Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

18. Novembra 2013.
 

Zoran Janković: Ja sam ljubav za tebe

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Zoran Janković

 

JA SAM LJUBAV ZA TEBE

 

VOLIM Te se na većini jezika se kaže drugačije ali znači isto: VOLIM TE.
Na afrikanskom volim te se kaže: EK IS LEIF VIR JOU. Zvuči čudno ali je mnogo jasnije kad se bukvalno prevede: JA SAM LJUBAV ZA TEBE.
Ja ne znam da se i na jednom jeziku svijeta kaže ljepše volim te nego na ovoj rogobatnoj i nezdravoj tvorevini koja se rodila od nekoliko jezika: holandskog, njemačkog i engleskog. Za ovaj jezik sam saznao od žene koja je dio ove priče.
Dobro mi došli u priču o ženi koja živi u Africi i pravom, pravcatom pismu, sve sa kovertom i markicama a nije račun za struju ili opomena za neplaćen plin. Upitajte se kad ste poslednji put dobili takvo pismo. Ja sam ga dobio poslednji put prije četrdesetak godina pa nije ni čudo što sam ovo pročitao bar sto puta. Naravno da sam ga pročitao više puta iz drugih razloga koji su moja privatna stvar a Vi kao pristojni čitači me nećete pitati šta je pisalo u tom pismu. Možda ću vam i pročitati pismo na kraju priče ali to ćete saznati ako je budete pročitali do kraja.
Znao sam da ću dobiti neko iznenađenje. Iznenađenje je putovalo devet dana i devet noći kao u svakoj boljoj priči. Radovao sam se a pravio se kao da me ne zanima šta je u pošiljci i šta će to biti, kao svaki pravi folirant. Ustvari, ja sam osluškivao svaki dan šum motora kojim dolazi moj poštar ili sa zebnjom gledao u prazno poštansko sanduče u kasno popodne. Kao i svaki pjesnik bih zamislio da poštar dolazi dva puta na dan pa bih i predveče za svaki slučaj provjeravao na nije stiglo moje iznenađenje.
Kao što sam rekao, da u svakoj boljoj priči, kad prođe nekoliko dana i nekoliko noći, i meni je jednog dana stigao bijeli mali papir na kome je bilo napisano da me je poštar tražio a da sam dobio pismo iz Afrike.
Umor me je odjednom napustio kao i svakog čovjeka koji se obraduje nečemu i sjeo sam na bicikl da što prije vidim moje iznenađenje. Ali kao u svakoj boljoj priči to nije išlo lako. Zaustavi me komšija koji bio tek stigao sa sela pun lijepe priče o zdravom domaćem siru, o divnom planinskom vazduhu i tek isprečenoj rakiji: „Hajde na kafu. Imaš vremena za prodavnicu. Sir ko duša nebeska a rakija pet jezika govori.“ (Uvijek sam se pitao što ljudi kod nas kad te zovu da piješ i jedeš bez određenog povoda zovu na kafu koju mi na kraju i zaboravimo ili popijemo uzgred).

„Ne idem u prodavnicu. Idem u poštu. Doći ću za sat vremena.“ Odgovorim mu ja namjerno jer hoću da me pita zašto.
„Pa imaš vremena da ideš u poštu. Idi kasnije a što ti treba sat vremena do pošte i nazad?“
Odgovorim mu ja da ne može kasnije, da moram odmah u poštu. Ja provociram njega da me pita šta je tako hitno pa moram u poštu. On uporan kakav i jeste ne prestaje da pita.
„Pa šta je u tom pismu kad moraš odmah da ideš i kad ti treba sat vremena da se vratiš i pročitaš pismo?”
Pristojan je moj komšija pa ne pita od koga je pismo, ja bezobrazan pa ga začikavam: „U pismu su ti, moj dobri, riječi a treba mi sat vremena jer ću morati pismo da pročitam sto puta.“
On se smije i odmahnu čovjek glavom i nastavi da kosi travu. Ja taman da krenem a on zaustavi kosilicu i viče: „Odakle je pismo bar mi to reci jer nije pristojno da te pitam od koga je.“
Pristojan moj komšija: htio bi da pita ali mu neprijatno i ne zna da ga čeka iznenađenje.
„Pismo je iz Afrike. Vraćam se za sat vremena.“
Kažem ja pun sebe kao da sam dobio slona iz Afrike pa žurim važan da ga parkiram u bašti. Odmahnu čovjek rukom a ja odoh brže bolje u poštu da podignem pismo.
Stojim strpljivo u pošti i gledam u pismo koje službenica na šalteru prevrće preko ruke čini mi se sto puta. Gledamo se pismo i ja. Dijeli nas zamućeno, poštansko staklo neke pošte koja izgleda kao da je pobjegla iz Kusturičinog filma, lošeg filma. Žena koja prevrće moje pismo kao carinik ponekad pogleda u mene ozbiljno a ja se smješkam i govorim joj u sebi: „Hajde, bona, daj to pismo. Jebala te papirologija.“

Traje to dugačkih pet minuta a ona sve češće pogleda u mene pa vrati pogled na moje, jadno pismo koje izgleda da je mnogo važno kad ga ona toliko maltretira. Meni dodijalo pa joj kažem: „Znam ja sve o tom pismu pa ako nešto ne možete da pročitate pitajte mene.”
Ona me pogleda uzbuđenim i pomalo uvrijeđenim pogledom kakav imaju birokrate koji pomisle da je šalter trenutak njihove vlasti. (Ima ljudi koji kod kuće zamišljaju da su poznate ličnosti pa tu dobro uvježbanu glumu prenose na neki prozaičan i običan posao.)

Povrijeđena mojim riječima ona spusti glavu i pobjedonosno reče: „A da ne znate broj protokola pod kojim je zavedeno pismo?“ Pobjedonosno podiže glavu jer je, vjerovatno, mislila da je tog trenutka ubila u meni volju da govorim. (Na Balkanu je red da oni sa druge strane šaltera ćute i da ni slučajno ne smije da se šale a kamoli da nešto prigovaraju. Balkanci, naravno, taj običaj namjerno ne poštuju a i vječita nam je navika da imamo nešto protiv neke vlasti pa makar to bio šalter u pošti.)
Nasmješim se ja njoj, a ona me i dalje gleda pobjedonosno, i kažem: „Stavite slobodno u protokolu da je pismo stiglo iz duše i srca a poslato je istoj duši i istom srcu.“
Sad se ona nasmija i reče stručno: „Isti primalac i isti pošiljalac. Šta li ima u tom pismu?“
Vidim ja mogla bi ona ovako sa mnom do kraja radnog vremena a meni se žuri da pročitam pismo sto puta i da idem da pijem rakiju i mezim zdrav sir ali mi ne da duša i srce pa moram da joj kažem: „U pismu su najdraža slova.”
Opet me pogleda i nasmija se po treći put: „To je danas rijetko. Obično svi iz inostranstva očekuju pare.“
Klimnem ja glavom a ona shvati da je pobijedila. (Vrlo je važno da pustite da vas šalterski radnik pobijedi u nekom razgovoru jer ko zna možda ćete opet doći a birokrate najviše mrze da ih pobjedite na njihovom radnom mjestu.)
Brzo mi je dala pismo a ja izletih iz pošte, kao neki klinac, na neki stepenik i počneh da otvaram pismo onako kako to nisam nikad radio. Poderem malo kovertu pa mi krivo ali mi je bilo važno da što prije vidim tekst.

Ja sam nekad volio da otvaram pisma na lijep i pristojan način kako se to nekad činilo kad su vam dolazili neki dragi papiri. Polako, onako kao što kockar koji gustira otvarajući svoje karte a zna šta ima i njima jer je sve namješteno, foliram ja zamišljenog protivnika a imam sve kečeve u rukavu. Igram igru u kojoj znam da sigurno dobijam. Nekad sam to radio sa više stila. Imao sam nož od slonove kosti za otvaranje pisama koji mi je donio moj otac – možda baš iz Afrike. Danas većina ljudi i ne zna da je to nekad bio cijenjen alat a još manje ih zna kako je izgledao. Vremena se mjenjaju pa s njima umiru i neki lijepi običaji.
Čitam pismo smireno i staloženo sa osmjehom na licu jer sve znam. Znam tačno kad ga je pisala. Znam taj dan. Sve znam a čitam ponovo. Ljutim se na nju što ruži svoja slova. Žali se što piše nečitko a meni ne smeta njen rukopis, niti mi smeta što baš ne mogu svaku riječ da razumijem, uostalom, baš me briga, ja sam dobio pismo. Odgovaram na njega u sebi i odmah kao da smo na nekom četu, da znam zašto piše nečitko. Znam da je to odraz njenog stanja i grča u kome živi u svijetu kome treba samo trošenje i ponovno pravljenje; svijetu kome služe drugi da bi trošili i pravili neke treće i koji većinom jedva preživljavaju.
Ko zna koliko bih ja puta, tako na nekim stepenicama na ulazu u poštu, čitao pismo da nije naišao neko ko hoće da podigne pare sa bankomata pored koga sam ja stajao. Jebale ga pare. Opet neke pare a on nema pojma da ja čitam pismo a dobio sam ga prvi put poslije četrdesetak godina i hoću samo još jednom da ga počitam.
Ljut sjednem na bicikl i pravac kući da čitam pismo kad komšija još uvijek kosi travu.
„Jesi li dobio pismo. Jesi li ga pročitao sto puta?“ Smješka se on.
„Dobio sam ga ali nisam do kraja počitao fali mi jedno pedeset puta još da ga pročitam. Moram da ispunim plan.“
Smijem se ja a smije se on, a ja ozbiljan ulazim u kuću. Nije mi do smijeha idem da uživam u pismu. Iz daljine viče komšija: „Pristavićemo kafu. Dolazi.“

Kafa se bila uveliko ohladila kad sam došao ali sam vedar i nasmijan jeo zdrav, seoski sir i pio domaću rakiju i slušao komšijske hvalospjeve o rodnom kraju koji je divan i lijep. Ima dobru rakiju i zdrav sir. Ima svjež
vazduh i dušu koja je tamo zauvijek ostala mojim komšijama. Ljudi žale za dušom koja im je sto kilometara daleko a ja se radujem duši i srcu koje je jedva nekoliko hiljada kilometara daleko od mene. Šta ćete nismo svi isti.
Predveče sam, naravno, slikao pismo i poslao ga kao dokaz, kao da sudskog vještaka obavještavam da sam uplatio neki dug. Poslao sam dugačku poruku, elektronskom poštom, naravno, jer danas tako kontaktiramo, u kojoj sam nabrojao sva blaga ovog svijeta koja sam dobio u ovom pismu.
Žena iz Afrike, moja muza, mi je rekla da je jedna naša prijateljica znala šta će biti moje iznenađenje. Odgovorio sam joj da sam i ja znao da ona zna šta je iznenađenje jer mi je to rekla i da se samo smješkala očekujući da ću ja pitati šta je to. Nisam pitao ništa nego sam rekao da mene ništa ne može iznenaditi kad se radujem nečemu lijepom što ću dobiti. Poklonu se uvijek radujem pa mi je svejedno šta je u njemu. Važno mi je da znam od koga je. Rekla je takođe da bi voljela da vidi izraz moga lica kad budem otvorio pošiljku. Izraz mog lica je odavno uvijek isti. Smješkam se kao zagonetka koja se ne da riješiti. Njen ključ je jednostavan samo ga treba znati zamisliti i otvoriće se sam. Kasnije me je ta ista prijateljica pitala bojažljivo iz daleka: „Kakvo li je to pismo?“
Odgovorio sam odmah da na prednjoj strani ima četiri divne marke iz jedne, egzotične i afričke zemlje. Ispod toga ima moje ime i prezime i kućni broj sa mjestom stanovanja i poštanskim brojem, naravno. Na zadnjoj strani se nalazi adresa onoga ko mi ga je poslao i sve tako detaljno sam joj opisao kako izgleda pismo. Pitalica je rekla da shvata i da ne želi da pita šta piše u pismu. Odgovorio sam joj da to ne bih nikad mogao da joj kažem, da prepričavam pismo koje je samo meni namijenjeno, ne zbog sadržaja koji znam, poštovani čitaoci, i vas pomalo zanima, nego zato što sam prilično star i nije ostalo još mnogo mene, tek samo ponekad se u meni pojavi stari kavaljer a oni nikad ne prepričavaju pisma koja su im napisana. Eto tako je jedno obično pismo završilo ispod moga jastuka kao da živim u studentskoj sobi, kao da sam ponovo mlad. Nisam više mlad ali ja se i dalje osjećam lijepo i dalje se smješkam kad ga pogledam a vi vidite da li možete to da uradite sa vašim elektronskim slovima. Naravno da ne možete.

Zato Vam predlažem da i Vi pišete pisma jer mnogo više se radujemo slovima koja čekamo, mada su lijepa i elektronska slova koja nam stižu u djeliću sekunde ali nam ona toliko i ostaju u sjećanju jer njih ne možemo staviti u kutiju od baldahina i ostaviti istoriji naše porodice da jednog dana pričaju naši potomci o prepiskama svojih deda i baka. To su bila lijepa vremena jer se tada moglo nešto naučiti od lijepih slova i srećnih riječi koji su ostavljale tragove i na srcima onih koji ih čitaju. Ljubav nikad nije trenutak sreće. Ona je uzvišeno stanje koje može da traje i kad nisu živi oni koji će se voljeti vječno.
Poštovani čitači, čini mi se da u priči nigdje ne piše da je ovo ljubavno pismo. To je privatna stvar „pošiljaoca i primaoca“. Vaše je samo da probudite vaše zaspale emocije i pošaljete pismo nekom ko vam je drag a njegovo je da ga sačuva od zaborava jer i to je jedan od načina da sprijemo da nas naši potomci ne zaborave.

 

Zoran Janković

Zoran Janković

Zoran Janković, rođen u Sarajevu, 1954 godine, kad je narod na ovim prostorima živio život dostojan čovjeka. Do1992. živio je u SFR Jugoslaviji.
1993. preživljavao u BiH. Od 1994. životario u dvije države koje više ne postoje a danas živi u Srbiji. Živio je u pet država a preselio svega 400 kilometara.
Danas živi i radi u Beogradu i na svom sajtu objavljuje prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/

Istaknuta slika: dpchallenge.com



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Nikolina Todorović: Nevino djetinjstvo

Nikolina Todorović   NEVINO DJETINJSTVO   Prvo ubistvo   S prvim proljetnim zracima sunca mazila bih mekane trave i pržila lupom mrave.   Kasnije bih plakala. Naravno.   Drugo ubistvo   Jadni povrijeđeni go...
by Redakcija
0

 
 

Sreten Vujović – korifej crnogorske književnosti

Postoje književnici  koji na svom putu, stvaralaštva dostignu najveće poetske domete. Poezija Sretena Vujovića predstavlja, jedan od naljepših dometa savremene crnogorske književnosti. Piše: Božidar Proročić Životni...
by Redakcija
0

 
 

Orijentalno-osmansko nasljeđe u Rožajama

Orijentalno-osmansko nasljeđe u nestajanju   U multimedijalnoj sali NVO ‘’Avlija’’ 17. januara 2019. godine održana je radionica na temu ‘’Orijentalno-osmansko nasljeđe u Rožajama’’ na kojoj su mlad...
by Redakcija
0

 

 

Husnija Kamberović: Džemal Bijedić u historiji Bosne i Hercegovine

DŽEMAL BIJEDIĆ U HISTORIJI BOSNE I HERCEGOVINE Džemal Bijedić u historiji Bosne i Hercegovine[1] Džemal Bijedić je rođen u Mostaru 1917. godine. Porodica Bijedić porijeklom je iz Crne Gore, ali su u drugoj polovici 19....
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Zaim Azemović: Ne budi pušku

Sastali smo se u šumi naspram naših kuća. Bio je sumrak. – Dođi – imam nešto da ti pokažem – rekao je Mile. Sad na mjesečini odnekud iz grma izvadi pušku i prinije mi je pod oči. – Našao sam je...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona