Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

15. Jula 2013.

Zoran Janković: Sjećanje na djetinjstvo i Baranju

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Zoran Janković

 

 

SJEĆANJE NA DJETINJSTVO I BARANJU

 

Moja majka je rođena u mjestu Bajmok koje se nalazi između Sombora i Subotice. Moja najljepša sjećanja iz djetinstvu su vezana za to mjesto; na zimske ferije, kad nas je deda dočekivao sa pravim sankama u koje su opregnuti konji. Takve sanke unuci moje generacije danas gledaju na reklamama i misle da one nisu ni postojale; oni misle da te sanke ima samo Deda Mraz. Ta sjećanja su uvijek jaka i naviru kao na traci:

Sjećam se holandskih klompi u koje se uvuku čizme, da nam ne bude hladno, na miris keksa koga peče moja baka u zidanoj peći. Taj keks se pravi u kalupu koji se nalazi na mašicima i stavi se u vrelu peć. U Kalup mogu da stanu samo dva keksa a mi smo kao mačići čekali da se ispeče kolač i vrelog ga trpali u usta. Danas je drugo doba. Danas ovaj kolač kupujete u supermarketu pod imenom Bakin kolač. (Za one koji ne vole bake kolač ima rezervni izraz i zove se Galete). Peć u kojoj se peče kolač se loži iz hodnika a grije spavaću sobu. Sjećam se spavaće, tople sobe i mirisa dunje na ormaru, slatka od divljih ruža koje se otvara kad mi dođemo, kreveta koji šušti kao da si u šumi jer je dušek napravljen od kukuruzovine. (Soba se grije jer mi smo iz grada i nismo navikli na hladnoću). I danas pamtim osjećaj sigurnosti koji mi je davala dunja, debeli pernati jorgan koji se koristio svuda na Balkanu kad nije bilo centralnog grijanja i ostalih pogodnosti koje nam je donijelo doba blagostanja, koje se može nazvati i doba rasipništva. U Bosni se dunja zvala perina. Lijepo zimsko doba kad se seoski konji mogu jahati jer je zima i konji se odmaraju. Uostalom, svima je kod dede i bake najljepše. To je i danas neizbježna relikvija mog djetinstva.

Bilo je više načina da se dođe u Bajmok iz Sarajeva, ali ja sam uvijek išao dužim ali dražim putem: Kroz pitomu Baranju. Znam skoro svaku okuku na tom putu. Čim pređemo most kod dva Šamca, Bosanskog i Slavonskog, prosto se razlije pogled i osjetiš toplotu u duši.

Nestrpljivo očekujem vrh tornja na katedrali u Đakovu. Malo uzbrdo pa nizbrdo a sve ravno. Razmišljam: „Koliko je ovdje naroda prošlo na hudom putu bježeći od neimaštine i rata? Koliko je ovaj kraj država promjenio a ostao isti – pitom, ravan a brdovit.“

Priroda je takva. Ako je ne diraš od nje i ne očekuj zlo. U ovim krajevima su se mijenjali ljudi a ne priroda. To je možda sreća a možda i nesreća za Baranju koja je eto danas podijeljena u nekoliko država. Ulazimo u Osijek.

Predgrađe kao nacrtano lenjirom u kasno prijepodne i rijetki prolaznici koji nikud ne žure. Ritam predgrađa u vrijeme kad se živjelo polako da ne kažem ljudski, jer čovjek nije stvoren da ide brže nego što ga noge nose. Ljudski um je od čovjeka napravio mašinu koja ide brzo, sve brže a dan mu se završava pred televizorom.

Osijek s ponosom nosi širinu koja mu je dala naziv velikog grada u ravnici. Rado se sjećam kafane sa čudnim nazivom Čingi lingi čarda. Ugodnih sat vremena odmora uz dobro jelo i piće mi je uvijek pričinjavao veliko zadovoljstvo. Bio sam tužan kad sam čuo da te kafane više nema. Jednom prilikom sam odlučio da ne pravimo pauzu na tom mjestu. Odmaraćemo se u mjestu, kroz koje sam prošao mnogo puta i uvijek se pitao zašto se tako zove; u mjestu koje ima neobično ime a zove se Suza.

To je jedno od rijetkih sela u balkanskim krajevima koje nema rogobatni naziv po nekom vlastitom imenom. Suza je malo selo sa nekoliko stotina stanovnika. Odmah po ulasku u selo skrećemo desno, na neko proširenje nasumice a pogađamo. Seoska kafana sa neugledom baštom. Karirani stoljnjaci, aluminijske pepeljare raznih boja i vrlo uslužan konobar kao u svakoj kafani gdje su rijetki gosti. Naručujemo jake i gorke kafe a takve ubrzo dobijamo. Kažem konobaru da smo ovdje stali samo zato da nam neko ispriča zašto se ovo mjesto zove Suza. Gleda me kao da sam došao s nekog drugog svijeta i pokazuje na čovjeka koji je sjedio u drugom kraju bašte. To je učitelj u ovdašnjoj školi. Pozivam ga da sjedne za naš sto i objašnjavam mu zašto smo došli. Odbija da ga častimo pićem jer mi smo došli u njegov kraj, mi smo njegovi gosti. Govori tihim i razložnim glasom, oteže po slavonski, a mi ga pratimo bez glasa.

Vojska Marije Terezije je vodila mnoge bitke protiv Turaka koji su nadirali prema Beču. U jednoj od takvih bitaka je njena vojska toliko poražena da je ona plakala u svom šatoru. Šator Marije Terezije je bio razapet baš na mjestu gdje mi sjedimo i po tome je mjesto dobilo ime. Od velikog bola i tuge ona je i umrla malo dalje odatle na ulazu u mjesto koje se zove Kneževi Vinogradi. Tu su bili zasađeni platani u njenu čast.

Umjesto sat vremena proveli smo ugodna tri sata u razgovoru sa čovjekom koga nikad više nismo vidjeli i koji je na rastanku rekao da je život kao suza, proizvod osjećanja; suze nikad ne teku istim putem. Život je kao i naš sastanak, on je sudbina sad smo se vidjeli i vjerovatno nikad više nećemo.

Tako je i bilo. Nikad više nisam zastao u Suzi ali su ostala sjećanja na lijepo ljetnje popodne, a sjećanje na lijepo je radost zauvijek pisao je engleski pjesnik Kits.

Kasnije sam saznao da je priča starog učitelja legenda. Marija Terezija nikad nije bila u tim krajevima ali to nije pomutilo sjećanje na ugodan razgovor nekih nepoznatih ljudi koji su se našli slučajno. Mnogo godina kasnije sam se pitao kakva je bila sudbina tog usamljenog i dobrog čovjeka. Odgovor nisam dobio jer ga nisam ni tražio. Potrošio me je ritam života koji nam je nametnut željom za boljim i ugodnijim sutra koje, kao što to na Balkanu obično biva, nikad nije došlo. Ostala je samo priča od dobroti i sudbinama.

 

Zoran Janković

Zoran Janković

Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenjuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.

Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/priroda-pejzazi/polja-poljane-pasnjaci/slides/gusta-visoka-travnata-poljana.html



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Grad Sarajevo-Exodus Safeta Zeca predstavljen u Potočarima

Kao dio zvaničnog programa obilježavanja 25. godišnjice genocida u Srebrenici   SLIKARSKI OPUS „EXODUS“ SAFETA ZECA PREDSTAVLJEN U POTOČARIMA   (Potočari-Srebrenica, 07.07.2020) U okviru obilježavanja 25. godišnjic...
by Redakcija
0

 
 

Predstavljena inicijativa Odmori u Bosni i Hercegovini

Od danas aktivna i web platforma www.odmoriubih.ba   PREDSTAVLJENA INICIJATIVA „ODMORI U BIH“ ZA PODRŠKU TURIZMU U BIH   (Sarajevo, 07. juli 2020. godine) Na današnjoj press konferenciji u Botaničkoj bašti Zemaljskog ...
by Redakcija
0

 
 

Bečki proces: Zajednička budućnost – Jedna Europa (Vienna Process: Common Future – One Europe

Diplomatska akademija Beč – Obilježavanje 75. godišnjice (01. srpnja 2020.)   Dana 01. srpnja 2020. god. Platforma Modern Diplomacy, Međunarodni institut IFIMES, zajedno sa najstarijom diplomatskom školom na svi...
by Redakcija
0

 

 

”Prašnjavo sunce” Valerija Kazakova na srpskom

„Прашњаво сунце“ Преведена збирка песама Валерија Казакова   У Београду, у издању Удружења поетских стваралаца (ур. Анђе...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Faruk Ličina: U Luksemburgu ljude cijene po kvalitetu, a ne po pripadnosti vjeri ili naciji

Faruk Ličina, predsjednik ŠURE Luksemburg U Luksemburgu ljude cijene po kvalitetu, a ne po pripadnosti bilo kojoj vjeri ili naciji Faruk Ličina je rođen 1980. godine u Skoplju, a živi i radi u luksemburškom gradu Kayl. Po...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona