna. Želim ti veselu starost, moja Garava.

 

Zoran Janković

Zoran Janković

Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenjuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.

Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/ljudi-osobe/slides/zaljubljeni-par-prati-divan-zalazak-sunca.html



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

MEVLUD – ROĐENJE ALLAHOVA POSLANIKA, S.A.V.S.

Nesumnjivo, zajednička tačka svih vjernika je ljubav prema Uzvišenom Allahu i Njegovom poslaniku, Muhammedu Mustafi, s.a.v.s. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je prvi nur koji je stvorio Uzvišeni Allah, on, s.a.v.s., je Habibull...
by Redakcija
0

 
 

Nejra Džananović: Roditelji kao prvi dječiji uzori

Nejra Džananović Roditelji kao prvi dječiji uzori Kako odgojiti dobro dijete; koji je recept za uspješno roditeljstvo; gdje griješim u odgoju djeteta  su pitanja koja svaki roditelj, koji teži da bude što bolji otac/maj...
by Redakcija
0

 
 

Osvrt na zbirku poezije ”Bogumilske” Miraša Martinovića

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE „BOGUMILSKE“ MIRAŠA MARTINOVIĆA   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   U izdanju „Lena graphics design“ iz Prištine ovih dana je izašla iz štampe nova zbirka poez...
by Redakcija
0

 

 

Predstavljamo: Alija Redžematović

ALIJA REDŽEMATOVIĆ KULTURNI POSLENIK PLAVA   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   Alija Redžematović profesor, bibliotekar, poslenik kulture, i vješti hroničar svih plavskih književnih, kultur...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Predstavljamo: Vanja Rakonjac

VANJA RAKONJAC MEDIJSKI SIMBOL BIJELOG POLJA   Piše: Božidar Proročić   Postoje oni skromni, tihi, poslenici medija koji otvore vrata mnogima. Pripremajući priloge, pišući reportaže, snimajući okom kamere ant...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona