Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

13. Septembra 2013.
 

Zoran Janković: Godine novog balkanskog zla

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Zoran Janković

 

GODINE NOVOG BALKANSKOG ZLA

.

Ovo je priča o godinama velikog, balkanskog zla koje se po ko zna koji put desilo po istoj matrici sa istim sudionicima i na istom mjestu, na Balkanu. Promijenile su se samo generacije i oružje. Nove generacije su potvrdile da je narod svuda isti. Deklarativno je svako za toleranciju, poštovanje različitosti u okruženju u kome živi a čim dođe do najmanjih turbulencija svako se sakriva pod plašt svoje nacije, većina je izmanipulisana do to mjere da ima ljudi koji prebrojavaju ubice tražeći opravdanje za one koji su njihove nacije. Dovoljno je materijalno ugroziti nečiji život pa zatim staviti na političku udicu mamac napravljen od nacionalne ugroženosti obložen istorijskim podacima koji su i skrojeni baš onako kako odgovara vječitim pecarošima u svjetskoj bari i začas će za sve krivi neki drugi. Kad narod shvati da je zlo svako isto: moje, tvoje a naše, i kad se okrene i iza sebe vidi stotine mrtvih, hiljade ranjenih i milione nesrećnih, on se onda pravi da ništa nije kriv i da nije znao šta će se desiti. Tada je sve kasno jer je on, narod izgubio. Dobili su samo pecaroši naših sudbina, gospodari lijepih i odlučnih riječi koji su u svakom momentu bili spremni žrtvovati svoj narod za „njegovo dobro“. Ako neko nije shvatio ove riječi neka pročita bilo šta o bilo čijoj istoriji i vidjeće da je žrtva uvijek bio narod u čije ime i čast se vodio bilo koji rat.
Ovo priča o čovjeku koji je rođen u slavonskoj ravnici. Običan čovjek velikog srca i široke duše koji se ponosio svojim gradom Osijekom i svojom Slavonijom.
Nije lako opisati čovjeka s kojim se nisam mnogo puta u životu sreo jer su nam putevi bili različiti. Vidjeli smo se svega nekoliko puta a znali smo sve jedan o drugom. Njegova tetka je bila moja strina, žena koja je bila moja druga majka. Žena koja je, naizgled, bila hladna i nepristupačna ali kad je trebalo da nekom pruži pažnju, znala je malim i neprimjetnim gestovima da pokaže ljubav koju je držala u sebi što je svojstveno ženama koje nemaju djecu. Njeno davanje nikad nije tražilo nešto zazvrat, bila je osoba u čijem rječniku riječ molba nije postojala. Dešava se da u određenim trenucima neki ljudi prosto prospu svoju dobrotu, običnim riječima i nekim, naizgled, neprimjetnim gestovima a to vam se ureže u sjećanje za sav život.

Ovo je priča o mojoj strini koju sam rijetko viđao jer smo živjeli u različitim gradovima a bili smo zauzeti nekim dobrim i lagodnim životom. Kad su, zemlju u kojoj sam rođen, veliki krojači svjetskih sudbina udruženi sa domaćim pomagačima, doveli na rub propasti 1991. godine; nama običnim ljudima, koji smatramo da je politika neprirodno zanimanje, izvor svake vrste zla u zemljama u kojima se događaju lomovi, ostalo je samo da ne dozvolimo na njeno veličanstvo politika postane član naše porodice. Ja sam smatrao da jedini način da se oduprem zlu, koje se spremalo, je da pokušam vratiti vjeru u ljude. Mislili smo da će biti malo zlo, i nismo se nadali da će izrasti u aždaju koja će po ko zna koji put pojesti godine mnogim generacijama, napraviti jadne banana države od zemlje koja je čvrsto i ponosno važila za ozbiljnu evropsku državu.
Jednostavno, meni niko nije mogao objasniti da dobri ljudi mogu preko noći postati loši. Postoje samo loša vremena, u kojima neki ljudi iz straha ili lakovjernosti se stavljaju u kvazinacionalne ili političke okvire ali u duši ostaju pošteni i dobri, onakvi kakve smo ih poznavali i ranije. Danas, poslije više od dvadeset godina, se pokazalo da je tako. Mnogi ljudi su vremenom shvatili da se iz svake kante ne pije voda a smeće ne baca u svaki koš i da ga najprije treba očistiti na svom pragu. Ti su ljudi, kad bi zlo minulo, bojažljivo vraćali stare prijateljske veze a danas smo, eto, ponovo drugari kao nekad a ja im ne zamjeram što su poklekli u jednom momentu jer ljudski je griješiti a još ljudskije praštati. Ovo, naravno, važi samo za one koji su bili i ostali ljudi, ali ne i za one druge su ostali isti, loši ljudi, samo su promjenili dres. Nisu vrijedni da na njih trošimo riječi jer njima riječi drugih ljudi ne znače ništa. Oni su vojnici svoje sudbine, vojnici svoje partije koju će izdati prvom prilikom kad budu imali interesa. Oni su samo obični, prevrtljivi prevaranti koji se skoro i ne primjete u blagostanju jer pošteni su tada uljuljkani u normalan život i ne obraćaju pažnju na sitne pakosti i beskrupulozni karijerizam koji je svuda i uvijek oko nas. U nevolji je drugačije jer loš karakter se odmah pozna. Prosto to su loši ljudi.
Eto, želim, da baš te 1991. godine, počne ova priča. Moja strina nije mogla da kontaktira sa njenim nećakom jer je u Hrvatskoj bio rat a ona je živjela u Beogradu pa su telefonske linije bile u prekidu. (Najbolji način da postignete ratnu propagandu je da ukinete ljudima informacije a onda ih danima zasipate vijestima koje odgovaraju ratnim huškačima.)

Ja sam živio u Sarajevu a Bosna je tada bila tampon zona, mjesto pomirenja, kome smo se svi nadali a u dubini duše strepili da se zlo ne prenese i kod nas. U kancelariji sam imao telefon koji je imao konferencijsku veze. Ona funkcioniše jednostavno. Nazovete jedan broj, ostavite ga na vezi pa onda drugi broj pozovete i razgovarate sve troje. Danas je ta tehnologija normalna stvar ali prije dvadeset godina je bila rijetkost.
Jedna mala, žuta lampica na aparatu svijetli dok vas troje razgovarate. Mnogo ljudi je ta lampica obradovala, a mnoge duboko razočarala. Nju sam vidio samo ja ali njeno svjetlo je svjedok bezbroj tužnih i veselih priča. Ja sam bio svjedok toga da su se kćerke odricale očeva, a porodice su se raspadale kao kule od karata, sve zbog ideje o nacionalnoj svijesti koja nam nije bila zabranjena ni u bivšoj državi.
Da li ste čuli da je ikad jedan oficir JNA pravio kuću. Ja sam te prve godine balkanskog zla upoznao jednog. Bio je običan zastavnik koji je radio u magacinu, oficir po zanimanju a u duši pjesnik, iskren i pouzdan roditelj. Igrom sudbine veći dio života proveo bez prekomande a živio je skoro čitav svoj vijek u gradu koga je neimjerno volio, u Zadru. Bio sam svjedok kad je jedan golobradi dječak iz Zadra, sin ovog oficira, koji je iz ko zna kog razloga otišao za vojskom, koja se, umjesto da brani državu kojoj je položila zakletvu, raspadala zajedno sa državom u kojoj je nastala; jedan petnaestogodišnji dječak je rekao svom ocu:
„Tata, znaš da nemamo para ali mi nikad nećemo prodati građu za kuću koju smo kupili jer ćeš se ti vratiti i ponovo ćemo živjeti kao nekad.“
Zašto je ovaj odani otac napustio svoju porodicu nikada nećemo saznati. Nekoliko puta sam s njim razgovarao na tu temu ali sve što je rekao su bila blijeda objašnjenja jednog nesrećnog čovjeka, koji je vjerovatno nošen strahom, propagandom a i bahatošću dojučerašnjih komšija napustio svoju porodicu. Svemu ovome je sigurno doprinjela i njegova kćerka s kojom sam jednom prilikom razgovarao i koja za pet minuta razgovora samnom iznijela svoje političke stavove a da na tu temu nismo pričali. Postoje osobe koje su u stanju i rođenog oca da se odreknu zarad ideala neke politike. To nije ništa novo a ta djevojka je bila samo jedna od osoba koje su izmanipulisane bile u stanju da zaborave svoj rod.

Miloš, tako se taj oficir zvao, se nikad nije vratio u Zadar koji je neizmjerno volio, samo jednom je, poslije rata, vidio svog sina a ženu i kćerku nikad više. Umro je jednom vojvođanskom selu usamljen i nesrećan.
Često se događalo da neko uđe u kancelariju u kojoj sam ja radio pa kad vidi da svijetli žuta lampica na telefonskom aparatu i da kaže: „Eno Zoka pravi Novu Jugoslaviju!“
Milana iz Osijeka sam upoznao kad sam imao šesnaest godina. Bili smo zajednički gosti naših rođaka, mog strica i Milanove tetke koji su bili muž i žena. Bilo je to jednoj od strašnih novobeogradskih, komunističkih izmišljotina, u zgradi nazvanoj Televizorka; ružnoj, betonskoj građevini koja je kao spomenik stajala sama okružena pijeskom i širinom u čijoj se daljini nazirao Zemun. Bilo je to krajem šezdesetih godina prošlog vijeka. Danas se te zgrade i ne poznaju u moru postkomunističkih i drugih perverzija koje su se izvodile a izvode se i dalje nad jadnim i bezličnim Novim Beogradom.
U jednom, takvom stanu, na nekom visokom spratu, nas dvojica smo se družili petnaestak dana. U toj zgradi sam prvi put u životu čuo da neko ne voli Tita. Na televiziji je bila vijest da je umro američki predsjednik Lindon Džonson. Čitao sam nešto u trpezariji a iz sobe je grmio bariton mog strica: „Uh bre, da hoće još jedan. Pa da i mi živimo kao normalni ljudi.“
– Pričaj Mimo tiše, zaboravio si da su tu djeca. – čuo sam tihi glas moje strine ali bilo je kasno; u meni, dječaku od petnaest godina, urezalo se to u pamćenje sa mnoštvom pitanja koja sam imao spremna ali nisam imao kome da ih postavim. Oca, naravno, nisam htio da pitam jer sam smatrao da je to neka, mala tajna između mene i mog strica i strine. Njih dvoje nisam pitao jer sam se pravio da nisam čuo o čemu su govorili ali znao sam da u toj tajni postoji neka istina.
Prošlo nekoliko godina i moja pitanja, na koja nisam imao od koga da dobijem odgovor, mi je samo vrijeme reklo sve. Svako pitanje je imalo svoj odgovor u knjigama koje sam pažljivo birao a još pažljivije čitao. Samo tako se može saznati istina čak iz literature koja je očišćena od tekstova za koje vlast smatra da su nepodobni. Svako vrijeme ima svoju istinu a istorija je samo prikaz vremenskog perioda u kome se nešto događalo. Da li je nešto bilo onako kako je napisano nikad niko saznati neće jer sve zavisi od istoričara a i oni su ljudi skloni svim slabostima koje diktira vlast. Te se slabosti vremenom pretvaraju u legende koje je poslije nemoguće odvojiti od istine. Ipak, postoje istine koje su ostale na papiru zapisane. Evo jedne koju je lako pronaći u knjizi žalosti povodom Titove smrti. Moja strina je, na zaprepašćenje onih koji su poznavali njen animozitet prema Titu, prišla knjizi žalosti i sa izrazom pijeteta napisala: „Hvala ti za sve što si za nas učinio. Nikad ti nećemo to zaboraviti.“

Ako ni vi niste shvatili njenu poruku pročitajte ponovo. Ovu posvetu možete shvatiti na dva načina. Ona je smatrala da je Tito učinio za svoju zemlju mnogo dobrih stvari ali i mnogo zla a najveće zlo je što nije na vrijeme otišao u penziju. Smatrala je da su i političari ljudi pa da i oni moraju ići u penziju ali po mom mišljenju nije bila u pravu.

Kad su Srbiji došla takozvana demokratska vremena, moji stric i strina su bili poslednji ljudi koji su govorili o Titu s mržnjom. Oni su bili narod koji ne diže glas protiv onih koji ne mogu da se brane. Malo časnih ljudi je dizalo glas protiv države koje više nije bilo. Više je bilo onih koji su svoje sitnopartijske pripadnosti zamijenili nacionalnim. Svojevremeno, poslije Staljinove smrti na nekom kongresu KP SSSR-a, kada je Hruščov govorio o Staljinovim greškama, neko je iz mase doviknuo Hruščovu zašto nije govorio to dok je Staljin bio živ. Hruščov je upotrebio poučan trik. Upitao je pretećim glasom: „Ko je to rekao?“
Iz mase se nije čuo nikakav glas. Tišina je trajala nekoliko sekundi a Hruščov se nasmijao i veselo rekao: „Eto, zato nisam ni ja imao šta da kažem dok je drug Staljin bio živ.“
Ćutati i trpiti neku vlast i biti lojalan a pogotovo u lažnim demokratijama, kakve su danas na Balkanu; imati političku opciju kao svog favorita, je manir onih kojima je ljubav prema svojoj zemlji isto što i gledanje televizije ili čitanje novina.

Milan i ja smo znali jedan o drugom sve, ali život nas je vodio različitim putevima i nismo se vidjeli čitavih trideset godina. Strašni rat koji se događao u Slavoniji, za koga smo mi Sarajlije mislili da strašniji ne može biti, zbližio nas je jer sam često razgovarao s njim i njegovom suprugom telefonom. Bili su to teški razgovori. Pričate telefonom s nekim ko drhti u podrumu a ponekad samo ućuti kad se detonacije dogode u blizini. Bili su to direktni prenosi granatiranja Osijeka.
Pokušavaš da ohrabrih nekoga koliko je to moguće. Prosto sam zagovarao prestrašene ljude nekim temama koje nisu imale veze sa ratom. Ti razgovori nikad nisu imali nikakvu političku podlogu jer kad su ljudi u nevolji tada je politika poslednja stvar koja ih zanima.
Sve se ovo događalo prve balkanske godine zla 1991. Te godine je zlo pobijedilo razum a dobro naštimana uvertira uništenja jedne, dobre zemlje je imala svoju probu u Sloveniji. Proba je uspješno završena. Govorilo se da tamo nije ni bilo rata a u Sloveniji je poginulo na svim stranama više od dvije stotine ljudi. Stradao jedan dobro organizovan kvart jedne palanke a kažu nije bilo rata. Pa da li su tih dvjesto ljudi bili nečija djeca ili roditelji. Kreatorima ratova to su male zanemarive cifre. Kasnije smo saznali i zašto. U besmislenom ratu koji se četiri godine vodio u Bosni i Hercegovini je poginulo između 85.000 i 100.000 stanovnika. Jedan čitav prekrasan grad. Precizan i provjeren podatak niko nema jer je u Bosni i Hercegovini i danas politika ista, samo je oružje sklonjeno u stranu. Retorika mržnje je takva da generacije, koje nisu bile rođene kad je bio rat su nosioci nacionalne netrpeljivosti u Bosni i Hercegovini.

Druga i treća godina zla 1992. i 1993. su donijele primirje u Hrvatskoj a zlo se prenijelo na Bosnu i Hercegovinu. Ubijana je duša bivše Jugoslavije, moj rodni grad Sarajevo. Ni danas poslije toliko jada i mržnje kojom su zaslijepljeni svi lažni demokrati Balkana niko neće reći za Sarajevo da nije bio grad otvorene duše i širokog srca. Zato je bio i osuđen na uništenje. Trebalo je uništiti sve što je pozivalo na zajedništvo, na suživot dojučerašnjih komšija i prijatelja jer to je bio domaći zadatak balkanskih izvođača radova čiji su mentori bili veliki krojači svjetskih sudbina, koji zarad riječi profit i danas šiju i paraju po cijelom svijetu a zovu se velike svjetske sile kako sa istoka tako i sa zapada.

Četvrta i peta godina balkanskog zla donijela je primirje, u nekim krajevima, koje je bilo sporadično a razaranja su nastavljena. 1995. godina je poslednja godina zla. To je bila godina etničkih čiščenja, žrtvovanja svojih naroda zarad teritorija koje se bile neophodne krojačima teritorija da naprave svoje entitetske nakaze koje su i vidjele svjetlo dana potpisivanjem primirja u Parizu. Te nakaze i danas imaju svoje predsjednike i napravljene su po nacionalnom ključu koji je i dalje kamen spoticanja životu u Bosni i Hercegovini pa i na čitavoj teritoriji bivše Jugoslavije.
Godine velikog zla su uvijek dolazile iznenada a mogle su se naslutiti. Valjda zato, mnogi eksperti opšte prakse u smutna, poslijeratna vremena prodaju pamet onih generala koji su pametni kad se rat završi pa pričaju da su znali šta će biti samo nisu imali odobrenje da to kažu. Godine velikog zla su se i završavale, naizgled, iznenada. Neka baba Kurana bi rekla da su se stekli realni uslovi za završetak rata i napisala doktorsku disertaciju na tu temu kao da je rat prirodna pojava, poplava ili grad pa su se stekli uslovi za njen završetak. Kad malo dublje pogledate karijeru jednog, ovakvog eksperta brzo shvatite da je on samo glas onih koji su rat i napravili pa ga i završili kad su htjeli.

Godine balkanskog zla su se nastavile i kasnije bombardovanjem Srbije i Crne Gore. Ovaj nesretni sukob se dogodio kad su krojači svjetskih sudbina smatrali da je pravo jačeg dovoljno za legitimitet. Bacati bombe na civile, pa ih nazvati kolateralnom štetom, zato što je vlast u toj zemlji destruktivna i nesposobna da riješi civilizovano pobunu na teritoriji koja je legitimni dio njihove zemlje, je zločin protiv civilnog stanovništva. Za taj ili bilo koji sličan zločin koji se događa svake godine negdje u svijetu i niko neće nikad odgovarati jer krojači svjetskih sudbina su Svjetski sud. Oni su tužioci, odbrana i porota. Postoji Svjetski sud za ratne zločine koji je trebalo da zasijeda u Rimu. Taj sud nije počeo da radi jer sve zemlje svijeta nisu potpisale saglasnost o njegovom osnivanju. Nisu potpisali Krojači svjetskih sudbina. Jedina nada ovom svijetu je to da ratni zločin ne zastarijeva, i da će jednog dana doći neko vrijeme kad niko neće moći da ima opravdanje za stradanje civila i uništavanje tuđe imovine riječima: U ime demokratije ili u ime neke nacije.

Možda godine balkanskog zla još uvijek nisu prošle jer zlo je proizvod bolesnog uma kojim upravljaju oni kojima je posao da muče i iskorištavaju slabe i nemoćne. Tako je bilo od nastanka svijeta pa do danas.
U neko doba tamo 2001. godine, kad nam se činilo da su se godine balkanskog zla završile, jedan od junaka ove priče, moj prijatelj Milan, je po prvi put od završetka rata u Hrvatskoj došao u Srbiji u posjetu svojoj tetki a mojoj strini. Javio se čovjek iz Opatije i kratko rekao: „Imam jednu kraću turu preko Crne Gore i Makedonije očekujte me za dva dana. Volio bih da mi tetka napravi sarmu.“
Čovjek sjedne u šleper, na kraću turu od Osijeka preko Slovenije, duž Hrvatske, Crne Gore, Makedonije i Srbije da bi završio u Osijeku.
Tako je i bilo. Sjedimo mi i pričamo kao da se svaki dan viđamo. Ne pominje niko zlo koje nam se dešavalo jer ono i nije vrijedno pomena kod ljudi koji gaje iskrena osjećanja. Ono je utjeha i opravdanje samo onima koji ne upravljaju sobom ili traže neku korist. Jedemo sarmu a tema neobična za ljude koji se nisu dugo vidjeli: Sims na prozoru moje strine.

Taj sims je zadavao strini veliki problem a ja sam bio na pravom putu da ga riješim. Kasnije se ispostavilo da je to moje rješenje zadalo dosta problema strini ali se na kraju završilo osmjesima i nevjerovatnom pričom koja ima direktne veze sa godinama balkanskog zla. Ko ne vjeruje u tekst koji slijedi neka odmah odustane od čitanja a bilo je baš ovako kako ću napisati.
Inkrimisani sims su svaki dan posjećivali golubovi i stvarali nesnosnu buku u ušima moje strine dok je čitala novine i uživala u jutarnjoj kafi.
Golubovi su takođe prljali taj sims što je bio još jedan razlog da potražim način kako da joj riješim ovaj problem. Dugo sam razmišljao o ovome i došao do genijalnog rješenja da novi sims napravim pod velikim uglom da golubovi ne mogu da slete na njega. Napravio sam projekat simsa i trebalo je otići kod limara da ga iskroji. Milan je na sebi svojstven način komentarisao ovaj veliki problem i divio se studioznosti kojom smo prilazili problemu strina i ja, na taj način da smo se smijali njegovim opaskama čitavo popodne. Kao što obično biva, poslije mnogo veselja i smijeha nešto mora i da ti prisjedne. Negdje oko šest popodne ja sam imao obaveze a Milan je odlučio da ide kod limara i donese objekat našeg popodnevnog veselja. Valjalo je prošetati poslije obilja sarmi i kolača koje smo zalijevali rakijon a na kraju vinom.

Vratim se ja oko osam sati a strina je bila sva usplahirena i u grču: „Nema Milana, gdje je dosad, pobogu. Znaš kakav je lud. Govori hrvatski i previše je iskren za današnja vremena.“
I ja sam se bio zabrinuo jer ovo što je strina rekla je bilo istina. Spremim se i odem do limarske radnje u nadi da ću nešto saznati. Vrata radnje su bila zatvorena. Primijetio sam da u radnji gori neko udaljeno i prigušeno svjetlo ali tome nisam pridodavao pažnju jer je na vratima radnje bio katanac. Bolje je da zamislite kako je prošao još jedan sat strepnje, i tuge koja je iznenada snašla moju strinu a nisu pomogle nikakve moje utjehe i opravdanja kojima sam želio da je smirim. Samo bi zaplakala i jecala. U mene se pomalo uvlačio strah. Ipak je mnogo da neko ode sto metara da napravi parče lima i da ga nema tri sata. Oko devet je neko pozvonio na interfon.

Skočili smo oboje i osjetili ogromno olakšanje kad smo čuli njegov veseli glas: „Ja sam. Ko bi bio drugi. Da ne očekujete goste!“
Moja strina je, kad je ušao, izgovorila strašnu bujicu riječi pomiješanih sa psovkama i osmjesima a on je samo gledao i klimao glavom. Kad bi, nekako zastala pitao je glasom prvačića koji je pobjegao iz škole: „Mogu li nešto da pitam.“
Naravno da mu nije dozovolila i nastavila je predavanje sa još većim žarom a ja sam morao da se okrenem da ne bi vidjela koliko se smijem.
Kad je bura prošla, Milanova tetka je kočoperno isturila svoje krhko tijelo i ljutito rekla: „Nemoj ništa da pitaš. Imate jelo i piće na stolu a ja idem da gledam seriju ako budem mogla da se smirim. Da li ti je jasno?“
Milan se nasmijao i rekao: „Jasno. To sam i htio da pitam. Ima li nešto da se jede.“
Naravno da strina nije otišla da gleda seriju nego je, kad smo završili večeru i nazdravili njegovom srećnom povratku, na moje insistiranje kratko rekla: „Sad me je prošla ljutnja. Pričaj u kojoj si kafani bio?“

Odgovor je bio negativan: „Nisam bio u kafani, tebe mi, bar u početku. Bio sam kod limara.“
Sad smo se opet smijali i naravno čekali smo da nam Milan ispriča šta može raditi čovjek koji je jutros došao iz Osijeka u Beograd u devet sati naveče kod limara u zatvorenoj radnji a pomenuti limar mu nije rod.
„Mi smo ratovali u isto vrijeme ali u različitim vojskama. Malo smo se duže zapričali o mjestima u kojima smo bili i ratovali i nikako nismo našli mjesto gdje smo bili na ratištu u istom momentu.“
Strina ga je pažljivo majčinski slušala i samo je klimala glavom osmjehujući se: „Znala sam da si lud ali toliko nisam.”
Red je bilo da Milan ispriča priču u koju smo mi vjerovali jer je on bio čovjek koji ne laže: „Dođem ja u radnju i kažem šta hoću. Pristojno mi kažu da će biti gotovo za petnaest minuta i ponude mi da sjednem i sačekam. Pita me,
onako, radi reda, gazda limarske radnje da li sam ja iz Slavonije i hvali se da poznaje sve naglaske iz bivše Juge. Kažem ja da sam iz Osijeka. Iskuka se on na sve političare Balkana i ispriča gdje je sve prije rata bio u Slavoniji i kao usput me pita kad sam došao iz Osijeka. Misli on da sam pobjegao za vrijeme rata. Ja mu odgovorim da sam došao danas. On opet sve zna, mnogo upućen čovjek u sve stvari, i kaže da je lijepo što se danas može otići i obići rodni kraj. Opet pita da li sam ratovao i gdje. Kažem ja njemu da jesam i kažem neko mjesto gdje je bila moja jedinica.

Odmah on kaže da je i on ratovao i opet pomene sve balkanske političare i počne da priča gdje je on ratovao i odjednom zastade i pita kako sam ja bio u mjestu u kom sam rekao kad su tamo bile ustaše. Ja mu pristojno odgovorim da nisu bile samo ustaše nego su većina bila hrvatski vojnici. Opet on pita u nevjerici da nisam bio ratni zarobljenik. Kažem da nisam, i jednostavno, da mu prekratim muke, kažem da sam bio u hrvatskoj vojsci svo vrijeme rata i da sam sad u gostima kod moje strine i da Beograd volim kao moj rodni grad. Čovjek zine od čuda i zove momka koji je sjekao lim i kaže mu da donese  rakiju i meze jer imaju posebnog gosta i priđe mi i zagrli me. Hvali me što sam iskren i pošten, govori da su takvi ljudi gdje god ratovali i protiv koga god uvijek vrijedni njegovog poštovanja i da će me voditi u kafanu da me upozna sa svojim prijateljima jer sam ja odsad njegov ratni drugi prijatelj.”

Milan bi, dok je ovo pričao, ponekad zastao, da pojača utisak koji ostavlja, kao da samo ovo što priča nije dovoljno. Ja sam se samo smješkao a strina je i dalje odmahivala glavom. Pitao sam ga da li je imao strah dok je vodio razgovor.
„Naravno da sam se bojao u početku ali to je dio mene. Kad sam započeo razgovor morao sam i da ga završim“
Njihov razgovor se završio u obližnjoj kafani, po svih protokolima koje poštuju stari, ratni drugovi. Naravno da nije izostala ni muzika a naručena je i specijalna pjesma za njih dvojicu. Pjesma se zove: „Bolujem ja, boluješ ti“ i odmah je prozvana srpskohrvatskom himnom. Nisam siguran da bi se sa tekstom pjesme složila većina stanovnika ovih zemalja ali eto jedno, veselo društvo na Dorćolu je jedne, jesenje večeri 2000. godine je napravilo, usred kafane, novu himnu. Da im je druženje potrajalo malo duže možda bi napravili i novu državu. Na Balkanu je sve moguće.

Ova priča o godinama balkanskog zla, nažalost ima tužan kraj jer većina aktera ove priče osim mene više nisu među živima. Moj dobri stric je umro treće godine balkanskog zla a moja strina se upokojila 2004. godine. Limarska radnja na Dorćolu više ne postoji. Vlasnik radnje je umro jedne, vlažne jeseni od visokog pritiska usred omiljene kafane kao Vaso Ladački ovog vremena.
Milan, glavni junak ove priče, čovjek koji je kamionom prešao milione kilometara, od Čečenije do Kazahstana i nazad do Osijeka, (to je nazivao malo duže ture) je poginuo jedne zime 2003. godine u svom autu na desetak kilometara od svog rodnog grada Osijeka.
Mada naslov ove priče nije obećavao čitaocima nikakvu vezu sa naslovom knjige ipak se pokazalo da u svakom zlu postoje i neka dobrota. Jednostavno, ljudi koji su obični i svjesni, koji ignorišu propagandu od koje žive krojači naših sudbina, pa čak kad su ratovali na različitim stranama imaju poštovanje prema dobroti jer je sudbina ono što je bilo juče i vrlo rijetko mi upravljamo njom. Naravno, najbolji recept za smirenje poratnih tenzija je vrijeme koje zacjeljuje sve rane a i zdrav odnos prema ljudima. To je ono stanje kad shvatite da se niko nije rodio sa imenom i prezimenom, sa vjerom i nacijom. Sve je to nametnuto i bar nekoliko puta u životu smo svi osjetili da je to zloupotrebljeno u razne svrhe.

TABULA RASA. Čovjek se rađa kao prazan list papira. Od rođenja mu je sve nametnuto. Kad odraste opet se ne pita ništa jer mora da radi i privređuje svojoj porodici i državi u kojoj živi. Kad ostari, naročito, se ne pita ništa jer je to vrijeme kad ljudi ne treba da donose velike odluke. To je doba kad čovjek treba sam sebi da polaže račune i da svodi bilans. Da se ne bi ova priča završila a da se niko ne pita nizašta, moram reći da postoje Krojači svjetkih sudbina koji odlučuju o svemu a njih je, kroz vijekove, bilo bezbroj od istoka do zapada.

 

Zoran Janković

Zoran Janković

Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenjuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.

Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/

Istaknuta slika: Foto: Nikola Miličić, Bosna i Hercegovina



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

MEVLUD – ROĐENJE ALLAHOVA POSLANIKA, S.A.V.S.

Nesumnjivo, zajednička tačka svih vjernika je ljubav prema Uzvišenom Allahu i Njegovom poslaniku, Muhammedu Mustafi, s.a.v.s. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je prvi nur koji je stvorio Uzvišeni Allah, on, s.a.v.s., je Habibull...
by Redakcija
0

 
 

Nejra Džananović: Roditelji kao prvi dječiji uzori

Nejra Džananović Roditelji kao prvi dječiji uzori Kako odgojiti dobro dijete; koji je recept za uspješno roditeljstvo; gdje griješim u odgoju djeteta  su pitanja koja svaki roditelj, koji teži da bude što bolji otac/maj...
by Redakcija
0

 
 

Osvrt na zbirku poezije ”Bogumilske” Miraša Martinovića

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE „BOGUMILSKE“ MIRAŠA MARTINOVIĆA   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   U izdanju „Lena graphics design“ iz Prištine ovih dana je izašla iz štampe nova zbirka poez...
by Redakcija
0

 

 

Predstavljamo: Alija Redžematović

ALIJA REDŽEMATOVIĆ KULTURNI POSLENIK PLAVA   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   Alija Redžematović profesor, bibliotekar, poslenik kulture, i vješti hroničar svih plavskih književnih, kultur...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Predstavljamo: Vanja Rakonjac

VANJA RAKONJAC MEDIJSKI SIMBOL BIJELOG POLJA   Piše: Božidar Proročić   Postoje oni skromni, tihi, poslenici medija koji otvore vrata mnogima. Pripremajući priloge, pišući reportaže, snimajući okom kamere ant...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona