Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

11. Jula 2014.
 

Zoran Janković: Oficir koji je volio ljude i avione

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Meine Ehre heisst Treu – Moja čast zove se vjernost

Postoji neko vrijeme kad čovjek ne može ništa drugo da uradi osim da šeta. To je ono doba kad se osjetiš, bespomoćnim i beskorisnim, kad ti niko nije kriv nizašta, kad te niko ne tjera od sebe a osjećaš se kad si višak koji nikom ne treba. Eto tako sam se, te godine ratne 1992, ja osjećao u gradu u kome sam se zatekao slučajno u maju 1992. godine i ostao u njemu punih osam mjeseci. Taj grad se zove Zenica.
Dešavalo mi se, ponekad, kad zavlada mojim mislima nostalgija za normalnim životom kome se više niko nije nadao, da me natjera neka čudna strepnja, da šetam gradom bez smisla i cilja. Jednom me tako put odvede na pijacu, koja je tada u Zenici, ustvari, bila mjesto na kome su se prodavale lične stvari, a često i roba opljačkana iz nekih stanova koje su sve više napuštali ljudi, koji su se bojali za ličnu bezbjednost, pa su u nekoj brzini, nekom komšiji, za koga su vjerovali da ga dobro poznaju, ostavili ključeve od stana, a on je prodavao njihove stvari kao da su njegove.
Na pijaci je bilo svakakve robe koju nisam ni gledao.
Kad bi me uhvatila nostalgija, više sam volio da gledam lica ljudi, koja su bila sva u grču i užurbana; veseli su bili samo oni koji su danas zaradili i oni koji nisu razmišljali šta će biti sutra. Zaista, te godine u Bosni i Hercegovini je mogao biti srećan samo onaj koji nije mislio šta će biti sutra, ili onaj ko je sretan što je toga jutra osvanuo živ. Jadne li sreće što si zadovoljan kad si živ, i što ne moraš misliti šta ćeš sutra a i da misliš ne bi znao ni šta ćeš, ni kuda ćeš.
U jednom od tih lica poznadoh jednog čovjeka ali nisam se mogao sjetiti odakle ga znam. Činilo mi se da je nekad imao brkove a ovog puta je bio obrijan. Ne znam zašto, činilo mi se da se dobro sjećam da je čovjek uvijek bio dobro obrijan a nisam znao ni odakle ga znam, ni kako se zove. Bio je to okretan i predusretljiv čovjek, rođeni trgovac, ali u njegovima pokretima se vidjelo da je sve to usiljeno, što je tipično za ljude koji rade posao koji ne vole. Stajao sam sa strane i kad su se razišle mušterije, prišao sam i rekao lukavo, a to je najbolja pamet koju možete imati u ratno doba, jer nikad se ne zna šta vas može zadesiti:
„Dobar dan. Šta ima?“
Ove poslednje riječi sam rekao zato što sam pretpostavljao da je čovjek iz Sarajeva, a Sarajlija kad ti kaže „šta ima“ postavio ti je sto pitanja. To znači: I kako si, kako ti je porodica, jesi li umoran, a dešavalo se i da znači i hoćemo li na piće. Takav je sarajevski jezik. Siromašan riječima a bogat duhom i maštom a najvažnije je da te svi razumiju, naravno ako su Sarajlije.
Čovjek mi se samo osmjehnu i pruži ruku kao da smo se jutros vidjeli i reče:
„Kako je? Gdje si komšija? Vidiš li ti šta je sudbina. Mi se nađosmo u Zenici.“
Sad meni čovjek postade sumnjiv jer sam ja svakog mog komšiju poznavao pa mu odgovorih oprezno:
„Šta ćeš, komšija, sudbina je kao nevjerna žena. Nikad ne znaš kad će te prevariti, a da je pratiš gdje ide nema koristi, jer ni ona, kad nešto naumi da uradi, ne zna gdje će završiti.“
Nepoznati čovjek se i dalje smješkao kao da dobio nešto na poklon, ili mu je neko vratio novčanik koga je bio izgubio. Klimnu glavom i reče:
„Nisi se ništa promjenio. Uvijek govoriš u alegorijama. Znaš da sam ja pokušavao da imitiram tvoja poređenja. Nije mi uspjevalo. Uspjevao sam samo da te kopiram.“
Meni ova zagonetka, odakle ga znam, više nije bila interesantna i počela je da mi smeta, a čovjek je, valjda, to primjetio pa me upita:
„Kad si ti izašao?“
Podrazumjevalo se da me je pitao kad sam izašao iz Sarajeva. Odgovor sam imao uvježban:
„Prekjuče.“
Meni u to doba ko god bi postavio ovo pitanje, a nije mi bio poznanik, odgovorio bih mu isto. Svaki dan mi je tada bio prekjuče. Naime, u to doba je bio prokopan čuveni tunel ispod aerodroma pa su mnogi ljudi iz Sarajeva dolazili u Zenicu. To su bili većinom novinari i političari i ispredali bi priče o njihovom životu o mom zarobljenom, rodnom gradu koje su Zeničani slušali kao da ovi pričaju o nekoj zaraznoj bolesti od koje se treba ukloniti, a ovi drugi su, o svojoj golgoti, pričali dugo i opširno, što je tipično za ljude koji prazne nagomilani stres poslije nekog neprijatnog događaja. Ovo nije bio događaj; bilo je trajno stanje Sarajeva koje je, na naše oči, nestajalo svaki dan pod granatama a s njim i narod koji je tamo živio. Zeničani, običan svijet je to gledao blijedo i nezainterovano kao da se to događalo u nekoj dalekoj, afričkoj zemlji. Nisu to ljudi radili zato što nisu imali osjećaja prema tuđoj boli, nego zato što su se bojali da se taj jad ne prenese na njih. To je jedan od razloga što niko ne voli izbjeglice.
Nepoznati čovjek prestade da se smješka što meni nije promaklo i produbi mi sumnju u dobre namjere komšije koga nisam poznavao:
„Dobro si se ti snašao. Za koga radiš, života ti?“
Sad meni više nije bilo do razgovora, pa sam smišljao kako da prekratim ovu priču kad čovjek nastavi:
„Ti si izašao, sigurno, u ovoj zadnjoj turi. Gledao sam ih juče na televiziji. Dobro su plaćeni svi ovi koji rade za strance. Jedino oni i lopovi danas dobro zarađuju.“
Meni odjednom laknu jer sam shvatio da čovjek misli da sam ja novinar i da radim za neku stranu agenciju.
„Radujem se što vidim da je nekom bolje nego prije rata. Ti si od poštanskog šaltera avanzovao za novinara. Neka si vala. Ti si uvijek umio lijepo da pričaš. Valjda tako i pišeš. Sjećaš li kako smo sjedili u Tri Koke u bašti, kad je bilo lijepo vrijeme, i družili se sa rajom iz Šopinga.“
Meni se upali jedna lampica u glavi i bi mi lakše, ali se zabrinuh što ne znam čovjeka, a kafane se sjećam, jer sam tamo rado sjedio i pio kafu, za vrijeme lijepog, komunističkog, radnog vremena. Sad sam ja bio zainteresovan za njega i počeh da postavljam zagonetna pitanja:
„Kako ti izađe? Šta ti je sa poslom?“
Čovjek shvati da se njega ne sjećam pa prođe iza tezgi i zagrli me:
„Ma, ti se mene ne sjećaš. Sjećaš li se jedinog oficira koje sjedio i pio kafu u Kokama? Zar se ne sjećaš kako si mi pričao da je tvoj deda vozio avion i kako ti je to bila životna želja?“
Meni se upali zadnja lampica u ratom rasijanoj glavi, koja je bila puna stotina poluizgubljenih nada i krenu mi film:
Sjedio sam nekad u toj maloj i običnoj kafani, ispod bezličnih nebodera na Grbavici, koji su uvijek ličili na neki višak u tom dijelu Sarajeva, jer su se isticali i vidjeli na daleko a izgled ni jednog nebodera nije priličan nikakvom opisu. Meni je neboder svakog oblika samo ružan i ništa više.
U toj kafani, među svijetom koji je tipičan za lokalne kafane, isticao se uvijek čovjek, koji sa punim cekerima hrane koju je bio kupio na pijaci, dolazio i veselo se pozdravljao sa svima a nije bio rodom iz tog kraja. Nije bio ni čovjek koji je volio alkohol. Bio je skroman u govoru, kao i u piću, uvijek uredno obrijan i dotjeran kao što i treba da izgleda jedan pravi oficir koji se ponosi svojim zanatom. Nekad bi dolazio u prekrasnoj plavoj uniformi i vodio bi svoju kćerku sa sobom koja bi odmah ušla za šank i zabavljala se sa uvijek nasmijanom konobaricom Milkom koju su svi znali kao da im je rod. Kafana je bila državna, pilo se na crtu i obraz. Milka je znala tačno koliko treba preko plate da zaradi, a bila su to vremena kad niko nije prelazio crtu a većina je imala obraz. Danas su neka druga vremena ali ćete obraz i crtu ponovo danas prije naći u lokalnoj kafani, nego u riječima glagoljivih političara, blagonaklonih trgovaca našim sudbinama širom Balkana.
Fadil se zvao. Upaljenog svjetla u glavi se ja nasmješih kiselo i rekoh:
„Čovječe, posjedio si a i davno je bilo kad sam radio u Šopingu. Kako ti je familija? Gdje su ti žena i mala Alma?“
„Tu su.“
Obradova se on što sam ga prepoznao.
„U smještaju smo. Čekamo da se sklonimo odavde.“
Ovaj jednostavni i uvijek odmjereni čovjek je bio pilot Jugoslovenske narodne armije. Čovjek koji je imao strpljenja, kad je čuo da ja volim avione, da mi tihim glasom čovjeka koji je siguran u sebe i svoje znanje, objašnjava do sitnica kako avion uzleće. Donosio bi mi neke udžbenike o letenju, i on bi bio vrlo srećan kad bi se kasnije sreli, i kad bi čuo da ja znam šta su eleroni i šta je podpritisak koji trpi avion. Mi nikad nismo mnogo razgovarali o nama i našim porodicama, nego bi se tema, odakle god bi počeli da pričamo o nečemu, završavala razgovorom o letenju. Sjećam se da sam ga pitao kakav je osjećaj kad upravljaš gomilom metala, teškom nekoliko tona, a ona uzleće. Njegov odgovor je bio kao da piše pjesmu:
„Slobodno. Onaj ko zna da leti je slobodan.“
Eto, sad ja, ljeta gospodnjeg 1992, stojim na nekoj pijaci u gradu Zenica, i razgovoram s istim tim čovjekom a on je prodavac polovne robe. Za trenutak me je podsjetio na nekog junaka iz Remarkovog romana. Fizički se bio promjenio, kao i svi ljudi koji naglo od nekog jada ostare, ali govor mu ostao isti: blag i prijateljski.
Pozvao sam ga na piće i on je jedva pristao izgovarajući se da nema kome da ostavi robu, ali kad sam mu rekao da znam da to nije istina i da para imam i da je on meni više pića platio, pristao je nerado ali je imao želju da prospe svoju priču nekom u gradu u kome ga niko nije poznavao i da otvori svoju dušu čovjeku kome je vjerovao. I ja sam se isto osjećao.
Evo njegove priče:
Poslije svih aprilskih muka koje su Sarajlije doživljavale a oficiri se kao i policajci sklanjali pod nacionalnu čizmu, Fadil je vremenom postajao ničiji. Na poslu su sve više zazirali od njega, više po direktivi nego što ga nisu voljeli. Dešavalo mu se da mu se ljudi izvinjavaju kad se sretnu nasamo, na ulici a u kasarni bi ga ignorisali. Vojska se malo po malo stavljala na jednu zaraćena stranu a usta njenih komandanata su bila puna priče o zajedništvu. Druga strana, kojoj je on po logici politike trebalo da pripadne, povremeno mu je slala emisare “dobre volje” koji su pominjali, onako izdaleka, da bi on trebao nešto da učini za “našu stvar” a on bi vješto pokušavao da to odloži što duže. Iskreno mi je rekao da ne zna šta bi uradio da mu se nije desio nesretni događaj koji je promjenio njegovu sudbinu. Samo je zamišljeno uzdahnuo:
„Čitav april sam maštao o tome da ženu i dijete sklonim iz Sarajeva bilo gdje. Da sam to uspio ja bih se sigurno poslije toga ubio.“
Nisam prekidao njegovu ispovijest mada sam znao šta je bio razlog njegovog takvog razmišljanja.
Jeste li ikad čuli da čovjek može da slomi nogu i da zbog toga bude srećan? Ja jesam tog popodneva u nekom zadimljenom, limenom kiosku na pijaci, u Zenici. Tako se nekad sudbina poigra sa ljudima da ono što nije logično postane istina.
Posljednjih dana aprila, Fadil se, silazeći niz stepenice, okliznuo i pao niz čitav red stepenica njegovog nebodera, i završio u Hitnoj pomoći sa slomljenom nogom. Sjedio je u kući i preživljavao jad Sarajeva kao neki penzioner koji osluškuje kraj rata a nada mu je postajala, kao realnom čovjeku, sve manja. Poslije nekog pregleda u ambulanti, jednog jutra mu je prišao nepoznati čovjek, i rekao da pođe s njim jer na Grbavici više nije sigurno za njega i njegovu porodicu, i da će se taj čovjek pobrinuti za sve. Začuđeno je pitao čovjeka ko je on a ovaj je odgovorio da je jedan od onih koji se bori za “pravu stvar” i da je i njemu, Fadilu, mjesto na toj strani. Došao je kući a njegova žena je bila već spakovana, što ga je začudilo, ali ona mu samo nehajno rekla da je ona znala odavno da za njih na Grbavici neće biti mjesta, jer to su joj obećavale komšije kojima se nikad nije zamjerila. Ljudi, kad osjete, da neko ko je blizak njihovim nacionalnim osjećanjima, dobija vlast, ponašaju se kao da su i oni dobili vlast, pa prijete i onima koji im nisu ništa krivi osim što su druge vjere ili opredjeljenja.
Smjestiše njega i njegovu porodicu u neki stan na Koševu i u jednoj nezgrapnoj šali, koja je svojstvena oficirama, neki od njegovih novih kolega mu je rekao:
„Nije ti loš ovaj stan samo je opasan. Pripadao je jednom našem, bivšem kolegi koji je pobjegao u četnike. Opasan je zato što je taj bio artiljerac, moj klasić, a lud, znam ga sa akademije, pa ako bude šta gađao po Sarajevu, prvo će gađati svoj stan.“
Te večeri je Fadilu, dok je sjedio sa gipsom na nozi, koja bila ispružena na stolicu, i slušao nebulozne priče na televiziji, o zajedništvu naroda u Bosni i Hercegovini, njegova tužna i prestrašena žena je rekla:
„Hajdemo odavde. Ja ne znam u tuđim jorganima da spavam, a još manje mogu da slušam razuzdanu bagru koja se ponaša kao ker pušten sa lanca. Nema ovdje mjesta za nas. Sad kad bi rat prestao, ja ne bih mogla više da gledam ljude koje je politika za pola godine mogla promjeniti toliko da postanu samo zli i jadni.“
Te noći su nisu zaspali a u daljini čula se sporadična pucnjava lokalnih lopova kojima je policijski čas služio da opljačkaju neku prodavnicu. Policijski čas, tada u aprilu, i nije služio nizašta drugo, nego za pljačku. Nije bilo reda i niko nije bilo vlast, a mediji su bili puni priča da se život u Sarajevu polako vraća u normalu. Njih dvoje su odlučili da idu iz Bosne i Hercegovine što prije, a nada im je bila njegova tetka koja je živjela u Njemačkoj. Bosna se rastajala od još jednih, poštenih ljudi koji su htjeli da žive samo običan život dostojan poštenog čovjeka. Pomogao im je jedan iskren prijatelj, koji je s njim bio u Mostaru u školi, i koji mu je, ustvari, bio jedini pravi prijatelj, a s njim se prije rata nije mnogo viđao. Razlog što se nisu viđali je prozaičan i ljudski. Njihove žene nisu imale nikakva zajednička interesovanja pa su vremenom i oni skoro prestali da se druže.
Neka pametna glava je tada planirala da kad se rat brzo završi, a tako sve vojske zamišljaju na početku rata njegov kraj, da se u Kaknju napravi heliodrom, pa je Fadil dodjeljen toj tajnoj jedinici koja je trebala da ispita tu mogućnost.
„Postadoh pilot bez aerodroma i aviona kao i ova naša, jadna zemlja Bosna i Hercegovina. Sve da poletim ne bi imao gdje da sletim. Bosna i Hercegovina će se srušiti kao kula od karata.“
Pričao mi je tiho čovjek kad sam ga jednog jutra pratio dok smo stajali pored autobusa koji je išao za Split, i koji je odveo Fadila na put u nepoznato. Nikad ga više nisam vidio, niti znam za njegovu sudbinu, jer je mene rat odveo na drugu stranu, a telefon je bio misaona imenica i radio je samo na liniji Zenica – Kiseljak. I danas se sjećam riječi koje je preglasno, jedne večeri nekoliko dana prije svog odlaska, u svojoj sobi, u nekom smrdljivom smještaju za izbjeglice, u Zenici, ponosno i glasno rekao, praćen zabrinutim pogledom za njihovu sudbinu njegove žene:
„Ja sam, prijatelju moj, bio vojnik samo jedne armije. Nije oficir vozač autobusa, pa kad mu propadne preduzeće da pređe u drugo i radi dalje. Ja sam samo jednoj Armiji položio zakletvu – Jugoslovenskoj narodnoj armiji, vojsci zemlje koje više nema. Eto zato, da ne bi sreće što sam slomio ovu nogu, i da sam uspio njih dvije da sklonim iz Sarajeva, ja bih se ubio. Idi odavde, prijatelju moj, jer obraz i poštenje se ne mogu kupiti slavom i krvavim novcem. Ista smo ti i ja sorta. Ili si vojnik koji ima čast ili si ništa, i vozač nekog autobusa ima nostalgiju prema staroj vozačkoj dozvoli a nama je ostala samo nostalgija prema jednoj, dobroj državi koje više nema.“
Dugo sam gledao za prljavim, izlupanim autobusom koji je vodio u nepoznato, meni neko drago lice, koje nikad više u životu nisam vidio.
Tih dana sam mnogo i svašta čitao. Jednom sam naišao na riječi zakletve koju su polagali pruski oficiri. Ona glasi:
„Meine Ehre Heisst Treue. Moja čast zove se vjernost.“
Ova zakletva je mnogo puta, naročito u doba nacizma u Njemačkoj, zloupotrebljena, ali njenu suštinu ništa ne može promjeniti. Oni koji imaju poštenje i obraz, a zanimanje im je vezano da bezbjednost države kojoj su položili zakletvu, ne smiju tu zakletvu pogaziti ako su časni i pošteni ljudi. Nažalost, u JNA je bilo malo takvih oficira.
Te večeri si sam u nekoj ratnoj, zimskoj noći rekao samom sebi, obraćajući se čovjeku koji je bio hiljadu kilometara daleko od mene:
„Želim ti, Fadile, da jednog dana budeš ponovo slobodan. Želim ti da ponovo letiš.“

 

Zoran Janković

Zoran Janković

Zoran Janković, rođen u Sarajevu, 1954. godine, kad je narod na ovim prostorima živio život dostojan čovjeka. Do 1992. živio u SFRJ. Tokom 1993. preživljavao u Bosni i Hercegovini. Od 1994. životario u dvije države koje više ne postoje a danas živi u Srbiji. Živio je u pet država a preselio svega 400 kilometara.
Živi i radi u Beogradu.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Razgovor sa umjetnicima: Aljo Smailagić (1933, Berane)

ALJO SMAILAGIĆ: DJECU TREBA UČITI SUŽIVOTU, TOLERANCIJI, UZAJAMNOM POŠTOVANJU I POTPOMAGANJU     Aljo Smailagić (1933, Berane), slikar. Završio je petogodišnju Školu za primijenjenu umjetnost u Herceg Novom i ...
by Redakcija
0

 
 

Milica Momčilović: Tvog srca kamen

Milica Momčilović   TVOG SRCA KAMEN Katarini Džonson . Naelektrisana tvojom pojavom i stasom Svakog časa čekam život da ti predam Kidaš udove drskim pogledom i glasom Sečeš moje nade dok te bolno gledam . I Betove...
by Redakcija
0

 
 

Božidar Proročić: Novi roman Lene Ruth-Stefanović ”Aimee – Voljena”

AIMEE -VOLJENA NOVI ROMAN LENE RUTH STEFANOVIĆ   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   U izdanju OKF-a sa Ceinja pojavljuje se roman ,,Aimee-Voljena” iz pera poznate crnogorske pjesnikinje Lene Rut...
by Redakcija
0

 

 

Božidar Proročić: Gazija

Božidar Proročić   GAZIJA Posvećeno velikom čovjeku i filmsom reditelju Nenadu Dizdareviću   Prođoše mnoge godine za nama dotakli smo surovost života nisi pokleknuo pred avetima što krišom otimaše tvoju sl...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Predstavljamo: Alen Kalač

ALEN KALAČ POSVEĆENOST MLADIMA, PRIRODI, I SPORTU   Piše: Božidar Proročić   Kažu da je teško povezati tri ljubavi u životu i ostati im dosljedan i vjeran. Alen Kalač junak naše priče iz Rožaja, gorštak ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona