Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

15. Decembra 2013.
 

Zoran Janković: Ranka i Hanka

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Imao sam dvije komšinice, recimo, da su se zvale Ranka i Hanka; dvije vjere a samo jedno slovo u imenu ih dijeli, vršnjakinje koje su živjele u mahali jednog, velikog i poštovanog grada koji se zove Sarajevo. Uvijek su išle zajedno, poštovale su zavjete svojih roditelja, da je temelj društva porodica a osnova odnosa među svijetom komšiluk. Poznavao sam ih kao dječak. Kupovale su mi prekrasne, svilene bombone u lokalnoj slastičarni, ali kad su mi, jednom, podrugljivo i u šali, rekle da mi rastu brkovi, ja sam, gledajući se satima pred ogledalom, počeo da njih dvije gledam drugim očima; očima momka koji nije htio da bude više samo dječak koji voli bombone. Prestale su, odjednom, da me miluju po kosi kad bi me srele. Nisu se više, onako veselo, smješkale kad bi sa mnom razgovarale, jer sam ih gledao mrko iz straha da mi ne kupe bombone, koje sam ja i dalje krišom nosio po džepovima, jer tada je meni bilo vrlo važno da ja svima dokažem da ne volim bombone i da sam postao mladić.
Psihologija je čudna nauka jer mi nije do današnjeg dana nije uspjela da objasni zašto ja, i sada, poslije više od četrdeset godina, jedem svilene bombone. Valjda, mi se nisu ogadile u mladosti.
Kad sam bio mladić od petnaestak godina Hanka i Ranka su bile „dobre“ drugarice. (Tako su se onda nazivala žena u najboljim godinama. Taj mi izraz nije bio prihvatljiv nikad, jer kako žena koja dobro izgleda i koja ima porodicu, može svakome da bude drugarica, a znamo svi da nije prostitka.) One su bile su u godinama, kad žene počinju polako shvatati, da svima dođe neko doba, kad u očima svojih muževa, prijatelja pa čak i slučajnih prolaznika, ne vide više onaj sjaj muških očiju, koji ženama jasno daje do znanja kako izgledaju i kako bi izgledale u mašti nekog muškarca koga vodi običan životinjski instinkt. Takvi pogledi većini žena smetaju kad su mlade jer ih je mnogo, a kad imate nečega previše, šta god da je, vremenom vam se ogadi.
Sada su ti pogledi prema njima postajali sve rijeđi i nisu više ni birale ko im ih upućuje, a pamtile su ih, pa su vremenom počele da koketiraju sa začuđenim ljudima, koji su kad bi pogledali u njih, vjerovatno, razmišljali o dobrom ručku, a one su taj pogled shvatile onako kako je njima odgovaralo. Nikad se nisu izvinjavale, nego bi samo nastavile svojim putem a lokalni gledači bi samo vrtili glavom kao one njihovim zadnjim dijelovima tijela i komentarisali bi:
„Vidje li ti ovo, moj Ahmete. Pobudalile i njih dvije. Kako ih, bolan, nije stid a iz ‘nako finih familija. Dedo bi im se u grobu vrtio da zna.“
Prozvani Ahmet, lokalni prodavac, koji je takođe bio u godinama kad mnogo ne bira pamet, ali lukav kao i svaki trgovac, bi vrtio glavom i uzdisao:
„E vala, da mi je jedna ‘vaka u kući ne bi se žalio. Znaš li ti, bolan, da one Bajram i Božić zajedno spremaju. Svi se prave da ne slave a njih dvije uvijek na bolovanju oko Bajrama i Božića. Takve bi ujedinile Hrista i Muhameda. Takve bi bolan ujedinile svijet i pozlatile svačiju kuću.“
Mašta zamišljeno Ahmet a njegov sagovornik Sakib, nesuđeni vajar, koji je uvijek krivio svog oca što nije otišao u Beograd na fakultet i postao neki, poznat čovjek, nego je ostao navijek u mahali lokalni kamenorezac; gleda on u Ahmeta i podrugljivo mu kaže:
„Šta ti je, Ahmete, i tebe, izgleda mi, ćopilo ko i njih dvije, pa ti se u svakoj vrtirepki u klimaksu učini da je neka hurija.“
Smiju su njih dvojica a razgovor im prekinu neka mušterija, i kako obično biva, poslije toga, nastaviše da pričaju o fubalu a to nema nikakve veze sa ovom pričom.
Hanka i Ranka su vremenom shvatale šta im se događa ali o tome nisu nikad međusobno razgovarale, nego bi, kad im čeljad u kući zaspu, provodile sate pred ogledalom u kupatilu, i mazale se nekavim kremama, koje su krile od ukućuna, u nadi da će im s lica nestati neke nove bore kojih bi, na njihovo zaprepaštenje, iz dana u dan bilo na njihovom licu sve više.
Postoje kod ljudi dva slična perioda života a to su pubertet i klimaks. Oni su po svojoj suštini potpuno suprotni, ali imaju mnogo zajedničkog, a to je beskonačno gledanje u ogledalu i ogromna potreba za samoćom, koja vremenom postaje toliko neobična njihovoj okolini, pa počinju da ih nazivu čudacima, a su najčešća pitanja koja im postavljaju oni koje nisu duže vremena nisu vidjeli, su bila baš ona koje one ne žele da čuju:
„Jesi li dobro? Nisam te odavno vidio. Malo si udebljala. Dobro izgledaš.“
Poslije takvih pitanja, vrijeme, koje su provodile pred magičnom napravom koja se zove ogledalo, postajalo bi sve duže jer su tražile na svom tijelu, baš taj dio koji je opisan, i sa zaprepaštenjem bi ustanovile da je jutrošnji, slučajni sagovornik bio u pravu. To je period života koji bi svi htjeli da im brzo prođe ali životni sat ne zna ni da brza a ni kasni. On je najtačnija sprava za mjerenje vremena.
Mi smo tada živjeli u vremenu, kada je većina smatrala je najispravniji odnos prema ljudima to što su njih dvije radile, a one su poštovale tuđu vjeru i različitost, što je bilo u duhu vremana u kome smo živjeli, ali više kao forma odnosa prema ljudima jer to je bilo doba kad se razgovor o vjeri izbjegavao više iz interesa nego iz straha od vlasti.
U sebi je većina bila zavidna njihovoj hrabrosti da ne kriju svoju vjeru zarad pogodnosti kao što su dobra karijera i materijalni status. Njih dvije su jednostavno bile izvan svog vremena.
Eto, baš u takvom vremenu postadoh momak, a one dame u najboljim godinama za nas mladiće. Bile su tiha patnja mojih pubertetskih snova kao nedosanjani san onoga koji se budio i zaspao sa osmijehom. Šta sam i mogao drugo da radim nego da ih sanjam. Nije mi više bilo do bombona i njihovog majčinskog milovanja po kosi, a one su vremenom vidjele šta se događa sa mnom, pa su me pozdravljale sa prilične udaljenosti. Meni se činilo da to rade zbog mojih bubuljica na licu, ali sam kasnije kad sam shvatio da bubuljice nisu zarazna bolest, pristao na takav odnos među nama. Postao sam interestantan i drugim ženama, tako da su mi one vremenom izašle iz glave kao žene, a u moje snove preselile su se neke druge i mlađe…
Kad takav odnos uspostavite s nekim onda i odrastanje, pa i zrelost, donose pristojnu relaciju među osobama koje gaje neka osjećanja koja imaju mjeru i način. Što smo bivali stariji naš odnos je bio sve prisniji. Prolazili su Bajrami i Božići pa su čak i moja djeca postajala drugovi njihovih unuka što nas je još više zbližilo. Približavalo se neko vrijeme kada sam sve više postajao hroničar vremena iz njihove mladosti i više mi nije smetalo da me nude bombonama, a nisam se obazirao na diskretno raskopčanu dugmad košulja baka i nana u poznim godinama. Tada su one postajale moje prisne drugarice koje su uspomene iz svoje mladosti rado dijelile sa mnom. Starije osobe obično mlađi slušaju nezainteresovano a ja sam kao mlad važio za dobrog slušača, pa su mi njihove dosjetke iz mladosti ostale i danas u pamćenju, koje i mene napušta, jer sam ja sada u onim godina u kojima su one tada bile, pa je i to jedan od razloga što ovo pišem.
Jednom kada sam bio odrastao čovjek, a one pristojne starice i dame i kad se nad našim gradom nadvijao oblak nadolazećeg rata, pili smo neku, neobaveznu kafu i ovako je tekao razgovor žena koje su bile prijateljice bez zadrške. Zadirkivanje je započela Ranka:
„Lakše je bilo vama Muslimankama da ljubavišete po mahali kad smo bile mlade.“
Gleda je Hanka i zna da ova sprema neku podvalu:
„Što bona, matere ti, pa i tebe je dopao svaki koga si htjela?”
„Jeste, ali kad ti uz Saburinu odjezdiš u tuđim dimijama i nabiješ zar na lice, niko ne zna ko je u Hamidove plave oči, te noći, gledao. A kad ja u Hamidovu kuću samo pogledam svi kažu: Evo se i gospođa Ranka prokurvala.“
Govori Ranka kao da otkriva neku novu tajnu njihove mladosti. Hanka je gleda i klima glavom:
„Jeste, vala, istina je. A zar si i ti u Hamidove plave oči gledala?“
„Jesam, jašta. Nisam imala srca da ti kažem a Hamid me molio da ti ne govorim.“
Kaže Ranka kao da se oslobodila vijekovima čuvane tajne, a Hanka ne prestaje da klima glavom i smije se:
„Dobri naš rahmetli Hamid. I mene je molio da ja tebi ne kažem. Izgleda da nas je obe mnogo volio.“
Eto vam priče, poštovani čitači. Ako ona treba da ima ikakvu pouku, neka se zna da se ništa promijenilo nije, da je mladost vazda ista. Uvijek je bilo naivnih Hamida koji su mislili da su lukavi, pa varaju mahalske cure i lukavih cura koje se prave naivne, a dijele jednog čovjeka među sobom i jedna drugoj to pričaju, poslije pedeset godina, sa zadovoljstvom.
Promijenilo se samo to što su današnje Hanke i Ranke podijeljene u duši koju im je utkala politika, pa su im se Bajrami i Božići pretvorili u paradu kiča, a ni današnji Hamidi ne kidišu više kao nekad na Ranke, ali je i neka današnja Ranka nije ostala dužna Hamidu, nego je našla nekog svog Branka u Hamidovim plavim očima. I danas, u dvadeset i prvom vijeku ovakva prijateljstva su moguća ali su mnogo neiskrenija, i nikad nisu od srca otvorenog, jer sad u mojoj jadnoj Bosni politika je osnov života, a porodicu i komšiluk vremenom zamjenjuje neki rijaliti šou na televiziji ili neka socijalna mreža na internetu.
Kakva vremena takvi su im i običaji.

 

Zoran Janković

Zoran Janković

Zoran Janković, rođen u Sarajevu, 1954 godine, kad je narod na ovim prostorima živio život dostojan čovjeka. Do1992. živio je u SFR Jugoslaviji. 1993. preživljavao u BiH. Od 1994. životario u dvije države koje više ne postoje a danas živi u Srbiji. Živio je u pet država a preselio svega 400 kilometara. Danas živi i radi u Beogradu i na svom sajtu objavljuje prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/praznici/bozic/slides/bozicni-kolacici-na-stolu-sa-bozicnom-jelkom-u-pozadini.html



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Dženis Šaćirović: Ideologija u kontekstu promjena ili prilagođavanja

IDEOLOGIJE U KONTEKSTU PROMJENA ILI PRILAGOĐAVANJA   Uvod. Cilj ovog teksta je otvaranje debate o kontekstu promjena i prilagođavanja ideologije u današnjici. Često se pokreću rasprave, iznose promišljanja koja izranjaju...
by Redakcija
0

 
 

Edib Šaljić: Istanbul je megapolis otvoren za sve vjere

Ovih dana sam pročitao brojne komentare, informacije i dezinformacije na temu ponovnog otvaranja Aja Sofije za muslimanske vjernika da u njoj mogu obavljati molitve. S obzirom da sam završio fakultet u Turskoj, da dobro pozna...
by Redakcija
0

 
 

Aljo Smailagić: Zašto?

Aljo Smailagić   ZAŠTO?   Znam da će zvučati vrlo naivno, ali sa velikim razlogom dižem glas protiv samouništenja ljudskog roda i razaranja ove naše prekrasne planete Zemlje, njenih ljepota i živih bića. Svoju „nai...
by Redakcija
0

 

 

Edib Šaljić: Izdrži grade moj!

IZDRŽI GRADE MOJ! Piše: Edib Šaljić Ne plaši se grade moj, ali molim te budi oprezan. Dosta je naše braće i sestara već bolesno od zla zvanog “KORONA”, od Kovida-19. Molim te grade moj, uzmi me za ruku da zajedno za...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Norveška za Crnu Goru – Norveška za Rožaje

NORVEŠKA ZA CRNU GORU – NORVEŠKA ZA ROŽAJE   U toku narednih mjeseci u Rožajama će biti realizovan projekat “Norveška za vas – Crna Gora”, kojim je predviđena izgradnja različitih sportskih i rekreativnih t...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona