Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

26. Maja 2013.

Zoran Janković: Vojničko pismo

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Zoran Janković

 

VOJNIČKO PISMO

 

“Moja baka je zapisivala pjesme tankom i debelom linijom, krasnopisom iz snova. Ja sam bio jedan od rijetkih koji je imao priliku da čita njene pjesme a i pjesme koje je prepisivala.”

Tako je počeo svoju priču moj prijatelj, recimo da se zove, Petar.

“Kad sam imao 13-14 godina naišao sam u bakinoj svesci na pjesmu Vojničko pismo, divnu pjesmu Vojislava Ilića. Ta se pjesma nije učilo u školi jer je to pjesma o vojniku iz Prvog svjetskog rata, a i Bog se spominje prečesto za ukus toga doba. Recitovao sam je na žurkama. Mnogo je teška za čitanje jer se često mijenja ritam recitovanja. To je bilo tada nešto novo, a meni je bilo važno da se istaknem. Lorka, Jesenjin, Tagore ili Prever je bilo već viđeno.

U osmom razredu za 29. novemebar organizovala se priredba, a gdje je priredba naravno tu sam i ja. Profa srpskog me mnogo voljela. Bila je Slovenka, sa mnogo temperamenta i duha. Ja joj izrecitujem a ona na sedmom nebu: “Le u kup, le u kup, za boga gmajna.”

Elem, priredba. Ja po programu treba da recitujem Skendera Kulenovića. Pjesma Stojanka majka Knježopoljka. Odlučio sam da recitujem drugu pjesmu, na moju odgovornost, ne zato što ne volim pjesmu Skendera Kulenovića, epopeju o majci koja je ostala bez djece besmislenošću ratovanja, nego zato što sam htio da pokažem da postoje i drugi pjesnici koji su nepravedno zapostavljeni a pisali su na istu temu ali u različito vrijeme. I danas postoje podobne i nepodobne pjesme a da pjesnici koji više nisu živi pojma nemaju o tome. Oni su samo pisali na istu temu u različito doba. Nažalost, politika utiče na sve pa i na poeziju.

Počela je priredba. Tu su u prvom redu neki tipovi iz ministarstva ili tako neki važni likovi. Ja recitujem poslednji, u finalu. Odlučio sam da recitujem pjesmu Vojislava Ilića koja govori o mrtvom srpskom vojniku u Prvom svjetskom ratu, u kojoj se pominje i religija. To je pjesma koja u to doba nije bila stavljana u zbirke Vojislava Ilića jer je to bilo doba jednoumlja i nije bilo poželjno podsjećati narod na neka druga stradanja pa makar se i radilo o jednoj lijepoj a tužnoj pjesmi koju je mene naučila moja baka.

Moja profa srpskog, moja dobra Albina nije znala da ću recitovati Vojničko pismo. Davor, moj drug iz klupe, kome sam reekao šta smjeram najavio me je riječima: “Petar će vam izrecitovati njemu najdražu rodoljubivu pjesmu.” Znao je šta ću recitovati ali nije spomenuo ime autora i naziv pjesme. Ipak mu je bilo važno da sebe zaštiti.

Izašao sam na pozornicu i glasno kazao: “Vojislav Ilić  –  Vojničko pismo.”

Pogledao sam u profu srpskog. Ona se zacrvenila i počela se znojiti. Vidjelo se to po njenim nemirnim pokretima ruku.

 

Derem se ja:

 

“Očajnička bitka… Krv… Oružja zveka…

Pokliči… Plotuni… Urnebesna jeka…

U topovskom ognjištu brda i planine

razlivene plamte. Nad hladne trupine

pobijenih konja, mrtvih vitezova…”

 

Zatim tihim glasom govorim kao majka:

 

“…Milo moje dete, – piše sinu mati –

Piši nam da l’ borbe naprestance traju.

Ovamo se čuje da će rat prestati

i da ćete, opet, doći rodnom kraju…”

 

Dva-tri reda zabrinutim glasom žene:

 

“…Deca su nam zlatna. Njih sad mama ljubi.

Tata je daleko… Težak život vodi…

Dođi, tata, dođi!… Radi niču zubi.

Jova uči. Mića počinje da hodi…”

 

Govorim dalje, nježno ko mali Jova sin poginulog vojnika:

 

“…Ljutim se na tebe, što ne dođeš tata.

Mnogo te pozdravlja i voli tvoj Jova…”

 

Na kraju pjesme ponovo mijenjam ritam :

 

“…na redutu tvrdom, međ’ hrpom mrtvaca

s obrazom na pušci, jedan junak leži.

Pogođen u srce zrnom iz šrapnela,

leži bled, osmehnut, krvava odela

a vojničko pismo još nepročitano

jednim mu krajičkom viri iz šinjela.”

 

Začuo se gromoglasan aplauz kao da sam osvojio zlatnu medalju. Moja mama je plakala od radosti, baka nije krila ponos, a tata… tata je bio na službenom putu. Poklonim se ja još jednom publici i krišom pogledam moju profesoricu srpskog koja je nijemo sjedjela u stolici. Mislio sam da sam stekao najvećeg neprijatelja na svijetu… Nisam bio u pravu jer niko nije imao problema zbog pjesme, ni ja ni profesorica… A Albina, moja draga profa srpskog, mnogo godina kasnije mi je rekla da je te večeri mogla da se zaljubi u mene samo da sam bio malo stariji. Naravno da joj nisam odgovorio da nekoliko godina gore-dole nije značilo ništa i da je trebalo da proba… Ja zato nisam imao hrabrosti a ni iskustva.”

Eto još jedna priča o dobroti i sudbinama ljudi koje sam poznavao. Ova je pjesma napisana prije sto godina o sudbini jednog naroda do koje ga je dovela loša politika. Ona se može pjevati o svim narodima svijeta i sudbinama do kojih ih je dovela pogrešna politika.

Taj moj prijatelj, recimo da se zove Petar, ništa nije rekao kada je pročitao ova moja slova, samo se smješkao. Kao da je htio da kaže da je ostala samo uspomena na jednu veselu mladost koju je moja i njegova generacija imala.

Hoće li nekada, ponovo na Balkanu, neka nova generacija, imati kao što je moja generacija imala bezbrižnu mladost u SFR Jugoslaviji? Hoće li nekada, ponovo na Balkanu, kod neke nove generacije kao što je kod moje generacije nacionalna i religiozna pripadnost biti privatna stvar a prijateljstvo biti jedino mjerilo poštovanja različitosti?

 

Zoran Janković

Zoran Janković

Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenjuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.

Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/

avlija.facebook (Custom)

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Poezija Julije Aleksandrovne Alejčanke

Julija Aleksandrovna Alejčanka je rođena 1991. godine u gradu Orša u Belorusija. Diplomirala je i završila magistarske studije na Filološkom fakultetu u Minsku, a danas je na doktorskim studijama. Radi za časopis „Plame...
by Redakcija
 

 
 

Dva konkursa Udruženja nezavisnih pisaca Srbije (UNPS)

УНПС, издавач штампаног књижевног  часописа “Књижевне вертикале” и библиотеке “Вертикале” расписали су два за...
by Redakcija
 

 
 

BRANISLAV BANKOVIĆ: ISPOVEST FENIKSA KONJANIKA

Mada je prošlo preko trideset godina od tada još uvek nosim živo sećanje na dan kada je lepotica Nusreta ušetala u moj život. Bilo je to na Balkanu poslednje nedelje Velikog posta kada su žene zaključavale klavire, a mu...
by Redakcija
 

 

 

DUŠAN DOJČINOVIĆ: PEŠČANI SAT

Пешчани сат на радном столу, чика Ахмеда, је неумољиво цурио и показивао да смо се нашли у разговору читав сат и по. Моје име ј...
by Redakcija
 

 
 

Rebeka Čilović: Moramo imati više sabura

Rođena si 1988. godine u Beranama. Kakva su tvoja sjećanja na djetinjstvo u gradu na Limu? Rebeka Čilović: Imala sam srećno i bezbrižno djetinjstvo ispunjeno bojama. Ne mogu izdvojiti ništa naročito, jer mislim da je sv...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.


Konkursi regiona