Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kolumne

14. Aprila 2013.

Zoran Janković: Tatina priča

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Zoran Janković

                          

TATINA PRIČA

 

Generacija moga oca nije imala pravo na srećnu mladost. Kad je počeo Drugi svjetski rat imali su nepunih osamnaest godina.

Moj otac[1] je imao srećno djetinstvo. Rođen u bogatoj porodici, po prirodi kolerik, proveo je djetinstvo između škole i kuće i nezaboravnih ljetovanja u Cavtatu. (Sve srpske porodice su nekad ljetovale u Cavtatu.)

Đak generacije, zlatnog glasa, crtao je ženske likove za neki dinar koji mu ništa nije značio. Sin, koji je dugo očekivan, razmažen, uobražen, baby face sa tenis reketom u ruci. Sve to sa sedamnaest godina u praskozorje drugog velikog rata 1941. godine. Odjednom, kao što to obično biva, čarolija je nestala. Desio se kratki, Aprilski rat; nestala je Kraljevina Jugoslavija, nastao je novi poredak, koji, kao i sve nove vlasti, donosi siromaštvo, strah i nesreću za neke a nekima daje ogromna prava i diže ih u neslućene visine. Tako je bilo i ovaj put.

Živjeti kao Srbin u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije bilo lako čak ni ljudima u gradu. Novo školstvo, staro okruženje koje se promijenilo sa režimom, kao što to uvijek biva, napravilo je od dječaka čovjeka. Preživio je dva bombardovanja Sarajeva, jedno od Njemaca a jedno od Amerikanaca. Preživio je deportovanje na fizički rad…

Jednog dana kad je nosio tepsiju sa pitom u pekaru, (u Sarajevu se i danas nosi pita da se peče u pekaru), ispred moga oca i brojnih ljudi koji su čekali u redu, naglo je stao vojni kamion. Domobrani su istrčali iz kamiona opkolili ljude oko pekare, utrpali ih bez riječi u kamion i odveli na prinudni rad. Mnogi se nisu vratili. Mog oca su spasili ljudi koji nisu zaboravili dobrotu i ljudskost moje bake i mog dede. Takvi ljudi su uvijek rijetki. Nacije i vjeroispovjesti nije vrijedno pominjati jer pravi ljudi se mjere djelima a ne opredjeljenjima.

Po završetku rata nije se ništa promijenilo. Obične ljude koji se ne svrstavaju na bilo koju stranu, pobjednici ne vole. Siromaštvo, oduzimanje imovine, opet strah… Promijenila je vlast i uniforme ali način komunikacije je ostao isti – naredba.

Naredbom opštinskog odbora NVOJ-a moj otac je mobilisan kao vojnik sa povlaštenim statusom daktilografa. (Po završetku gimnazije godinu dana nije išao u školu jer se u Beograd nije moglo a u Zagreb nije smjelo). Njegova brigada je imala zadatak da sudi uhapšenim ustašama, četnicima i ostali domaćim izdajnicima. (Terminologija se ni danas nije promijenila, samo su drugi likovi na sceni).

Presude su bile takve da ih je bilo lako naslutiti. Ponovo košmar u glavi mladog čovjeka koji to sve bilježi na papir. Stotine sudbina su prošle kroz glavu moga oca ali rijetke su bile one o kojima mi je pričao.

Evo jedne od njih:

– U jesen 1945. godine brigada je stigla do slovenačkih planina. U jednoj dolini razapeta bodljikava žica u kvadrat. Na stotinjak kvadratnih metara, stotine ljudi sjedi na zemlji i čeka da se riješi njihova sudbina. S druge strane žice na svakih pet metara vojnici sa oružjem na gotovs. Bilo je kasno jutro poslije nekog jadnog doručka. Naravno, samo za one koji su to zaslužili, za pobjednike. U masi ljudi moj otac je primjetio plavokosog dječaka od sedam ili osam godina kako marljivo čisti čizme visokom mladiću od dvadesetak godina, u ustaškoj uniformi bez činova, oznaka i kape. Poslije nekog vremena sudilo se visokom mladiću; kratko bez mnogo riječi i sa poznatom presudom: “U ime naroda…“

Dječak je bio ostao između žica i drhtao je od jesenje hladnoće i straha. Neki partizanski oficir je to primjetio i stavio je preko dječaka ogromno vojničko ćebe. Dječak se skupio u ćebe i tužno nasmješio, kao da zahvaljuje a ujedno moli za svoga brata. Mladi ustaški oficir bio je njegov brat.

Sutradan, kad se brigada spremala da ide dalje, moj otac je tražio pogledom visokog mladića i malenog dječaka. Nije ih bilo u masi ljudi koja se smanjila upola. Odvođeni su noću na rad. Tako se govorilo a svi su znali šta se s njima desilo… Krajičkom oka moj otac je ugledao dječaka ogrnutog teškim i prljavim šinjelom kako partizanskom oficiru, koji mu je juče dao ćebe, revnosno čisti čizme.

Mnogo toga je napisano o sudbinama raznih ljudi u raznim ratovima ali malo je priča ispričano o djeci koja su izgubila rat; izgubila djetinstvo i mladost. Dobrota i ljudskost nekih ljudi na različitim, zaraćenim stranama je spasila i mog oca koji je volio pitu i dječaka koji je samo volio da čisti čizme. Pravi ljudi se mjere pravim djelima, a ne političkim opredjeljenjima, nacijama i vjeroispovjestima.

Takvi ljudi su uvijek bili rijetki.



[1] Na naslovnoj strani je slika moga oca iz gimnazijskih dana. Fotografija je napravljena u ulici koja se tada zvala Ferhadija. Kada sam bio mlad ta se ulica zvala V. Miskina. Danas se opet zove Ferhadija. Prema vremenima i običaji.

Tatina priča  (Custom)

zoranZoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenuje pjesme. Zahvaljujući njoj ponovo piše poeziju.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Miloš Ristić: 10 godina nezaposlenosti u okupiranoj Srbiji

10 godina nezaposlenosti u okupiranoj Srbiji   Piše: Miloš Ristić     Proslavio sam jedinstveni jubilej. Naime, deset godina nezaposlenosti na Birou rada. Bez jednog dana radnog staža u 38-oj godini života. ...
by Redakcija
0

 
 

Dr. Anis H. Bajrektarević: Kako izbjeći samouništenje zapada? (Iliti: Doba Isteklih Ljudskih prava)

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Prof. dr. Anis H. Bajrektarević, šef katedre i profesor m...
by Redakcija
0

 
 

Za život – za sigurnost i bezbijednost u saobraćaju

Šestomjesečni projekat je kombinacija više akcija na edukaciji stanovništva na temu sigurnosti i bezbijednosti u saobraćaju radi očuvanja ljudskih života, materijalnih vrijednosti i državnih resursa, povećanje stepena ...
by Redakcija
0

 

 

Edib Šaljić: Nijesu oni stranci, to su naša braća

Par riječi o dijaspori Sandžaka NIJESU ONI STRANCI, TO SU NAŠA BRAĆA Piše: Edib Šaljić Iz tih pitomih i Sandžaka željnih očiju koje dolaze ovih dana u svoj rodni kraj isteklo je bezbroj toplih suza dok su se rastajali...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

11. konkurs časopisa ”Avlija” za najbolju kratku priču i pjesmu za 2021. godinu

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme AVLIJA iz Rožaja raspisala je 11. međunarodni konkurs/natječaj za najbolju neobjavljenu kratku priču i pjesmu u regionu za 2021. godinu. Konkurs je otvoren od 1...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange