Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

21. Oktobra 2014.
 

Zoran Janković: Takva je naša sudbina balkanska – sarajevska

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Danas se o sveštenicima svašta priča. Kad je neko aktuelan, kao što je danas Crkva, onda sve priče zavise od toga da li živite u duhu vremena, ili ste vječita, čaršijska opozicija. Ja sam uvijek pripadao ovim drugim.

Davne, 2004. godine sam, poslije smrtnog slučaja u mojoj porodici, došao u crkvu Aleksandra Nevskog, na Dorćolu u Beogradu, zbog opela na sahrani bliske mi rođake.

Crkva Aleksandra Nevskog se nalazi da neobičnom mjestu za jednu crkvu. U blizini nje je jedna od najvećih pijaca u Beogradu, a prvi komšija joj je jedna, bezlična benzinska pumpa. To, naravno, ne narušava izgled skromne ali lijepe crkve koja ima neobičan istorijat.

Naime, ta crkva se naziva u narodu, takođe, i Ruska crkva, a u njoj je održavaju pravoslavni obredi po kanonima Srpske pravoslavne crkve. Ona, uslijed raznih dinastičkih previranja, i aljkavih planiranja, kao što je to vjekovima bivalo na Balkanu, pa i danas, nekoliko puta je započeta da se gradi. Prvi put se, kao dobra ideja, u znak zahvalnosti ruskom puku koji je branio Srbiju u srpsko-turskom ratu, pominje 1876. godine.

Taj ruski puk ima još neobičniju istoriju od crkve Aleksandra Nevskog. Životni put, jednog oficira tog puka, pukovnika Nikolaja Rajevskog, koji je poginuo kod Aleksinca 1876. godine, u čiju čast je podignuta crkva u selu Gornji Androvac, je bio inspiracija, velikom, ruskom piscu Lavu Tolstoju, za lik grofa Vronskog u romanu Ana Karenjina. U počast ruskom puku koji je branio Srbiju u tom ratu, kompozitor P. I. Čajkovski je napisao srpsko-ruski marš, ili kako se drugačije zove, Slavenski marš u B-molu op. 31. Čudno je kako ružni, istorijski događaji, a u istoriji se malo toga lijepog događalo, mogu da doprinesu umjetnosti. Umjetnost, kao sjenka, prati krivudave puteve istorije čiji tvorci su većinom pobjednici, a njena istina, svoj pravi put nalazi samo kod rijetkih i poštenih ljudi a to su većinom umjetnici.

Gradnja crkve Aleksandra Nevskog je započeta 1894. godine, pa je prekinuta voljom monarhije koja je tada bila na vlasti. Ta monarhija je bila u milosti velikih moćnika koji su bili sa suprotne strane političkog i istorijskog pola kome je pripadala carska Rusija, pa im nije odgovarala ovakva počast ruskom puku, i kao što to obično biva, smišljen je dobar razlog da se prekine gradnja crkve. Ponovo je započeta gradnja, te iste crkve, 1912. godine, ali na drugom mjestu, voljom druge monarhije koja je bila u milosti politike drugih, velikih moćnika, ovog puta je to bila carska Rusija, ali aljkavošću onih koji su imali taj zadatak, crkva ponovo nije izgrađena, jer su se pojavile podzemne vode. Tek poslije Prvog svjetskog rata, crkva je napravljena na mjestu na kom se i danas nalazi.

Ovo je tipičan balkanski scenario, malih koji vječito ugađaju velikima. I danas smo svjedoci da neki mali, vječito zavise od velikih krojača svjetske sudbine, a uvijek, i najviše, stradaju mali, naročito oni čija vlast se isprsi, i stoji u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, na strani jednog od tih velikih, koga, ustvari, nije ni briga za te male. I tako se ponavlja vjekovima ta igra kao u akvarijumu kad velike ribe jedu male, jer mali narodi su vječite sluškinje velikih naroda koji sebi daju za pravo da kroje sudbinu malih. Ta igranka se periodično ponavlja, svakih dvadesetak godina na Balkanu. Ova igranka ima kratko ime, ali jezivo. Zove se rat. Najduže je mir, na Balkanu, trajao od 1945. do 1992. godine, znači nepunih pedeset godina. Pitam se, da nije bilo guranja prsta u oko velikima od strane političara malih balkanskih naroda, ili pretjerane snishodljivosti ovih istih prema velikih krojačima svjetskih sudbina, koliko bi stanovnika imale velike, balkanske države koje su, ustvari, male u svjetskim okvirima, ali velike u glavama njihovih političara, kao što je, na primjer, Srbija. Sve balkanske države su oduvijek bile žrtve i taoci bjelosvjetske politike, a najviše zahvaljujući lošoj politici njihovih vođa koji su ih u njihovo ime, u ime svog naroda, vodili u besmislene ratove poslije kojih su ostajale samo crne i bijele marame na glavama žena kojima su stradali muževi, djeca i čitave porodice, poslije kojih su ostajale razorene zemlje u vječitoj neprirodnoj igri velikih za neke teritorije koje je, neko u ime magične riječi PROFIT, proglasio za teritorije koje vjekovima pripadaju ovim velikim, čiji su narodi, takođe, stradali u svim ratovima koje su vodile njihove velike vođe.

Porta crkve Aleksandra Nevskog se ničim ne razlikuje od ostalih, osim što je ona skromno, ali ukusno uređena, a to odudara od crkava koje se danas prave, i koje su većinom loše kopije srednjovjekovnih crkava, a kad je nešto kopija, ono u sebi uvijek ima neku dozu kiča.

Ušao sam u još skromniju kancelariju, u koju me je uputio čovjek koga sam odmah poznao. Taj čovjek je radio, nekad prije ovih najnovijih, bosanskih ratova, u pravoslavnoj crkvi Svetog arhagela Mihaila, na Baščaršiji u Sarajevu. Nekako mi zaigra srce kad vidim nekog iz Sarajeva, iako ga prije rata nisam lično poznavao. To su ona osjećanja nostalgije koja nas uvijek obuzima za nečim što je prošlo, i nečim što više nikada neće biti.

Primio me je u kancelariji mlad sveštenik, pravih crta lica, ali ponosno podignute glave, a u glasu mu se osjećala iskrena smjernost, bez lažnih riječi saučešća koje su danas vrlo česte kod sveštenika. Postoje danas neki sveštenici koji misle da rade neki, poseban posao, a ustvari, njihov posao je isti kao i ostali, samo je poseban zbog trenutka u kome se događa i načina na koji se obavlja. Razgovarali smo, sveštenik crkve Aleksandra Nevskog i ja, kratko bez nepotrebnih pitanja i odgovora. Na moje pitanje koliko će koštati usluge koje on treba da obavi, sveštenik je podigao lijevu ruku u znak odricanja, i rekao dubokim glasom:

„Za tako nešto ne postoje pravila. To je vaša volja. Po volji i savjesti svaki čovjek treba da postupa. Mi nismo ustanova koja bi trebalo da se bavi materijalnim stvarima. Naš posao je da vratimo čovjeka u stanje mirnog duha i čiste savjesti.”

Znao sam da po kanonima Srpske pravoslavne crkve, ne postoji određena svota novca koju bi trebalo dati svešteniku za bilo koju uslugu, ali sam bio obradovan time što, jedan mlad i naočit sveštenik, pošteno govori, danas u doba strašnog pritiska crkvenih velikonedostojnika, svih vrsta, na narod koji bi trebali da prosvjetle. Narod danas mnogi sveštenici tretiraju kao stoku koja, žedna duhovne riječi, juri prema pojilu koje se zove oltar. Narod se povodi za tim, malo i iz mode, jer danas svi hoće da slave slavu; danas su svi vjernici, a ustvari, većina to radi po inerciji vremena u kome živimo.

Sjećam se tiho izgovorenih riječi pokojnog profesora Bigovića sa Bogoslovskog fakulteta u Beogradu koji je, u nekoj emisiji na televiziji, na pitanje da li slavu treba da slave samo vjernici, rekao najveću istinu koju danas niko ne poštuje, pa čak ni crkveni velikodostojnici. Pošteni vjeroučitelj je smjerno rekao:

,,Trebalo bi.“

Čak i takvi ljudi, koji žele da privuku narod vjeri iskreno i pošteno, nisu mogli izreći najiskrenije ono što misle, u poplavi potrebe da svako ima svoje parče slavskog kolača, bez obzira što nikad neće istinski pripadati religiji i crkvi, nego će to raditi zato što je vidio da komšija ima lijepu, slavsku svijeću, pa on želi da njegova bude veća i ljepša. Uostalom, ljudski život se i svodi na imitaciju nečega što je bilo, a rijetki su oni koji bilo šta rade predano i iskreno. Takve obično nazivamo budalama za njihovog života, a kasnije neke, druge generacije ih slave i pominju kao velike ljude, kao vizionare koji su znali šta će biti, a ustvari, to su bili samo ljudi kojima je upravljala njihova savjest, a ne politika koja je najčešći upravljač ljudskim umom, pa samim tim i njegovom sudbinom.

Sahrana, bliske mi rođake, obavljena je onako kako smo i planirali, a mladi sveštenik, naravno, nije odbio novac koji sam dao za đakona i za njega, i koji je bio suma koja je bila uobičajena za takve događaje.

Nekoliko dana kasnije, kad sam sa nekim prijateljima razgovarao o ovom događaju, jedan poznanik, inače, Sarajlija, mi je rekao:

„Znaš li ko je taj sveštenik?“

Odgovorio sam da ne znam, mada sam u razgovoru sa sveštenikom primjetio da on govori sarajevskim naglaskom, ali nije bilo ni mjesto, ni vrijeme, da govorimo o gradu u kom smo se rodili obojica. Ovako je sveštenika crkve Aleksandra Nevskog opisao moj prijatelj:

„On je sin Nikole Gardovića, sveštenika koji je ubijen na Baščaršiji 1992. godine? Zove se Jovan. To je čovjek s kojim sam razgovorao nekoliko puta, i nikad nije pominjao taj nesretni događaj s njegovim ocem, niti se mogao osjetiti bilo kakav prizvuk mržnje u njegovom glasu kad bi govorio u Sarajevu ili o drugim narodima.“

Taj nemili događaj se desio petsto metara od moje kuće u Sarajevu, u martu 1992. godine, kad je običan svadbeni ručak porodice jednog sveštenika, bio spriječen voljom politike. Od prvog dana kad se desilo to ubistvo, svi koji su živjeli na Baščaršiji, ili su se kretali u toj sredini, su znali ko je ubica. Za vrijeme poslednjeg rata taj ubica je bio komandant jedne brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, pa je čak i odlikovan. Godinama poslije rata pokretan je uzaludno postupak da se on osudi, ali se to nikad nije desilo dok na kraju nije ubijen usred Sarajeva 2007. godine od „nepoznatih ubica“ kao što je bio i on sam.

Uvijek sam se razmišljao o tome da je najveća vrlina čovjeka, da kad mu neko u nekom ratu strada, a on ne umije da mrzi. To je vrlina onih koji vjeruju u čovjeka i ono ljudsko u čovjeku. Onih koji nisu masa koja se povodi u bolesnoj potrebi za ličnim isticanjem iz najnižih pobuna. Svjedoci smo danas mnogih ljudi, koji sa ovim najnovijim, balkanskim ratovima, nemaju dodirne tačke, ali su spremni, u svakom momentu, da sa najvećom žustrinom, riječima iskažu svoju mržnju prema nekom koga i ne poznaju; nekom ko je voljom politike postao njihov virtualni neprijatelj, a nekad su ga smatrali za komšiju sve dok im ta ista politika nije dala putokaz koji im pokazuje da su ti isti, njihovi nekadašnji komšije danas su obični neprijatelji. Sve ovo je posledica vijekovne potrebe ljudi da budu dio nekog vremena, i kad se ono promijeni, oni se ne obaziru tada na ono što su nekad govorili, ili kako su se nekad ponašali. Neki to rade iz pukog interesa, a neki jednostavno legnu na rudu[1] koja se zove politika, pa kao volovi vuku svoja kola čijom rudom upravljaju vječiti krojači balkanskih sudbina – političari.

Poželio sam mladom svešteniku sve najbolje, i zahvalio mu se na smjernim riječima koje dolikuje pravom svešteniku. Sljedeći naš susret se dogodio, istim povodom, na parastosu mojoj bližoj rođaci, mjesec i po dana kasnije. Ovoga puta smo imali vremena za nekoliko minuta razgovora. Obojica smo, pri pominjanju našeg, rodnog grada, spontano izbjegavali razgovor o bliskoj prošlosti. Govorili smo o Bosni koju pamtimo iz mladosti, o duhu Sarajeva koji je bio naširoko poznat, sve do dana dok iz balkanske boce zla, po ko zna koji put u istoriji, nije neko od velikih krojača svjetske, istorijske sudbine, pustio opakog duha koji vjekovima ruši ono što obični i smjerni ljudi pokušavaju da izgrade. Govorili smo o stotinama hiljada Sarajlija koji su, kao pepeo, rasuti po cijelom svijetu, i čiji se duh i dalje koprca u blatu koje je napravila politika. Uživao sam da slušam mladog čovjeka koji govori razborito i odmjereno. Na rastanku smo jedan drugom pružili ruku a ja sam rekao:

– Čudni su putevi ljudski. Mi Sarajlije se srećemo na mjestima na kojim nismo ni sanjali da ćemo se nalaziti.

– Da, takva je naša sudbina balkanska – sarajevska. – Odgovorio je sa smiješkom na usnama.

Protojerej Jovan Gardović je danas paroh hrama Aleksadra Nevskog, a ja sam želio ovim tekstom da kažem da na takvim ljudima opstaje ljudskost; na takvim ljudima opstaje ono što najčešće nazivamo ponos i dostojanstvo. Ponos i dostojanstvo su, kod onih koji su smjerni i odmjereni, jedini ispravan put ka budućnosti onoga što zovemo život na uzburkanom Balkanu, za koga se ne kaže bez potrebe da je bure baruta. Kad god su, balkanskim ponosom i dostojanstvom, vladali bukači i nacionalne kabadahije, on je poslije toga padao, ali je uvijek bilo onih koji su se klečeći molili za bolje sutra nekih, novih generacija. Tim generacijama pripada i sveštenik Jovan Gardović, a ja, koji nisam religiozni vjernik, molim Vas, poštovani čitaoci, da date svoj doprinos boljem sutra njegove generacije i drugih generacija koje dolaze na surovom Balkanu.

_____________________________

[1] Ruda je dio konjskih kola za koju se vežu konji da bi vratnim dijelom upravljali kolima. Izraz „legao na rudu“ se upotrebljava za one ljude koji su skloni da njima neko manipuliše.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Zbirka poezija Vasilja Stusa na crnogorskom jeziku

VASILJ STUS ŽIVOT PJESNIKA KOJI JE DAO SEBE ZA UKRAJINU   Piše: Božidar Proročić književnik i publicista   Povodom dana državnosti Ukrajine koji se obilježava svake godine 24. avgusta u izdanju Crnogorskog kul...
by Redakcija
0

 
 

Poezija Deana Plazonića

Dean Plazonić   ZABORAV . Prošetati ću se jutrom Korak po korak Ulicom našeg sjećanja Između perivoja Čežnje i prkosa Potražiti ću tebe Na raskrižju svitanja Što dijeli ravnodušnost od zaborava Stajati ću sam...
by Redakcija
0

 
 

Dženis Šaćirović: Naučnik, život s naukom i od nauke

NAUČNIK, ŽIVOT S NAUKOM I OD NAUKE   Ozbiljno bavljenje naukom, pojašnjenja radi, zahtjeva potpunu predanost i rijetke su druge obaveze, pa i one fundamentalne životne koje nauka trpi sa sobom. Oni koji misle suprotno,...
by Redakcija
0

 

 

Objavljen „Tamaritski Divan“ Federika Garsije Lorke

Objavljen „Tamaritski Divan“ Federika Garsije Lorke     Udruženje za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“ objavilo je zbirku poezije „Tamaritski Divan“, španskog pesnika Federika Garsije Lorke. N...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Faiz Softić: Osvrt na knjigu poezije u rukopisu Mustafe Balje „Otok od živog srebra“

ZABAVLJANJE RIJEKA U TOKU   Naslov ovog osvrta na knjigu poezije u rukopisu Mustafe Baljea, poznatog bošnjačkog publiciste i pjesnika sa Kosova „Otok od živog srebra“ je i stih a i lajtmotiv ovog rukopisa koji nam s...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona