Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

19. Avgusta 2013.
 

Zoran Janković: Dok traje ljubav

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Zoran Janković

 

DOK TRAJE LJUBAV

 

Život se uređuje brakom samo ako ne može drugačije da se uredi. Ovim riječima počinje ceremonija vjenčanja u jednoj opštini u Beogradu. Ova neobična i poučna rečenica koja ako ispravno shvati, može poslužiti kao princip života u zajednici bez obzira kako se ona zove.

Živjeti u zajednici sa drugim bićem je umjetnost koju bi svi da probaju. Skladan život je ravnoteža između uzimanja i davanja sebe i drugog. Taj sklad nije lako zadržati. To je kao koncentracija. Morate stalno biti u toku, osjetiti damar srca koje kuca pored vas. Morate reagovati po instinktu. Svaku sitnu pažnju učiniti sa mnogo takta i poštovanja. Svaki drugačiji život u zajednici je trpljenje, prisila ili lična laž. A lagati samog sebe je najgore. Najčešće je to loša navika kao čitanje novina u tramvaju. Život u ugovornoj zajednici je rulet koji se stalno vrti a u kome niko ne dobija a gube svi jer život prolazi. To je nijemo posmatranje vremena koje pred nama neumitno nestaje. To je pravljenje već napravljene staze usred lijepo uređenog parka koji se zove običnom riječju: brak. A život se uređuje brakom samo ako ne može drugačije da se uredi.

Živjeli su u nekom, običnom braku, jedna žena sa Čobanije[1] i jedan čovjek za koga ne znam gdje je rođen ali znam da je bio porijeklom Crnogorac koji je odrastao putujući po bivšoj nam domovini od grada do grada. Njegovi roditelji nisu radili u cirkusu pa da su morali seliti iz mjesta u mjesto nego mu je otac bio oficir vojske koja je, kad se raspadala SFRJ, ličila na cirkus ali bez artista na žici, dresera, lavova i ostalih opasnih životinja; ličila je na cirkus koji ima samo klovnove a to su bili oficiri. Sin jednog, takvog oficira bio je običan čovjek koji je imao dobar posao, živio je u dobroj i stabilnoj državi. Imao je ženu koja ni sama nije znala da li ga je voljela ali ga je poštovala kao muža i oca njihovog sina.

Čovjek o kome govorim, recimo da se zvao Nebojša, je imao mnogo mana koje se obično ne primjećuju kad ljudi žive bez porodičnih, političkih ili ekonomskih trzavica. On je bio jedan od mnogih kome je retrovizer na autu služio da vidi kako mu izgleda frizura, jedan od onih koji je najviše na svijetu volio svoju sliku u ogledalu. Jedinac kod roditelja, oficirski sin naučen na blagostanje i da je u centru pažnje, prosto je prolazio kroz život neprimjetno jer je bio neambiciozan a interesovalo ga je jedino pivo i ponekad fudbal. Njegovu vjernu ženu sam bolje poznavao. Bila je to obična, jedna od mnogih žena koje se nisu ničim isticale. Uvijek bi stajala po strani, nekako joj je bilo neprijatno kad bi se povela tema o ljubavi, seksu. Takva je bila kao djevojka a kad se udala postala je kao kornjača zatvorena u svoj dom posvećena svojoj porodici. Rijetko sam je viđao ali svaki put kad bih s njom o bilo čemu poveo neki razgovor, vidio bih u njenim očima neku iskru, neki čudan sjaj koji je većini muškaraca davao znak da treba da joj se udvaraju. Ona je bila oniska plavuša koja je imala pravilno raspoređene dijelove tijela što je još više davalo povoda udvaračima, koji kad bi pokušali da joj se udvaraju, naišli bi na stijenu od koje bi se odbili tako da su se kasnije rijetko pojavljivali u njenoj blizini.

Oni su živjeli u dijelu Sarajeva koji je uvijek  odisao nečim posebnim. Bar tako su smatrali oni koju su bili odatle. Žene iz tog kraja Sarajeva su bile obične kao i sve ostale to vam garantuje pisac ovih redova. Za muškarce, ne znam, jer nemam takvu, kako se to danas kaže, seksualnu  orjentaciju.

Nebojša i njegova supruga bi danas bili, vjerovatno, deda i baka koji vode unuke za ruku i šetaju veselo Skenderijom da se nije desio poslednji veliki bosanski rat.

Početkom 1992. godine mijenjali su se odnosi među stanovnicima Sarajeva ali i odnosi u brakovima koji su se zasnivali na navici, u brakovima čiji su akteri zaboravili da su se nekad voljeli. Onako kako se mijenjao standard, kako je slabila politička stabilnost države u kojoj su živjeli tako su i odnosi među ljudima pa i bračnim partnerima bivali sve zategnutiji. Brak između Nataše (tako se zvala junakinja ove priče) i Nebojše je i ranije bio na ivici razvoda jer je ona znala da se on sastaje sa drugom ženom što joj je Nebojša i priznao poslije jedne od mnogobrojnih i beskrajnih svađa. Ovakva materijalna i politička neizvjesnost je samo još više produbila jaz koji je duboko tinjao u njima. Natašina majka je bila rodom iz Aranđelovca u Srbiji i poslije prvih granata ona je htjela da povede porodicu na sigurnije mjesto. Htjela je samo da skloni svoju porodicu od mogućeg rata. Njen zet, Nebojša je odlučno i hladno rekao da njih dvije mogu da idu kad god hoće. On je odlučio da ostane u Sarajevu i brani grad od bilo koga. Nije im dozvolio da povedu ni Mališu, njihovog sina. Nisu pomogle ni suze, ni molitve, ni kletve žena koje su s njim živjele godinama. Nisu pomogli ni razgovori sa njegovim roditeljima. Prvi put u životu Nebojša je osjećao da vlada situacijom, osjetio je šansu koju nekad čitav život čekaju ljudi koji su zaljubljeni u sebe, osjetio je da postaje važan, osjetio je da postaje vlast. U tome mu je obilato savjetima pomagala i žena s kojom se krišom sastajao, čiji brat je bio ugledni član jednog  tajnog udruženja koje se spremalo za rat koji je izgleda bio neminovnost . Sve političke opcije su se spremale za rat a deklarativno su im usta bila puna mira, radosti i priteljstva kao da je svaki dan Božić. Poslije prvih ubistava i prvih granata koje su pale na Sarajevo, Nataša i njena majka su iznenada i bez pozdrava napustile Sarajevo. Poslije desetak dana Nataša se vratila i bila je izbačena iz stana u kome je rođena od strane čovjeka kome je rodila sina. Ne znam da li je umjesno ali moram reći da je stan pripadao njenoj majci. Čudnu snagu i osionost dobijaju ljudi kad dođu na vlast. Istjerao muž ženu iz stana njene majke zato što je osjetio da postaje vlast, zato što se prvi put u životu osjetio važan. Nisu pomogle ni suze njegove majke, ni prijetnje oca, ponosnog Crnogorca, da će ga se odreći, jednostavno im je svima zalupio vrata. Jadna žena nije imala drugog izlaza nego da se vrati kod majke u Aranđelovac. Prolazili su dani a ona je živjela kao otkinuta grana, bez sina koga je odgojila, bez posla i bez muža koji je bio njen prvi, a ona je mislila i poslednji, muškarac u životu.

Njeni kumovi koji su živjeli u Beogradu su joj pronašli neki privremeni posao i ona je pristala da živi odvojena ovog puta i bez majke. Ostala je sama i nije pomogla sva pažnja koju su joj činili kumovi. Postala je ćutljiva, nenašminkana, sredovječna žena koja je često bez cilja tumarala velikim gradom. Nije je interesovalo ništa. Ona nije vidjela svjetla velikog grada. Ljude koji su se veselili dolasku novogodišnjih praznika, njen pogled je bio uvijek tamo negdje daleko od stvarnog života, tamo gdje je rođena, u Sarajevu. Ona bi se na bilo kakvu vijest o ratu u Sarajevu stresla, sklonila u neki mračni ugao svog sjećanja i dugo u noć plakala nad sudbinom koja joj je odnijela jedan naizgled običan porodičan život. Tražila je bezbroj puta mjesto gdje je pogriješila. Ona je bila tip žene koji je uvijek tražio grešku u sebi.

Jednog dana sam stajao na Bajlonijevoj pijaci i ugledao sam baš ovu ženu. Odmah sam znao da je iz Sarajeva ali nisam mogao da se sjetim odakle se poznajemo. Kad duže vremena ne srećete neke ljude ili ne pominjete neke događaje, sjećanja u vama blijede i poslije niste sigurni kad se nešto dogodilo ili da li se radi o pravoj osobi. Bila je u društvu ljudi koje sam poznavao i prišao sam im. Pozdravili smo se a ona me je gledala onim istim pogledom koga sam se sjećao. To je onaj treptaj oka na neobičan način. Iskra koju oko baca a mi muškarci uvijek to shvatimo tako kao da se odmah zaljubila u našu ljepotu. Takvu osobinu posjeduje većina muškaraca. Istog momenta sam znao odakle se znamo ali me je ona preduhitrila:

„Vi se Milošev otac. Nevjerovatno je da se ovdje sretnemo.“

Pružio sam joj ruku i mi smo se pozdravili kao da smo stari prijatelji. Ona je, ustvari, bila vaspitačica, mog starijeg sina, u obdaništu. Tako ponekad reaguju Sarajlije kad sretnu, iznenada, nekog poznatog bez obzira što ranije nisu bili prijatelji nego samo obični poznanici. Prosto bude ljudima drago da su sreli, na nekom mjestu, nekog koga su poznavali. To je bio siguran znak nesigurnosti koju osjećaju ljudi koji su morali protiv svoje volje da sele iz grada u grad iz države u državu.

„Kako je Miloš? “

„Koliko on sada ima godina?“

Ređala su se pitanja više iz sjete nego iz znatiželje. Njeni kumovi su nam priredili divnu večeru i mi se siti o svemu ispričali kao stari prijatelji, samo nismo govorili o njenoj porodici jer su me na njenu sudbinu ranije upozorili kumovi. Samo bi ona ponekad sa suzom u očima pomenula neka mjesta na koja je rado izlazila sa porodicom koju više nije imala.

Kasnije se nismo često viđali jer je ona živjela u drugom dijelu grada i rijetko je dolazila na Dorćol gdje sam ja živio ali su mi njeni kumovi a moji poznanici često kad bi je pomenuli rekli da me je pozdravila. Jednog dana su mi saopštili nevjerovatnu vijest.

Nataša je dobila iz Sarajeva, ko zna kojim putem, sudsko pismo u kome je pisalo da se po tužbi njenog, sada već bivšeg supruga, brak razvodi. (To je bilo doba dok je još trajao rat, kad se pismo moglo dobiti rijetko i najčešće preko Crvenog krsta.)

U obrazloženju presude stoji da se brak razvodi zato što je supruga napustila bračnu zajednicu. Padaju granate, rat traje, čovjek istjera ženu iz stana koji pripada njenoj majci. Živi sa drugom ženom u tuđem stanu, ne dozvoljava joj da vidi svoje dijete a brak se razvodi zato što je ona napustila bračnu zajednicu. Eto, tako su izgledali ratni zakoni. Bilo je dovoljno da neko nosi uniformu vojske na čijoj strani ratuje i može živjeti u tuđem stanu, u vanbračnoj zajednici a da se brak razvede na štetu žene koja mu je rodila sina i živjela s njim dok mu je to odgovaralo. Svako vrijeme ima svoj moral jer ljudi su promjenjljiva kategorija. O tempora o mores. Prema vremenima i običaji.

Kakav je to bio šok za ženu, koja se i bez toga teško snalazila u sredini koja nije lako prihvatala drugačiji govor i navike ljudi koji su tu došli prosto sklanjajući se od zla koje je zadesilo njihove gradove i domove, ne morate zamišljati. Pričali su mi njeni kumovi da danima nije izlazila iz kuće. Kad bi izašla oni bi je pratili jer su se bojali da se ne ubije. U njoj je bila ubijena i posljednja nada da će život ponovo jednog dana biti isti kao nekad. Kao što znamo ranije sam napisao da je to bio loš brak i toga je Nataša bila svjesna ali je mislila da sve bolje nego nemati porodicu.

Poslije nekoliko mjeseci sam saznao opet neke novosti o njoj. Ovog puta su bile pozitivne i vesele. Naime, njena kuma je, u najboljoj namjeri, Natašu upoznala sa svojim bivšim kolegom s posla. Pozvali su me na večeru da i ja upoznam čovjeka koji je tako brzo promijenio njen život. I zaista, tako je izgledalo. Bila je to ponovo ona stara Nataša, uzdignutog čela, diskretno našminkana, ponosna ali skromna i obična kakva su sam je i poznavao prije rata. Razlog moje posjete je bio da ja upoznam njenog budućem supruga. (To da će se vjenčati su mi saopštili kad sam došao.) Nikad nisam volio takve situacije kad ja treba da donesem mišljenje o nekom koga prvi put vidim.

Njen budući suprug je bio neki bezličan i snishodljiv čovjek, koji je svima povlađivao a Nataši je pretjerano ugađao što je i svojstveno ljudima koji u nekim, kasnim godinama zasnivaju zajednicu. Meni se nije svidio ali im to naravno nisam rekao. Nisam im ni rekao da sam primijetio kako mu podrhtava gornja usna, često kad se pomene riječ alkohol koji smo svi pili osim njega i Nataše. Ona nikad nije trošila alkohol a ni on navodno. Ja u to nisam vjerovao jer se lako moglo primijetiti da kad god mi popijemo neku čašu vina on sebi sipa novu čašu soka ili pali novu cigaretu što je svojstveno ljudima koji su nekad prekomjere koristili alkohol. Vjenčanje su obavili skromno kako to i priliči njihovim godinama. Živjeli su u njegovom ogromnom stanu u centru grada koji je naslijedio od roditelja. Izgledalo je da se sreća osmjehnula nesretnoj ženi koja je htjela samo tihi i mirni dom i običnu, porodičnu atmosferu. Tako je izgledalo nekoliko mjeseci ali sam jednog dana opet od njenih kumova saznao da ona ima nekih problema ali po riječima njene kume to nisu neke, neobične i strašne stvari jer dešava se da se muž napije a ni Nataša nije baš prijatna kad se naljuti.

„ Ne znaš ti nju kakva je ona kad poludi!“

Baš tim riječima se izrazila. Bio sam siguran da želi da umanji nesklad u braku kome je ona bila inicijator ali nisam ni pomišljao u kakvom paklu ponovo živi žena koja je samo htjela da bude obična supruga koja će imati nekog pored sebe i u dobru i u zlu koje se uvijek lakše podnosi u zajednici.

Jednog dana me je kumin muž pozvao rekavši mi da ga je Nataša nazvala i rekla da je muž tuče i ne dozvoljava joj da izađe iz kuće. Otišli smo u njegov stan i zatekli izbezumljenju, uplakanu ženu i pijanog čovjeka koji je plakao dok je ona pakovala svoje stvari. Ovoga puta mu nisu pomogli snishodljivi osmjesi i lažna ljubaznost.

Postoje ljudi koji kad su slabi plaču a kad su jaki tuku slabije. To je vrsta karaktera o kome je nepotrebno govoriti. Za konja se kaže da dobar kad ima sto mana a kad ima samo jednu manu onda je samo jednostavno loš. Za ljude kao što bio čovjek od koga se ubrzo razvela se to nije moglo reći jer jednu plemenitu životinju čak i kad je loša ne treba toliko uvrijediti pa je uporediti sa ovim čovjekom.

Više od godinu dana po završetku najnovijeg bosanskog rata Nataša je došla u Sarajevo. U pratnji nekih organa vlasti kad je država već bila formirana i ušla je u svoj stan prvi put poslije pet godina. Prvi put poslije pet godina je vidjela svoga sina koji više nije bio dječak nego mladić kome su se nazirali brkovi. Nebojša nije bio onaj nadobudni čovjek, nego tiha sjena koja je pušila cigaretu za cigaretom i za tih pola sata koje su proveli u stanu da pokupe svoje stvari, on je samo jednu rečenicu rekao policajcima uz čiju pratnju je Nataša i došla:

„Zašta smo se mi borili ? Da nam oni koji su pobjegli određuju kako ćemo živjeti. Bolje da su nas sve pobili.“

Niko nije progovorio ni jednu riječ više. Do izlaznih vrata ih je otpratila Nebojšina žena. Mršavo i napaćeno čeljade koje je za vrijeme rata rodilo dvoje djece a sad je čekala i treće. Rekla je Nataši tiho da Nebojša ne čuje:

„Dođi po svoje dijete. Nebojša ga mrzi a imamo već dvoje a i treće je evo na putu.“

Nataša poslije toga danima nije spavala. Njena majka je predala zahtjev za deložaciju i stvarno poslije nekoliko mjeseci koji su izgledali dugi kao godina, Nebojša i njegova žena su dobili od države stan i iselili se. Natašin sin Mališa je uskoro došao kod bake i majke u Aranđelovac i rekao da se više u Sarajevo neće vraćati. Ali nije tako bilo. On je kasnije često odlazio u Sarajevo. Viđao svoje stare drugove i braću po ocu.

Sudbina se po ko zna koji put poigrala sa djecom a njen krojač ovog puta je bio nerazumni roditelj koji pored toga što je imao loš karakter i bio neodlučan čovjek, nije imao ono što je osnova opstanka, nije imao ljubav prema drugima. Volio je samo sebe i naravno na kraju je ostao sam. Nekoliko godina po završetku rata otišao je iz Sarajeva razočaran odnosom prema njemu. Došao je u Crnu Goru gdje ga je dočekala ostarjela i nesretna majka bez emocija na koje je naučio. Otac mu je bio umro otprilike baš kad i zemlja čiji je oficir bio. Ubrzo je Nebojša shvatio da je nepoželjan u kući i okolini u koju je stigao. Nestao je jedne večeri bez pozdrava. Pričalo se da je otišao u Ameriku. Tu verziju prije je najviše voljela njegova majka. Valjda je htjela da njen sin bude što dalje od nje. Nataša i njen sin Mališa su do prije nekoliko godina živjeli u Aranđelovcu gdje su zajedno sa bakom napravili novu kuću od novca koji su dobili kad su prodali stan u Sarajevu. Ne znam kako žive danas ali se nadam da je bar ovaj dio njihove porodice našao mir i dobio napokon šansu da živi onako kako su ranije živjeli; da budu obični i smjerni ljudi sa svim svojim vrlinama i manama, da se raduju običnim stvarima i žive za iskrenu ljubav, za ono što im je oduvijek nedostajalo.



[1] Čobanija je jedan od mostova u Sarajevu. Običan, željezni i neugledan most koji nema nikakvu istorijsku ulogu. U ovoj zemlji se priznaju za velike gradjevine samo one koje imaju neku istoriju. Ovaj most je poznat jedino po tome što sam ja bar milion puta prešao preko njega na putu prema Kafani koja se zove Dva ribara ili na putu do jedne plavuše koja je živjela na Skenderiji.

 

Zoran Janković

Zoran Janković

Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenjuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.

Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/desktop-pozadine/slides/kapljice-vode.html



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Nejra Džananović: Roditelji kao prvi dječiji uzori

Nejra Džananović Roditelji kao prvi dječiji uzori Kako odgojiti dobro dijete; koji je recept za uspješno roditeljstvo; gdje griješim u odgoju djeteta  su pitanja koja svaki roditelj, koji teži da bude što bolji otac/maj...
by Redakcija
0

 
 

Osvrt na zbirku poezije ”Bogumilske” Miraša Martinovića

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE „BOGUMILSKE“ MIRAŠA MARTINOVIĆA   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   U izdanju „Lena graphics design“ iz Prištine ovih dana je izašla iz štampe nova zbirka poez...
by Redakcija
0

 
 

Predstavljamo: Alija Redžematović

ALIJA REDŽEMATOVIĆ KULTURNI POSLENIK PLAVA   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   Alija Redžematović profesor, bibliotekar, poslenik kulture, i vješti hroničar svih plavskih književnih, kultur...
by Redakcija
0

 

 

Predstavljamo: Vanja Rakonjac

VANJA RAKONJAC MEDIJSKI SIMBOL BIJELOG POLJA   Piše: Božidar Proročić   Postoje oni skromni, tihi, poslenici medija koji otvore vrata mnogima. Pripremajući priloge, pišući reportaže, snimajući okom kamere ant...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

NAGRADA „TIPAR“ NINUSU NESTOROVIĆ

34. Dani humora i satire “Vuko Bezarević”         NAGRADA „TIPAR“ NINUSU NESTOROVIĆU Nagradu „Tipar“ za 2020. godinu dobio je Ninus Nestorović za knjigu „Bože, uprosti nam“ (Prometej, 2020)       Nagr...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona