Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

30. Aprila 2014.
 

Zoran Janković: Cijela Tuzla jednu kozu muzla

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Moji roditelji, u jednom periodu života, živjeli su svega petsto metara jedno od drugog a nisu se poznavali. Možda su se i mimoilazili a da nisu imali pojma da će im životi biti isprepleteni sudbinom.
Bilo je to početkom pedesetih godina prošlog vijeka, kada je moj otac bio student završne godine Filozofskog fakulteta u Beogradu, a moja majka učenica Učiteljske škole. Tada su, Titova ulica pa i trg Slavija u Beogradu, za današnje pojmove bili tihi sokaci kojim su rado šetali mladi. Mladost je bila puna poleta i elana koji im je davala država u usponu a volju za učenje su dobijali u sigurnom zaposlenju koje je ih je čekalo po završetku školovanja.
Ta vremena se danas više pominju po nemilim događajima oko Informbiroa koji su, sigurno i danas, veliki teret onima koji neće da priznaju da su živjeli u dobroj državi, nego su samo kritičari tog vremena, namjerno ili iz neznanja, ali to pada njima na obraz. Oni zaboravljaju da je to bilo vrijeme kad ni u demokratskom svijetu nije bilo mnogo drugačije. Tih pedesetih godina prošlog vijeka su, u Sjedinjenim Američkim Državama, crnci morali da se voze u posebnim autobusima, jer im je bilo zabranjeno da se miješaju sa bijelom rasom koja se u toj demokratskoj državi smatrala za boljom. A u ovoj državi o kojoj pišem, za koju danas većina njenih bivših stanovnika govori da nije valjala pa je zato i propala, svi su ljudi bili jednaki.
Često sam se pitao kako bih se ponašao da sam živio u vrijeme Informbiroa, doba kada je trebalo birati između ljubavi prema svojoj zemlji ili ljubavi prema nekoj drugoj, bratskoj i dalekoj zemlji i nikad nisam bio u dilemi jer ne shvatam kako neko može voljeti više tuđu zemlju od svoje.
Moji roditelji su živjeli u državi u kojoj nije bila važna ni boja kože, ni vjera a ni nacija. Bila je to zemlja koja je gajila duh zajedništva. Prosperitet je bio osnova života. Migracije stanovništa su bile velike jer su se ljudi školovali. Običan seljak je postajao radnik a radnik se školovao i postajao ono što je želio. Bila je to država koja je narod iz opanaka obula u cipele. Danas većina onih čiji su djedovi išli u opancima, misle da im cipele genetski pripadaju, pa zato danas niko neće da bude radnik.
Pripadnost jedinoj političkoj partiji, u toj državi, bila je privatna stvar onih koji su pravili karijeru. Ti isti politički karijeristi ili njihovi potomci su danas krojači razdora u državama koje su nastale na odru ove o kojoj ja pišem. Ona se zvala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija ili skraćeno SFRJ.
Imala je ta država i mnogo mana a za najveću njenu manu smatram da su bile direktive i naredbe kojima su ljudi bili spriječavani da odlučuju o svojoj sudbini. Tako je dekretom FNRJ (Federativne Narodne Republike Jugoslavije), moja majka dobila posao učiteljice u mjestu koje se zove Srebrenik kod Tuzle a da nikad za to mjesto ranije nije bila ni čula. A moj otac je sličnim dekretom poslat na mjesto profesora gimnazije u gradiću Kreka, takođe, kod Tuzle. Poslije godinu dana oni su se upoznali u jednoj fotografskoj radnji u Tuzli. Čudnom igrom sudbine da nije bilo nekog dekreta, s kojim se ja ne slažem, ne bi bilo ni mene. Znam pouzdano, da su se moji roditelji više puta viđali u Tuzli prije nego što su se vjenčali ali nepouzdano sumnjam da sam ja Tuzlak koji se rodio u Sarajevu. Valjda mi je zato i draga ona podrugljiva pjesma: „Cijela Tuzla jednu kozu muzla pa se hvali da se sirom hrani.“
Zato ova priča ima naslov koji se vama sigurno čini i da nema mnogo veze sa ovim što pišem ali samo na prvi pogled. Mene ova tuzlanska koza podsjeća na države koje su nastale na lešu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Sigurno da je ovakvih sudbina bilo mnogo u onoj pomenutoj državi koja više ne postoji. Ali sigurno je i da je ta država valjala, jer su se ljudi, sa različitih govornih područja i različitih mentaliteta, dobro slagali i još bolje sporazumijevali, zato što je to bilo doba kad su se životni partneri birali po izgledu i po ljudskih osobinama a ne po vjerskim ili političkim opredjeljenjima. Nisu im bile potrebne nevladine organizacije da im objasne šta su prava i obaveze muža i žene, niti lažni sindikati da ih nauče kako izgleda gladan radnik, a još manje neki, nadobudni političar da im objasni zašto su bez posla. Bilo je to vrijeme kad su svi normalni išli na posao i radili ono zašta ih je sudbina opredijelila a nisu kao današnji akademski građani dočekivali duboku starost živeći od roditeljskih penzija koje su ovi zaradili baš u onoj državi za koju uče svoju djecu da nije valjala. Tada su babe heklale i nisu čekale da im na udarnom terminu na vijestima kažu kad će im biti penzija jer se podrazumjevalo da će ona biti na vrijeme i da će se od nje moći živjeti. Danas babe „heklaju“ po kablovskim kanalima očekujući da im njihova omiljena politička stranka saopšti neku najnoviju laž o povećanju penzije za dva posto riječima da će im se tako i standard povećati.
Danas mi na Balkanu živimo u vječitoj laži da će nam jednom biti bolje, i da nam nikad više neće biti kao što nam je bilo u onoj državi koje više nema, i koja nam nije valjala. A ja ne umijem sebe da lažem. Meni se čini da Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nije valjala jedino zato što je više nema. Mnogi, sigurno, misle drugačije i to je njihovo pravo, kao što imaju pravo i da razmisle o ovome što sam napisao. Čudno zvuči, ali na Balkanu se kroz istoriju koračao najčešće valcer: Jedan korak naprijed – dva nazad.
Zato, ako neko o ovome što sam napisao, bar razmisli, biće to neki novi, balkanski korak naprijed, a za ona dva nazad su se već odavno pobrinuli političari koji vam u vašim najnovijim, balkanskim državama objašnjavaju da je: Cijela Tuzla jednu kozu muzla…
Kip tuzlanske koze možete danas vidjeti ispred hotela ,,Tuzla”. Znači ova pošalica nije nešto što je neko zlonamjeran rekao o Tuzli nego dio legende koja se i danas priča. A legenda o tuzlanskoj kozi potiče iz perioda kada je Bosna i Hercegovina bila pod austrougraskom upravom. Ukazom te države bilo je zabranjeno držanje koza jer se smatralo da one uništavaju šume. U Mosniku, jednom od tuzlanskih naselja, jedan Tuzlak se usprotivio propisima i sačuvao jednu kozu. Neki šaljivdžija, (sumnja se da je bio Sarajlija), koji je u to doba posjetio Tuzlu i vidio kako ljudi tajno čuvaju, hrane i muzu jednu kozu, izmislio je i danas poznati stih: „Cijela Tuzla jednu kozu muzla, pa se hvali da se sirom hrani.“

 

Zoran Janković

Zoran Janković

Zoran Janković, rođen u Sarajevu, 1954. godine, kad je narod na ovim prostorima živio život dostojan čovjeka. Do 1992. živio u SFRJ. Tokom 1993. preživljavao u Bosni i Hercegovini. Od 1994. životario u dvije države koje više ne postoje a danas živi u Srbiji. Živio je u pet država a preselio svega 400 kilometara.
Živi i radi u Beogradu.

 

Istaknuta slika: http://www.klix.ba/forum/upoznajte-tuzlu–t9612s0.html



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Fatih Hadžić: Naš profesor, dr. Šefket Krcić

NAŠ PROFESOR, DR. ŠEFKET KRCIĆ Piše: Fatih Hadžić Vrhunski intelektualac, etičar i estetičar, filozof sokratovskog tipa. Oličenje vrhunskog govornika, orator – poput Cicerona, poput Aristotela, poput Katona stari...
by Redakcija
0

 
 

Suada Džogović: Ne smijemo dozvoliti da se zaboravi zašto se desila Srebrenica

Ne smijemo dozvoliti da se zaboravi zašto se desila Srebrenica! Piše: Dr. sc. Suada A. Džogović, član Međunarodnog tima za istraživanje genocida, Kanada Na obilježavanju 24-godišnjice masakra u Srebrenici, jučer je u ...
by Redakcija
0

 
 

Nataša Žurić: Crnogorka kroz vrleti i vjekove

CRNOGORKA KROZ VRLETI I VJEKOVE   Studirala sam  u Petrogradu i stekla najbolje obrazovanje, ipak me pogledaj. Jesam i biću uvijek Crnogorka. Visoka sam, dugih nogu, crne i kovrdžaveć kose, tamnog tena i očiju, nenaš...
by Redakcija
0

 

 

Denis Kožljan: Kinezi u Kumrovcu

Kinezi u Kumrovcu Piše: Denis Kožljan Što bi sad rekli Tito i Mao da su živi? Hm, ma rukovali bi se sigurno. Mao bi se onako široko i prepoznatljivo nasmijao, a Joža uživao u svojoj omiljenoj cigari. Da, ali sada su drug...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Muslimani obilježavaju odabranu noć Lejletu-l-Mi’radž

Isra se u arapskom jeziku znači noćno putovanje. Radi toga što se ovo čudo ili mu‘džiza Božjeg Poslanika, koja svojom veličinom zadivljuje i zapanjuje, dogodilo noću, to je i jedno kur’ansko poglavlje dobilo naziv ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona