Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

14. Avgusta 2013.
 

Zoran Janković: Čika Milanova priča

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Zoran Janković

 

ČIKA MILANOVA PRIČA

 

Postoje ljudi koji vam zauvijek ostanu u sjećanju, a nisu vam rod, blizak prijatelj pa čak ni komšija. To su oni ljudi koji gdje god se pojave, ostavljaju za sobom nečije mišljenje; jaki i prodorni ljudi koji kao da kopaju brazde u životu. Naravno da ni oranje nije isto svakom. Uvijek ima onih koji zavide oraču pa mu nađe manu a ima onih kojima je drag pa pretjeruju sa pohvalama. Ovo je priča o čovjeku koji je sve stekao sam a nije imao ništa osim života običnog bonvivana. Da li je bio zadovoljan takvim životom ne znam. Emocije su bile dio ličnosti koji je on rijetko pokazivao. Dobro došli u jednu od priča koje mi je pričao čovjek koji se, recimo, zvao Milan.

Živio je, u prevečerje Drugog svjetskog rata, u pitomoj Slavoniji. Ne znam mu ime oca i majke, nikad nije o tome pričao a nije ni bilo vremena jer su naši razgovori uvijek imali poučnu i  ljudsku temu a bili su i rijetko lični a nismo se često ni viđali. Kad je počeo Drugi svjetski rat imao je deset godina i dvije godine kasnije je neko odlučio da od djeteta napravi vojnika. Djeci od dvanaest godina su obukli uniforme i učili ih da budu vojnici svoje države. Ima li većeg grijeha od toga a u ta doba nijedna crkvena institucija nije stala protiv toga jer je navodno bio rat pa je sve bilo dozovoljeno. Čega se sjeća dječak od dvanaest godina, sluđen od odvojenosti od porodice u doba kad su mu i otac i majka bili najpotrebniji u životu. Sjeća se samo da nije nikad bio gladan kao što je bio kod kuće. Sjeća se teške uniforme na dječijim leđima i buva koje su bile redovni stanovnik takvih ustanova tog vremena. Vaške su bile povremeni njegov posjetilac jer se ustanova, u kojoj je on boravio, uspješno nosila sa tom vrstom gosta a neprijatelja. Oteglo se to vrijeme kad je neko odlučio da od djece prave vojnike na jedno osam mjeseci pa onda došla neka nova vlast koja je bila ista, samo je hrane bilo malo manje. Poslije nekog vremena i ta vlast je propala pa je došla najnovija a hrane je bilo rijetko i vladala je glad. Divne države u kojoj su djeca gladna. Nadam se ne zato što su to bila djeca obučena u uniforme vojske koja je njima bila protivnička. Nadam se.

Priča počinju na mjestu gdje vladala glad. Stotinjak djece je živjelo u kasarni u velikom gradu a niko nije znao šta da radi s njima jer je bio tek završen rat. Trebalo je iskupiti sve papire, trebalo je pronaći gdje su i jeli živa rodbina dječaka koji su trebali da budu vojnici. Trebalo ih je i hraniti do daljnjeg. Kako i šta su jeli vršnjaci od dvanaest godina, u dječačkom dobu kad treba da se hrane kvalitetno, kad rastu; u dobu kad od dječaka postepeno treba da postanu ljudi. Teško sa ove vremenske distance zamisliti ovakvu priču a da ljudski na vas ne ostavi osjećanje gorčine.

“Jeli smo tri puta na dan. Ujutro kad se pobudimo topla, obojena voda koja se zvala čaj i polovina od četvrtine hljeba koji se mogao jesti samo kad se zamoči u nazovi čaj. Ručak je bio prava poslastica. Ispod velikog kazana, koji je stavljen na sred kruga kasarne, naloži se velika vatra. Naspe se nezamisliva količina vode i kad to provri pomoću velikih merdevina se u            kazan sipa kukuruzno brašno. Zamislite kazan u koga stane nekoliko džakova kukuruznog brašna. Vatra se poslije ne loži da ne bi kazan zagorio a pošto su džakovi teški a dječija leđa nejaka, dešavalo se da se brašno prospe pored kazana na sveopšte zadovoljstvo onih koji su bili u blizini a imali hrabrosti da mu se primaknu. Jelo su svježe mljeveno, kukuruzno brašno sa zemlje kao predjelo.”

Pošto je nova vlast, čim je došla, odnijela viljuške, kašike i noževe zajedno sa tanjirima, (na odluci u zaglavlju je pisalo „U ime naroda…’’) jelo se na specifičan način. Umjesto tanjira koristili su se njemački novi šlemovi. Na dvojicu pitomaca jedan šlem. (Tako je jadnu i napaćenu djecu zvala nova vlast.)

Jelo se, naravno, rukama jer je oružje, tipa kašika, bilo strogo zabranjeno i oduzimano od onih koji su imali neko skriveno uz naravno primjerenu kaznu. Kad je neobična smjesa, koja se nije miješala, bila gotova, po procjeni čovjeka koji je bio zadužen da bude kuvar, dječaci naučeni na jad i bijedu bi disciplinovano stajali u red i čekali da dobiju svoju porciju. Mislite da je tu kraj njihovoj dječijoj golgoti. Nije, jer jesti iz njemačkih šljemova, koji su imali po dvije rupe sa strane, je bilo nemoguće dok ne začepite rupu. Tu je čika Milan, po njegovima riječima, naučio prvu životnu školu.

“Nikad se ne sklanjaj od mjesta gdje je gužva a nešto se dijeli džaba. “

Taj sindrom sam gledao svojim očima u prvoj polovini poslednje decenije dvadesetog vijeka. Objave da neko nešto dijeli džaba a narod navali da uzima i što im treba i što im ne treba. To su najčešće činili predstavnici čika Milanove generacije. Valjda su se bojali da se ne desi glad koja je vladala kad su bili mladi. Viđao sam taj sindrom i u doba obilja osamdesetih godina prošlog vijeka. Jedan moj direktor, inače dobar i častan čovjek kad bi došao u restoran imao je običaj da rukom uzme, nekom poznatom, komad mesa iz tanjira i kaže:

“Odlično pečeno samo nastavi. Sad ću i ja.”

Vi naravno mislite da je to vrhunac bahatosti ali da ste poznavali tog čovjeka znali bi zašto je takav. Kad popije nekoliko rakija, otvori mu se duša i počne da priča:

“Ja sam u mojoj porodici bio najmlađe dijete i bio sam uvijek gladan. Kad majka stavi da jedemo drvenu zdjelu dok me braća dva, tri puta odgurnu i ja se proguram ostane samo prazna zdjela i prstom sam prelazio preko nje da bih pojeo neku mrvicu. Ja samo bio sit od onoga je što bi moja majka sačuvala krišom za mene od moga oca koji je govorio da treba svako da se izbori za svoje parče jela. Zato sad gdje god vidim tanjir ja gladan sam kao pas koji počne da zavija ispod Njeguša jer zna da će i on biti sit kad se priprema meso za sušenje.”

Naučivši veliko, prvo životno iskustvo, moj dobri čika Milan je, kad bi došao na red pred kazanom sa nazovi purom, izvadio malo kukuruznog brašna iz džepa, pljunuo u njega i začepio rupe na šlemu. Trebalo je procijeniti pravilno kad da se to uradi. Najbolje baš kad dođu na red da se ne bi osušilo brašno a ako ranije začepe rupu brašno se osuši pa procuri dragocjena tečnost a ni kasnije kad bi masa za rupu bila žitka jer bi opet curila voda iz pure. To je bila stvar vježbe. Dovitljivi bi znali da začepe rupe tako da ni kap ne bi mogla da procuri. U početku obroka se jelo polako i pažljivo jer je masa bila vrela i gledalo se strogo koliko jede čovjek pored tebe. Ni manje ni više.

“To mi je bila prva škola zajedništva.”

Govorio je čovjek koji kad je bio dječak je učio školu života bez knjige i olovke.

Kad bi se masa malo ohladila jelo se malo brže ali pažljivo a oni kojima su dopali krupniji komadi brašna bili su praćeni zavidnim pogledima dječaka kojima je ostala samo tečna masa koju bi na kraju ispijali iz šlema kao iz neke neobične šerpe.

Dugačko i naširoko sam opisao jedan jadni ručak neke nevine djece čija je mladost bila zarobljena zahvaljujući bolesnim umovima odraslih. Bilo i neponovilo se nikom i nikad. Dječaci su vremenom dobijali dokumenta i putne isprave i odlazili su. Nije bilo dječijeg uobičajenog veselog pozdrava. Bilo je više radosti onih koji ostaju jer je količina hrane ostajala ista a dječaka sve manje. Ovi što odlaze nisu većinom znali ni gdje idu ni šta ih tamo gdje dođu čeka pa je logično da se nisu ni oni mnogo radovali.

Jednog dana prozvaše čika Milana u kancelariju. Čim je ušao u toplu prostoriju koja se jedina grijala tog hladnog proljeća 1946. godine, Milanu se činilo da će zaspati. Bio je zaboravio kad je zadnji put u toplom spavao.

“Jesi li ti pitomac Milan Kuljić?”

Pitao je ozbiljnim glasom partizanski oficir zbunjenog dječaka koji se tapkao u mjestu i ćutao.

“Govori kad te, drug poručnik, pita!”

Viknu na njega starješina sobe a poručnik diže ruku i starješina odmah stade u stavu mirno i ućuta. Poručnik tihim glasom nežno, gotovo roditeljski reče:

“Znaš li ti, sine, gdje su Vinkovci?.”

Milanu zaigra u srcu, nekako se ispravi i prestade da poskakuje. Isprsi se i progovori glasom skoro odraslog čovjeka:

“Znam, druže poručniče. Ja sam rođen u selu Garevac, općina Vinkovci.”

Oficir se nasmješi, ustade i pomilova dječaka po kosi i reče skoro svečanim glasom:

“Ideš sutra kući, sine. Čeka te strina. Srećan ti put.”

Pokaza glavom starješini da odvede dječaka prije nego što je Milan stigao da pita a gdje su mi otac, majka, stric i braća. Samo je razmišljao o tome što ih ovaj ljubazni oficir ne pomenu. Valjalo je tijelo pripremiti za put a i strah od nepoznatog natjera dječaka da zaspi a htio je svu noć da mašta o ljepoti njegove Slavonije, o Bosutu u kome ga je otac kupao. Svašta je htio da zamišlja ali mu se nije dalo, zaspao je. Nije ni sanjao da ga čeka još veća golgota. Pustili su dječaka od nepunih šesneaest godina da ide pješke od Zagreba do Vinkovaca a drugog prevoza nije ni bilo osim za oficire i ponekog povlašćenog civila.

Rano ujutro prohladog majskog dana 1946. godine, odvezli su mladića, prerano sazrelog, do nekog prašnjavog puta i rekli:

„Mi ne idemo dalje. Tamo su Vinkovci. Samo pravo i polako pa ćeš stići.“

Nije bilo nimalo cinično ovo što mu je rekao neki vozač jer prosto bila su takva vremena. Zemlja se oporavljala od rata i nije bilo mnogo mjesta za emocije. Krene sam nejaki dječak na daleki i nepoznati put ali pun elena u nadi da se nešto novo događa, u nadi da se vraća kući. Jedino su mu kroz glavu, kad se sjeti kuće, stalno prolazile one nespretne riječi poručnika da ga kod kuće čeka strina. Samo bi za sebe odmahivao glavom i razmišljao:

“Zašto nije pominjao mamu, tatu, braću. Gdje su?”

Šarenilo koje je vidio na širokom i prašnjavom putu bi brzo skretalo pažnju dječaku sa crnih misli. Gledao je jadno obučene ljude koji su kao zombiji svi žurili negdje ali bez reda i bar se njemu činilo bez smisla. Poslije nekoliko sati pješačenja počeo je da razmišlja o prevozu jer su počele da ga bole noge. Jedina šansa su bila neka volovska ili konjska kola u najboljem slučaju. Takva je i sustigao u neka doba (Nikad nisam razmišljao o tome kako je moguće da volovska kola idu sporije od čovjeka. Ne kaže se džaba da neko vuče ko vo. Polako ali sigurno.) Primiše ga neki dobri ljudi i on zauze mjesto u šaragama.[1] Truckalo je mnogo ali kola su išla polako a i bolje je ovako nego ići pješke. Pitali su ga kako se zove, odakle je i gdje ide. Nije mnogo govorio. Kad im je rekao odakle ide, samo ga pogledaše i više nisu ništa pitali. Ne voli narod one koji su nešto izgubili pa makar to bio rat i makar to bila djeca kojoj su objasnili da su izgubila rat. Niti su ih pitali ovi što su im obukli uniforme niti su ih šta pitali ovi koji su im skinuli uniforme a djeca nešto bila kriva.

Vozili su se tako ćutke samo bi domaćin kola ponekad pogledao unazad zabrinutim pogledom u dječaka. Poslije sat vremena vožnje rekoše da skreću s puta i dječak siđe a oni ga ne ponudiše da konači kod njih.

“Sreća što je vrijeme lijepo. Svako jednom mora negdje stići.”

Pričao je čika Milan svoju priču i rekao da je tada prvi put u životu rekao nešto što mu se učinilo mudro. Nastavio je pješke došao do nekog kontrolnog punkta gdje su ga primili lijepo kad su mu pogledali papire i ponudili ga da tu prespava. On prihvati oduševljeno jer je vidio da se bliži mrak i postalo je hladno a iz nekog dimnjaka se viorio dim što ga je podsjetilo na toplu sobu i miran san. Tako je i bilo.

Ujutro kad se probudio naspavan i nesretan što je svanulo, što noć nije trajala duže da uživa u toploti i snu. (Kako mogu neke obične stvari zadovoljiti umornog dječaka, nezamislivo je danas kad su momci njegovim godina vrlo nesretni ako imaju spor internet.) Dadoše mu čaj i on se opet prijatno iznenadi. Bio je to pravi čaj, ono što mi zovemo ruski, a on je ustvari indijski, samo je nekad dolazio preko Rusije pa ga mi tako nazvali. Ovaj je bio američki jer se dijelio u paketima UNR-e. Danas se to zove humanitarna pomoć. (Čudan naziv humanitarna pomoć. Znači tako kad pomažeš ljudima a šta kad pomažemo životinjama se ne zove onda animalna pomoć.)

Dok je polako sa uživanjem pio čaj Milan osjeti da ga neko gleda. Okrenu se oprezno, nenaučen na pažnju i vidje ženu od jedno tridesetak godina kako ga gleda pogledom koji je izražavao sjetu.

“Dobar čaj, sine. Vidim kako uživaš. Ti ćeš biti neki bekrija, kad znaš da uživaš u čaju znaćeš da uživaš i u životu. Hajde da ti napravim nešto da jedeš.”

Milanu nikad nije bilo jasno kako je bez riječi pristao da ode sa nepoznatom ženom. (Nije mnogo žena vidio odkad je došao u dom.)

Ušli su u neku prostoriju koja je opet bila topla i on je vidio da žena stavlja neki prah koga zamuti u vodi i stavi u tavu sa uljem. Odjednom se kroz sobu proširi divan miris. Dok je prvi put poslije godinu dana jeo iz tanjira i viljuškom on prvi put  progovori:

“Ovo je jako lijepo. Hvala vam, a kako se zove ovo jelo? Miriši na jaja.”

Začudi se  samom sebi Milan, kad je shvatio, koliko je riječi u jednom dahu progovorio. To se dešava svim ljudima kad skinu neki teret sa sebe, kad osjete slobodu. To mladić nije znao pa se čudio.

“Jesu jaja ali u prahu. Nema kokoške, nema ljuske samo jedan pjetić koji jede jaja.”

Nasmija se dobra žena a dječak za njom ali kratko kao da se stidi. Bio je zaboravio da se smije. Smjestila ga nepoznata žena u kamion, pravi pravcati koji ide pravo za Vinkovce, tek pred mrak a do tada su njih dvoje pričali pa čak i igrali se. Bi dječaku žao da ide. Mogao je tu da ostane do kraja života. Kad je prao ruke prije ručka, pogleda se u ogledalo i vidje rumenilo na svojim obrazima.

“Tog dana sam se prvi put u životu zaljubio.”

Pričao je stari bonvivan, čika Milan i opisivao plave oči koje su imale boju dara s neba i plavu, uredno složenu, dugu kosu nama nepoznate žene. Opisivao je i druge dijelove njenog tijela ali oni nisu tema ove priče. Opisivao je kao da je to juče gledao a to je bilo prije trideset godina. Prva ljubav zaborava nema.

Dok se kamion truckao lagano po od tenkova razvaljenom a na brzinu popravljenom putu Milan je razmišljao o plavoj, dobroj ženi koja mu je mogla biti majka a možda i ljubavnica. Dala mu na rastanku debeli i preveliki džemper u jedan poljubac u obraz. Dok je gledao u džemper u kome je nezgrapno izgledao i dok je u daljini prepoznavao krajeve u kojima je rođen, zapade mu za oko engleska, kratka a elegatna bluza na nekom čovjeku bezizražajnog izgleda koji svo vrijeme puta nije progovorio ni jednu riječ. Čovjek je vidio da ga dječak gleda i konačno progovorio:

„Sviđa ti se moja bluza. Engleska prava. Dobio sam je od jednog pilota.“

Milan ga nije dalje slušao jer je znao da laže. Gdje je mogao da vidi pilota. Ali bluza mu se sviđala.

„Hoćeš da se mijenjamo.“

Reče prepredeni čovjek skinuvši  bluzu i pruži je Milanu. Dječak je okretao i zagledao bluzu pa kad vidje da joj ništa ne fali odluči da je mijenja za džemper koga mu bi žao u momentu, ali mladost je svaka ista. Ona nema vremena da žali za prošlošću; ona ide samo naprijed.

Kad je stigao kamion u Vinkovce, dječak se pozdravi pristojno sa svima pa i sa ćutljivim  čovjekom s kojim se trampio za englesku bluzu, Išao je polako, ni veselo ni tužno, kao čovjek koji se pomirio sa sudbinom a ne zna šta ga čeka. Poče, odjednom, da ga nešto svrbi i on skinu bluzu i poče preturati po njoj i ugleda vaši koje su milele po odjeći. Sumnjao je da će ga prevariti bezlični čovjek ali privlačila ga je bluza i nije žalio.

Nova elegantna, vašljiva, engleska bluza i bistre oči željne rodnog kraja; srce puno nade ali u isto vrijeme i zebnje od onoga što ga čeka kod kuće; sve su to bili krhki stubovi na kojima su počivali koraci dječaka, a čovjeka, koji je ulazio u svoje rodno selo ispunjen nekim čudnim osjećanjem slabosti koja ga je obuzimala i koju je kasnije u životu rijetko osjećao. Bio je to strah od nepoznatog, strah od novog, za koje nije znao gdje će ga odvesti. Čim je ugledao rodnu kuću: polusrušenu kapiju, polupane crijepove na krovu i dvorište zaraslo u duboki korov, znao je da ga u njoj ništa dobro ne čeka. Strina je živjela sama. Jadna i namučena dijelila s njim ono malo hrane što je imala. Na pitanje gdje su mu roditelji, braća i stric samo je slegla ramenima:

„Otišli za ratom. Ako dođu, vratili su se.“

Čudio se sebi kako je to mirno primio bez dječačkih pitanja. Odrastao je naglo i vremenom postajao sve više toga svjestan. Ostao je kod strine nekoliko dana. Popravio krov, očistio dvorište i jedan čitav dan podizao razvaljenu kapiju. Radio je to sve koliko je mogao i znao a imao je nepunih šesnaest godina. Pozdravio se sa strinom jednog, sunčanog jutra i stavio u zobnicu u kojoj mu je strina stavila parče hljeba i komad sira da mu se nađe za puta. Otišao je u Vinkovce i prijavio se u dom za nezbrinutu djecu.

Čika Milan je u domu završio zanat za električara. Odmah dobio posao i kako je on pričao osvijetlio je pola Jugoslavije. Radio je na montaži visokonaponskih kablova deset punih godina. Stekao neku imovinu jer je bio štedljiv čovjek ali kuću nikad jer je radio u mnogo gradova. Bio je terenac. Jednog dana su mu ponudili da ide u neki grad u Bosni i da radi u fabrici za dobru platu i stan koga je odmah dobio. U toj fabrici i u tom gradu on je proveo svoj vijek. Završio je ekonomski fakultet i radio kao komercijalni direktor poznatog kombinata u tom, velikom gradu u Bosni u periodu kad sam ga ja upoznao. Bio je bonvivan bez premca, pun dobrih priča i prijatnog razgovora. Kad se 1992. godine bližio ovaj poslednji, bosanski rat spremao se za penziju. Djece nije imao a bio je oženjen. Njegovu ženu ja nisam nikad upoznao i on o tom dijelu svog života nikad nije pričao. Poginuo je u nekoj saobraćajnoj nesreći po završetku poslednjeg bosanskog rata.

To je bila priča o dobroti čovjeka koji nikad nije ništa tražio jer je sve imao, o čovjeku koji se nikad nije žalio, samo je pričao na šaljiv način njegova sjećanja. Mogao je da žali na mnogo stvari u životu, prvenstveno na sudbinu zbog koje nije imao djece, zbog koje nije nikad više u životu vidio svoju braću, oca i majku ali nije. Ovo je bila priča o čovjeku koji je imao sve a nije imao ništa i zato kad pomislite da vam nešto nedostaje pomislite da postoje i neki drugi kojima je teže i skupite svoju porodicu oko sebe, ne samo kad vam je svadba ili slavlje nego kad god možete jer život je kratak a vrijeme brzo prolazi. Prolaznost je sudbina koja svakog čeka. Važno je samo da vas i vašu porodicu ne sretnu riječi čika Milanove tetke, da vas ne stigne balkanska, vjekovna sudbina:

„Otišli za ratom. Ako dođu, vratili su se.“



[1] Šarage su preteča gepeka koji danas imaju auti. Služila su zato da nešto ne ispadne iz kola. Bila su vezana lancem koji se mogao po potrebi skinuti ako kola vuku nešto što je duže od njih.

 

Zoran Janković

Zoran Janković

Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenjuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.

Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/ljudi-osobe/slides/silueta-coveka.html



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Reagovanje Udruženja za kulturu Nova svjetlost

Serijal: Kultura dijalog (1)   VLADA TREBA DA PONIŠTI JAVNI POZIV MINISTARSTVA ZA KULTURU I SPORT KANTONA SARAJEVO Autor: Ibrahim Osmanbašić   Poštovani premijeru Edine Forto,   Potezi Ministarstva kulture i ...
by Redakcija
0

 
 

“Ponoć u Černobilju” izdavačke kuće Heliks

Izdavačka kuća Heliks predstavlja novi naslov, Ponoć u Černobilju, autora Adama Higinbotama koji je ubrzo po objavljivanju postao međunarodni bestseler. Knjiga je prevedena na preko dvadeset jezika, a autor je za ovo del...
by Redakcija
0

 
 

Alma Buljubašić-Maglić: Bosno moja

Bosno moja Zemljo Bosno ljubavi  ti tvoje, tvoje sunce mene grije, srce te boji u najljepše  boje, kujundžija kuje istinom, a ja te kitim  pjesmom u tebi ima mjesta za sve zato si posebna zato si voljena zato nas tvoje ran...
by Redakcija
0

 

 

Nova knjiga Borisa Jovanovića Kastela ”Ako dojedrim”

NOVA KASTELOVA KNJIGA POEZIJE AKO DOJEDRIM Sa posebnim zadovoljstvom vas obavještavamo da je u izdanju JU Narodna biblioteka Stevan Samardžić iz Pljevalja objavljena knjiga poezije Ako dojedrim Borisa Jovanovića Kastela. Po...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Istraživačko novinarstvo u oblasti zaštite životne sredine i EU

Danas smo na konferenciji o ulozi medija u procesu pristupanja Evropskoj uniji kroz proces istraživačkog novinarstva u oblasti zaštite životne sredine razgovarali o značaju istraživačkog novinarstva u procesu rješavanja...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange