Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

2. Aprila 2014.
 

Zoran Janković: Ispravan put ka vječnosti

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Postoji vrijeme kad mi pozvoni telefon i kad vidim ko me zove, ja zastanem i ne javljam se odmah, zato što osjetim u sebi zebnju. To su osobe koje me rijetko zovu i koje nikad od mene ne traže nikakvu uslugu. To su oni odani prijatelji, koji iz raznih razloga, rijetko mi se javljaju i još rijeđe se viđamo. To su oni one osobe koje je odnio vjetar brzine kojom živimo u suludoj borbi da preživimo još koji dan a on će nam donijeti samo neko, novo, savremeno pomagalo, neki novi tablet, multi-praktik i nešto skuplje. Njima se učini, kad kupe novi auto, da su ostvarili svoju misiju i oni se zatvore u njihov milje, u okove koji se zovu rata za novi kredit koji se vremenom pretvara u košmar, koji ne prestaje do posljednje rate, a za taj košmar je jedini lijek tužni pogled na njihovog ljubimca, na kome vremenom, zabezeknuti primjećuju tragove starosti i osjećaju se nelagodno, pri pomisli da svakim danom on sve više gubi vrijednost. Olakšanje osjete, samo za trenutak, kad uplate posljednju ratu kredita, ali nove tenzije se brzo javljaju jer im uvijek nedostaje neki, novi laptop ili prosto uzmu kredit za ljetovanje.
Nekim, mojim prijateljima se život sveo na gledanje toga kako im unučad rastu, i uživjeli su se u taj svijet, neshvatajući da sve što naraste mora da ima svoj put, a da takvi putevi nisu nikad isti kao njihovi. Ti posvećeni, dobri ljudi će dočekati duboku starost u nadi da će njihova djeca ili unučad biti sve ono što su bile njihove neispunjene želje, a biće zapanjeni kad shvate da njihova djeca ili unučad nisu ono što je bio njihov san čijoj su ideji poklonili sav svoj život. Svaka generacija ima svoj put i ko god stane isred njega biće nemilosrdno pregažen sudbinom ali u svakoj generaciji postoje i oni mladi ljudi koji nemaju viziju i oni vremenom postaju robovi svojih roditelja, pa čak i stare u njihovom okrilju. Kad njihovi roditelji odu, oni osjete da su izgubili jedini oslonac u životu, a tada su i u godinama i nisu više sposobni da nađu svoj put, pa ostatak života provedu tumarajući krivudavim ulica svog nesretnog odrastanja.
Sve su to obični, vrijedni ljudi koji nisu ni sanjali da će se iz jednog, udobnog života, u državi u kojoj, niko ko je bio normalan, nije bio gladan i bez posla, odjednom, igrom velikih igrača ljudskih sudbina, a oni se zovu političari, preseliti u sumornu stvarnost u kojoj bespomoćno od televizijskog dnevnika traže pomoć a sreću od kablovske televizije i neke socijalne mreže. To su oni ljudi koji su nekad rado išli na prvomajske uranke ili provodili vikende sa prijateljima a danas rijetko se viđaju s njima na slavama koje se pretvaraju u svakodnevne jadikovke ili bajke o najljepšim unucima koji rastu s njima a najčešće takve prijatelje srećete na sahranama.
Kad god me neko od takvih prijatelja, koje rijetko viđam, nazove a ako im kćerka ili snaha nije trudna, znam da je neko umro. Tako je bilo i ovog puta.
Otišao sam na saučešće i proveli smo veče u razgovoru o pokojnici, najčešće sjećajući se lijepih i veselih događaja koji su vezani za naše susrete s njom. Uvijek se poslije takvih razgovora osjećam nekako ispunjen, jer se sjetim nekog dijela života kad smo svi bili mnogo mlađi, a samim tim veseliji i zadovoljniji a i živjeli smo u nadi da nikad nećemo doživjeti sudbinu naših roditelja: siromaštvo, mržnju i bezosjećajnost koja se danas osjeća na svakom koraku a čiji je proizvođač uvijek u istoriji bila nezaposlenost i besparica. Ujedno osjetim i tugu jer je to bila lažna nada. Nažalost, na Balkanu je istorija kao ringi-špil i stalno se vrti u krug pa nema generacije koja nije doživjela rat. U takvim vremenima ni bogati, koji su radom zaradili ono što imaju, nisu srećni, jer se i oni boje da ih ne zadesi sudbina njihove okoline.
Sahrana je obavljena na Novom groblju u Beogradu koje, za one koji groblje ne doživljavaju samo kao mjesto za sahranu ili kao mjesto za sudbinu svojih najbližijih, je veća čitanka istorije srpskog naroda na svježem vazduhu, od bile koje istorijske čitanke napisane, samo ovu treba znati čitati. Ona prava istina o onom što je bilo, i nije napisana onako kako to trenutna politika nalaže, nije podlo ubačena u neku učionicu da puni uši đacima sa istorijskim podacima koji odgovaraju samo datom trenutku. Novo groblje je jedina, iskrena slikovnica ljudskih sudbina u Srbiji. Kad otvorenim očima gledamo u spo-
menike možemo vidjeti da oni pokojnici, koji nisu u milosti trenutne politike, imaju prilično oronule spomenike a na njima piše da su ih napravili oni kojima su oni bili najmiliji. Piše, takođe, da ih oni nikad neće zaboraviti. Pokojnici, koji su, kako se danas kaže IN, a do prije nekoliko godina su ih svi bili zaboravili, voljom vlasti ili jednostavno željom najmilijih koji ih se nisu sjećali do prije nekoliko godina, imaju izglancane spomeni-
ke i svi su spremni da se pohvale time što su oni postojali: i trenutna vlast a i njihova rodbina. Takva je istorija Balkana, kao strasna ljubavnica koja nikad da ostari i koju nije briga za sramotu što se vijekovima švalera sa jadnim balkanskim narodom.
Kad god odem na Novo groblje ja prvo obiđem spomenike moje porodice i odmah se sjetim koliko godina imam, jer kad dođete u neke godine i kad na groblju imate najviše rodbine i poznanika to vam je najbolji znak da ste ostarili.
Sahrane su meni sve iste samo se razlikuju po tome koliki se naboj osjećanja u tom trenutku stvori kod ljudi koji joj prisustvuju. Nekoliko ljudi iskreno žali za pokojnikom a većina je tu iz poštovanja prema nekome bez iskrenog pijeteta a ima i onih koji više razmišljaju o svojim problemima pa takve i razgovore vode. Tako je pošla i ova sahrana kao što prođe i ljudski život. Neko iskreno nekoga poštuje a većina razgovara s nekim da bi iz sebe izbacila neki jad ne razmišljajući o tome da taj isti jad prenosi na druge. Postoje osobe koje riječi drugih u sebe ugrade kao spomenik pa ih nose sa sobom kao ledeni ka-men čitav život. Na to ne misle, naravno, ovi koji su im ga stavili na pleća. Njima je važno da su bar za trenutak svoj kamen skinuli sa duše.
Na Novom groblju u Beogradu, od ranog popodneva, svakih pola sata ili kraće, u zavisnosti o toga koliko sahrana ima toga dana, procesija ide uvijek istim putem, prekrasnom alejom na kojoj bi joj mogao pozavidjeti neki manji grad. Tim istim putem se većinom ljudi i vraćaju sa sahrane pa je uobičajeno da, kad prisustvujete sahrani koja je među prvim, da na povratku naiđete na neki sprovod. Običaj je da kad sprovod prolazi pored vas da zastanete, i odate počast nekom koga ne poznajete, jer se na onaj svijet, za koji ja ne znam da li postoji, preselio neko ko je bio isto što i vi: čovjek. Te iste ljude dok su bili živi kad bi prolazili pored nas mi ne bi ni primjetili. Toj čudnoj pojavi je kriv ljudski mozak koji nam je dao za pravo da razmišljamo a većina razmišlja samo o sebi i ne obazire se za onima koje je ne poznaje dok su živi, ali kad umru, čak i nepoznati, mi ih poštujemo. Kad neko umre odmah ga se svi sjete.
Vraćajući se sa sahrane, nas nekoliko, smo naišli na jedan sprovod koji je glavni razlog zbog koga pišem ovu priču. On je iz daljine izgledao običan kao i ostali. Električna kola, tridesetak ljudi i takozvana pleh muzika su polako išli kao da im se nigdje ne žuri.
(Sve češće se pitam zašto ljudi i na sahranama danas ne žurf kad im stalno nedostaje vremena u današnjoj suludoj trci koja se obično završi pored televizora.)
U jednom trenutku učinilo mi se da muzika koju je svirao pleh orkestar ne pripada uobičajenom žanru za sahrane. Sprovod je bio udaljen od nas stotinjak metara a bio sam siguran da prepoznajem melodiju.
– Prepoznaješ li ti ovu pjesmu? – upitao sam svog poznanika.
– I meni se učinilo ali nisam htio da kažem da ne pomisliš da sam lud.“ – odgovorio je moj prijatelj i mi smo se začuđeno pogledali.
Obojica smo slegnuli ramenima i nasmješili smo se sjetno. Orkestar je svirao pjesmu Kemala Montena koja se zove: ,,Jedne noći u decembru.’’
Zastali smo u nevjerici i čekali da nam se sprovod približi.
Siva, električna kola su se vukla bez zvuka a za njima je, bliže nego što je uobičajeno, išla jedna neobična žena u crnini a bila je srednjih godina. Visoka i dugačkog koraka, nekako pognuta, izgledala je kao da brine o tome da sanduk sa njenim najmilijim ne ispadne iz kola. Meni je izgledala kao neko ko se godinama brinuo o nekom bolesniku, pa čak i sada kada ga nema, nastavlja svoju brigu. Iza nje, na rastojanju od desetak metara, su išli poznanici i dalja rodbina, a to je značilo da je čovjek, koji je umro, imao za najbliži rod samo tu ženu. Rijetke su sahrane da pokojnik ima samo jednu osobu koja mu je bila najbliži rod. Najčešće je tu mnogo rodbine koja ga godinama nije vidjela iz raznih razloga. Neko ga se sjetio zato što mu je ostavio nešto u testamentu a neko ga godinama nije viđao zbog načina savremenog načina života koji živimo.
Hiljade pitanja mi u tom trenutku prošlo kroz glavu. Kakva je to ljubav bila između to dvoje ljudi? Možda su bili brat i sestra ili ljubavnik i ljubavnica? Možda muž i žena koji nisu imali djecu pa im je sva ljubav ostala na jednom mjestu – u njima? Možda je to bio neki zavjet tajnoj ljubavi koja je trajala godina? Jedno je bilo sigurno da ta pjesma nije puka palanačka želja da neka sahrana bude drugačija od ostalih, jer je sahrana bila skromna, bez pretjeranih vijenaca i nepreglednih buketa cvijeća, koji bi vjerovatno opet završili na nekoj pijaci. Kad neki ljudi imaju skromnu a ponosnu sahranu onda je to siguran znak iskrenih osjećanja onih koji ih sahranjuju.
Muzika je prestala da svira, u jednom trenutku se čuo samo reski zvuk bubnja koji je davao znak da će muzika svirati još neku pjesmu.
Sprovod je bio prošao pored nas a mi smo još uvijek stajali na istom mjestu i gledali za njim. Pitanja u mojoj glavi nisu prestajala da se rađaju. Razmišljao sam o tome kakav je bio život ljudi koji se ovako opraštaju. Da li su se oni svađali nekad i da li su imali i oni probleme koje ima sav ostali svijet ili im je život bio kao ova pjesma? Naravno da nije, ali takva su bila moja osjećanja. Ponekad poželimo da je nekom život bio bajka kakvu mi sanjamo čitav život.
Muzika je počela da sviru novu melodiju i našem iznađenju nije bilo kraja. Svirali su pjesmu koju pjeva Zdravko Čolić i koja se zove: ,,Sinoć nisi bila tu.’’
Nisam više postavljao sebi nikakva pitanja. Znao sam sve odgovore. Bio je to neki zavjet velikoj ljubavi. Možda su to bile pjesme koje su zajedno slušali. Možda je to bila uspomena na ono vrijeme kad smo svi mi živjeli mnogo sporije i uživali u muzici bez grča za licu iz straha da li ćemo ovog mjeseca moći da otplatimo novu ratu kredita za našeg ljubimca na četiri točka. Možda su to bile pjesme koje su oni slušali onog dana kad su se upoznali ili prvi put poljubili. Možda su bile pjesme kojima je brat sestru učio o poštenju i ljubavi jer muzika nikad ne dijeli ljude po nacijama i vjerama. Ovo važi za one koji razli-kuju običan zvuk od muzike. Nijednim odgovorom nisam bio zadovoljan pa sam poželio da pođem za sprovodom i da poslije sahrane upitam tu nesrećnu ženu kakva je to ljubav bila. Ona bi sigurno mogla da ispriča ono što vijekovima ljudi, koji pišu lijepa slova, pokušavaju da objasne: Kvalitet života uvijek mi sami sebi namećemo. Ne postoje vremena kad nema mjesta za ljubav i poštovanje. Postoje samo ljudi koji od svoje muke, za koju pomisle da je najveća, zaborave sve one koje vole, i prepuste se svojoj sudbini za koju misle da najteža. Postoje i oni se prepuste svojoj slici u ogledalu i misle da se na njemu ne može vidjeti ni jedan lik osim njihovog, pa im život prođe u traženju samog sebe.
Tek kad se desi neki nemio događaj, ljudi se sjete da je život kratak a prolaznost neminovna, da su sve blagodati života bez kojih mi mislio da ne možemo, samo trenutak. U tom momentu zaboravimo na probleme koji nas danima muče. Zaboravimo na neplaćen kredit ili pokvarenu pećnicu od novog električnog šporeta. Zaboravimo da ćemo sutra ujutro biti nesrećni što nam unuka kasni na časove klavira, i u grču ćemo biti zabrinuti time što je naš sin, naša dika je prehlađen pa će propustiti neki trening na teniskom terenu, a kad prođe jedan takav dan pun brige i problema bez smisla, mi ćemo zavaljeni u fotelju gledati u ekran televizora očekujući u strahu neko novo poskupljenje ili novi namet. U boljem slučaju ćemo biti zabrinuti što nam nije na vezi, neke socijalne mreže, na internetu, neki naš virtualni poznanik a on je ustvari obično, pomoćno sredstvo da potrošimo lakše jedan dio života koji nam se čini da nije ispunjen do kraja. Ipak ćemo kad tad poslije prijatne čaše toplog, večernjeg mlijeka sebi priznati da su većina naših problema besmisleni a da su jedino iskrena ljubav i pravo prijateljstvo ispravan put ka vječnosti.

 

Zoran Janković

Zoran Janković

Zoran Janković, rođen u Sarajevu, 1954 godine, kad je narod na ovim prostorima živio život dostojan čovjeka. Do1992. živio je u SFR Jugoslaviji. 1993. preživljavao u BiH. Od 1994. životario u dvije države koje više ne postoje a danas živi u Srbiji. Živio je u pet država a preselio svega 400 kilometara. Danas živi i radi u Beogradu i na svom sajtu objavljuje prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Faiz Softić: Osvrt na knjigu poezije u rukopisu Mustafe Balje „Otok od živog srebra“

ZABAVLJANJE RIJEKA U TOKU   Naslov ovog osvrta na knjigu poezije u rukopisu Mustafe Baljea, poznatog bošnjačkog publiciste i pjesnika sa Kosova „Otok od živog srebra“ je i stih a i lajtmotiv ovog rukopisa koji nam s...
by Redakcija
0

 
 

Kolizije ptica i prozora, kako ih spriječiti i kako pomoći pticama nakon udara

Za ptice prozori su više nego nevidljivi. Zbog odraza lišća ili neba oni izgeladaju kao savršeno mjesto za let. Prema nedavnoj studiji oko milijardu ptica strada na godišnjem nivou u sudaru sa prozorima – piše birdw...
by Redakcija
0

 
 

Remza Lagarija: Tvoja prisutnost

Među 100 pjesama u Antologiji poezije 2020. štampanoj u Edmontonu, u Kanadi, nalazi se i pjesama „TVOJA PRISUTNOST“ koja je prevedena na engleski jezik pod naslovom “YOUR PRESENCE”   Remza Lagarija  ...
by Redakcija
0

 

 

Uređen ”GREEN HOME PARK” u park šumi Brezovačko brdo u Rožajama

Uz podršku Green Home iz Podgorice u okviru projekta ”Za bolju klimu u Crnoj Gori rožajska NVO Avlija je u saradnji sa Turističkom organizacijom Rožaje u park šumi Brezovačko brdo uredila i ogradila ”Green Hom...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Konkurs Udruženja poetskih stvaralaca i Onlajn poezije

Портал Онлајн поезија и Удружење поетских стваралаца Расписују КОНКУРС ЗА ПРВИ ЗБОРНИК ПОЕЗИЈЕ Правила конкурса: 1.Право у...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona