Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kritike

30. Decembra 2012.

Adela Halilović: Prikaz romana ”Ko si ti Ćerime”

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Prateći nesrećnu sudbinu svog junaka  Ćerima, Kalač[1] je učinio da ta priča procvjeta, ako se, na našim prostorima za čovjeka koji je jednu porodicu ostavio, produžavajući sebi egzistenciju stvaranjem druge porodice, može reći da je uspio. Autor je ovaplotio život jednog šireg prostora, zato možemo govoriti o radnji ovog romana kao o sinonimu za univerzalnu priču o ljudskim sudbinama. Dakle, ovo je priča u kojoj se pripovijeda o problemu svijeta  za koji se odgovornost svaljuje na individuu. Iz perspektive novog vremena pripovijeda se o događajima vezanim za 1941. godinu, ali i period 1992.  i 1999. god., što je, najvjerovatnije, bilo u duhu piščeve potrebe da eksplicitno ili implicitno naslika tri, slična, a ipak različita vremenska perioda. Priča je posvećena ličnosti[2], koji je po nalogu svoje nacionalne pripadnosti stupio u redove vojne odbrane svoje domovine. Svoj životni konflikt, junak razmatra na širokoj osnovi; insistirajući na tradiciji, on, ustvari, vrijednost te tradicije i baštine dovodi u pitanje, upravo zbog neostvarenog povratka. Pa, je tako spriječena efikasnost civilizacijskih sredstava da uklone zlo. Nada ostavljene porodice ugašena je povratkom njegovih zemljaka, a naš junak dok ga žena oplakuje i smišlja priče djeci o njegovom srećnom povraku, u tuđini sa nepoznatom ženom počinje novi život.

Kako se problematizuje pitanje čovjekove egzistencije? Ćerim i Džafer, našli su se na Margaretinom imanju, a čak ni jednom nijesu strasno poželjeli da odu, ni do susjednog imanja, a njihova imanja i porodice, u sjećanju, izgledali  su kao ogrmni lednici, kao nedokučiva nada, kao  tuga koje se treba osloboditi, volja je bila ubijena tuđinskom snagom koja je svakodnevno „jela“ svakog ko bi pokušao da iznese svoje mišljenje. Pokretale su se u Ćerimu erupcije sjećanja na Kalače i djecu, ali uvijek se osjećala inferiornost, prvo u odnosu na svoje komandire, zatim na one koji su „upravljali“ logorima, a onda i na Margaretu. Međutim, kada je postao superiorniji, Ćerim je postao i nemoćan, vezale su ga ljubane niti za Margaretu i nerođeno dijete. Ovdje je naglašeno i pitanje čovjekove zavisnosti od društva, i Ćerim i Džafer prilagođavaju se sredini, kao i mladi Sead. Protagonista nas ubjeđuje da je njegov glavni cilj bio da brani domovinu. Tu je negdje i zanimljivost Kalačeve priče-iskustvo našeg junaka, na početku priče, obilježeno je osjećanjem odgovornosti junaka prema domovini, ali i, tada, privremeno ostavljenoj porodici, koja prerasta u neodgovornost, ali, ipak, prouzrokuje odgovornost prema drugoj, novoj porodici. Krug se samo prividno zatvara junakovom spoznajom o vlastitoj sudbini, stihijskoj upletenosti u mehanizam životnih sila. Stvarnog izlaza nema, trenutni izlaz je Hamburg, a nerođeno dijete je opravdanje za ostanak u neprijateljsku zemlju.

Šta je bilo sa ljubavlju prema rođenoj djeci? Da li je nestala? Kako se potisnula u ugao kada se pojavila nova ljubav prema nerođenom djetetu? Da li se ljubav prema već  rođenoj djeci gasi kad se začne drugo dijete? Odgovore na ova pitanja u romanu je teško pronaći, ali mi kao čitaoci pronalazimo Ćerimovo shvatanje tih dešavanja. On je usljed lijenosti duha i prilagodljivosti duše propustio da realizuje sopstvena humanistička načela prema domovini i porodici. On se  ne suočava sa, za njega, gorkom istinom, da mora napustiti mladu ženu i vratiti se porodici koja je za vrijeme rata dovoljno propatila, već bježi od nje prihvatajući ono što mu život nudi. Ćerim ilustruje izrastanje ogromne volje da na jedan adekvatan način stupi u odbranu svoje zemlje, ali vremenom se pretvara u svoj antipod. Već na početku romana pripovjedač  upoznaje čitaoca sa događajima u Kalačama[3], gdje su mnogi stanovnici morali da donesu odluku ići ili ne ići u rat.  Ne samo Ćerimovom odlukom da će, ipak, ići, već i odlukom svih onih koji su se odlučili da ga slijede dolazi do promjene egzistencije, ali je posebno upečatljiva Ćerimova sudbina koja za njegovu porodicu poprima dimenzije demonskog. Dok Ćerim započinje „junački život“, njegova žena i djeca započeće istoriju bijednog života. Ovim pripovjedač nastoji  da prikaže razglobljenost svijeta i tim postupkom, kao i drugim dijelom romana signalizira da vrijeme u kojem živimo nije lišeno boljke od koje je patio junak romana.

Autor je formirajući lik Ćerima iznevjerio tradicionalni model junaka, ali je, isto tako, na jedan alogičan  i paradoksalan način doveo u blisku vezu dvije disparantne funkcije mržnju prema tuđoj zemlji i ljubav prema ženi iz te iste zemlje koju je trebalo mrzjeti. Razlika između Ćerima i Džafera jeste u tome što Ćerim kako vrijeme prolazi sve manje razmišlja o prošlosti, rjeđe ga hvata nostalgija, zadovoljava se onim što ima, ne brine ga porodica i dešavanja u Kalačama, jedino kada je u bezizlaznoj situaciji, kada mu je teško on se sjeti porodice i Kalača u kojima je imao mir i kad mu je bilo najteže: „U besanoj noći, prvoj u logoru, dolazile su mu razne misli. Sjetio se djece, žene. Šta je sve trebalo da uradi da je sada u Kalačama i pitao se kako će sami završiti poslove kojih je mnogo“.[4]  na drugoj strani Džafer razmišlja o povratku, i rado se sjeti kako srećnih tako i teških momenata. U ovakvom stanju junak počinje da se sjeća Boga, pa šapatom u logoru umornim usnama čita El-Fatihu[5]. Tako se ovdje motivi porodice i Boga nalaze u kontrastu sa motivom logora. Porodica i Bog pozitivni su, čisti, veliki, pravedni i sveti, pa junak sjećanjem na njih kao da nam ukazuje na prljavštinu, težinu i nelagodnost logorskog života.

Egzistencijalizam je zastupljen u drugom dijelu romana imamo okretanje pojedinačnom i subjektivnom, za razliku od prethodnog dijela gdje imamo tradicionalnu filozofiju koja se bavi opštim i univerzalnim. Najbolju definiciju egzistencijalizma dao je Žan Pol Sartr: „slobodni izbor koji čovjek čini sa samim sobom identifikuje se apsolutno sa onim što se zove sudbina“[6]. Dakle, Kalačevi junaci Ćerim i Sead imaju  svoj izbor, koji će mnogi čitaoci posmatrati kao sudbinu. Oni nijesu nesrećni, jer nijesu usamljeni, jer se i jedan i drugi nadaju da će sjutra biti bolje.

Sa semiotičkog stanovišta kultura je gusta mreža ograničenja i zabrana kojima se reguliše ponašanje, ali ovdje slabe norme od centra ka periferiji ukrštajući se sa uticajima i kulturama drugih civilizacija, takođe oslabljenog dejstva, pa to počinje da savladava našeg junaka koji se polako prilagođava i prihvata tuđu kulturu i običaje. Dakle, pomoću svog, prividno, neuzbudljivog stila Kalač je stvorio jednu prozu koja je topla, čovječna i angažovana, isto tako, da se primjetiti da je njegova priča okupljena oko jedne teme, a ta tema je čovjek i rat, tj. individua u ratu. Slikajući pojedinca, Kalač, ustvari, naglašava odnos pojedinca i kolektiva. Njegovi junaci traže mir i ljubav, iako je rat oni nijesu obeznađeni, uprkos svemu oni imaju razlog  da žive sjutra.

Sa stanovišta pripovjedačke situacije ovaj roman je pisan u tradicionalnom stilu, tj. pripovijedanje je u trećem licu. Kazivač priče je neimenovani junak koji prati i opisuje sve što se dešava izvan i oko glavnog junaka, ali isto tako ulazi u svijest drugih junaka, tj. daje im da govore svako od njih dobija pravo da govori o onome što najbolje poznaje, pa u tim momentima pripovijedanja junaka imamo izlive osjećanja ili pak psihička stanja junaka: „Vidiš, ovo je mjesto dosta dobro, jeste da ne liči na mjesto odakle smo došli, ali je bolje od logora, tako mi se čini (Ćerim). Kada se stvari tako posmatraju onda je svako mjesto gdje se čovjek nadje, ako ga tamo ne muče, dobro, ali nikako ne može biti kao kod kuće, skromno reče Džafer. Ćerimu se učine na tren, da zbog sjetnih riječi koje je izgovorio njegov drug, da je izgubio nadu da će se ikada vratiti u zavičaj. Zbog toga kao da se nešto prelomi i u njemu samom“[7]. Po pitanju pripovijedanja možemo se pozvati na Štancla i objasniti da ovog pripovjedača ne smijemo poistovjetiti sa autorom već „on kao posrednik u priči stoji, takoreći, na pragu fiktivnog svijeta, sa jedne, i autorove i čitaočeve stvarnosti, sa druge strane[8]. Dakle, on nam prenosi priču i komentariše je: „Pobogu šta je to? Upita  brat sestru koja nije mogla da sakrije da je plakala, pošavši ka njoj i uđe u kuću. Ćerimovica ispriča ko je dolazio. Ja sam zabrinuta. Jadkala se ona bratu. Dobro, reče Medžid, i ja sam se brinuo. Već je mjesec dana prošlo kako su žandari napustili Rožaje…trebalo bi da dodješ kod mene sa djecom. Ćerimovica uzdrhta ali ne reče ništa. Ćutala je. Mdžid ponovi poziv, ona na kraju reče: Ostaću ovdje sa djecom“[9], (podvučeni dio predstavlja komentar, primijetila i podvukla Adela Kuč-Halilović). Ne samo pomenuto, već u romanu dolazi i do umnožavanja tačaka gledišta, pri tom u tekstu nailazimo na fragmente, ali se i otvoreno ukazuje na posredovanost epskog toka i dominaciju dijagezisa, čime se ugrožavaju načela personalne pripovjedačke situacije i dramsko mimetičke paradigme, tipične za modernističke narativne tokove. Sa semiotičkog stanovišta priča je pravi ikonički znak, tj. slika  kojom se predočava stvarnost. Specifična ulančavanje statičkih motiva i deverbalizacija sintaksičke strukture su postupci koji se koriste u gradjenju opisa, a presudno utiču na konstituisanje funkcionalnog ikoničkog znaka. Medjutim, opis se raščlanjuje na segmente pojedinačno osvijetljene pri čemu se dijelovi takvog opisa semantički osamostaljuju. Dinamički element sintakse-glagol, gotovo u potpunosti je eliminisan, a rečenična struktura se svodi na imenice i njene odredbe.

Narator opisuje stanje žene čiji je muž otišao u rat ne vrativši se više, ali  joj je, ipak, krojio  životnu sudbinu iz daljine. Najčešće i najubjedljivije „oružje“, koje narator koristi jeste komentar mada ima i solilokvija i to kada se Ćerim moli Bogu, a nakon molitve se pita „pa zar je ovo put koji si mi namijenio, Bože, daleko od svoje kuće,porodice, svoga naroda. Gdje sam ja i svi ovi, razmišljao je Ćerim. Sve je ovo počelo dobijati čudne razmjere nema više poznatih kretanje. Nama upravljaju nepoznati ljudi, Bože!“[10]

Najspecifičnije je sadržinsko „sudaranje“, dva toka radnje, jer autor naizmjenično prati reakcije muža i žene u istim vremenskim periodima simultano, dozvaljavajući nam da priču spoznamo iz svih vizura prelomljenu kroz svijest svih likova što je veoma bitno za tačku gledišta koja se stalno pomjera. Upravo, ovakvo pripovijedanje pojačava dinamiku radnje dajući reljefnost tekstu i jasno diferencirajući konfliktne situacije navodeći nas da očekujemo razrešenje radnje svakog trena: „Ti nas povremeno obilazi. Možda će se, nadam se u Allaha, Ćerim uskoro vratiti.“[11]

U romanu imamo i dijaloga, mada dijalozi prividno prazni, jer je njihov najdelikatniji sadržaj povučen u pozadinu. Pripovijedanje nije asocijativno, pa su česti spoljašnji opisi junaka: „Ćerim je bio visok i stasit čovjek bujne riđe kose, plavih očiju i izraženih jagodica“[12], otuda Kalačevi junaci spadaju u tipične likove, gdje je u prvom dijelu romana akcenat stavljen na  Ćerima, a u drugom na njegovog potomka Seada, tako modelovanje radnje ostavlja jači utisak na čitaoca pa izgled junaka i zaboravljamo, ali ne možemo da zanemarimo neraskidive veze medju junacima. Njegovi junaci su budući ratnici i vrijedni podanici države. Egzistencijalni mir remeti rat. Dva centralna lika ovog romana, medjusobno su postavljena, Ćerim-rezervista i odlučujući ratnik i njegov unuk Sead-rezervista i bjegunac od rata i vojničkih odgovornosti. Zato kod Seada imamo  visok stepen odstupanja u ponašanju, tj. odstupanje od očekivanog ponašanja mladog rezerviste, a njegov oponent jeste Ćerim.

Radnja romana pičinje in medies res, a likovi se uključuju u priču postepeno, i postaju nosioci radnje. Ćerim pripada grupi odlučnih, kao i grupi junaka koji sve čine da dodju do odredjenog, neplaniranog ili planiranog, cilja. U neku ruku njemu sličan je i unuk Sead, kojem nije bilo prioritet junaštvo i odlikovanje, ali jeste miran i spokojan život koji je Ćerim kasno stekao, ali se brzo na njega navikao. Nelogičnim odlukama Ćerim pravi  jaz izmedju sebe i svoje porodice, pa samim tim i domovine gradeći na tudjoj zemlji sa nepoznatom ženom porodično gnijezdo; dok će Sead održavati sa domovinom. On kao da u svakom postupku i riječi svoje traži i nalazi razloge da ostane sa Margaretom, a kao najjači uzima nerodjeno dijete. Sudeći po Ćerimu, čovjek može biti unište, ali ne i poražen. On se nije mnogo borio da pobijedi svoju prirodu, unutrašnjost će nadvladati sebičnost prema već napuštenoj djeci i ženi, pa će Ćerim „potpisati kapitulaciju“, ostaće u Njemačkoj, za njegov karakter je ostanak važan samo zato što se čitalac nada da će bar nekom pružiti ljubav. Značajno je i to da ni Ćerim ni Sead ne postaju žrtve svojih postupaka, već osnivaju porodice.

Dakle, strukturu ovog romana čini priča sveznajućeg pripovjedača, koja je data u dva dijela. Prvi dio obuhvata Ćerimov život u Kalačama, odlazak na vojnu, život u ratu i dolazak u logor, te život na Margaretinom imanju i njegov i Margaretin odlazak u Hamburg. Dakle, dijalozi su bez jačeg dramskog naboja, nemamo ni unutrašnje monologe pa je dramski kod uveden u minus postupak, a radnja se odvija mirno, iako je u središtu dešavanja rat.

U drugom dijelu radnja je dinamičnija, ne zbog nekih posebnih dešavanja, jer ih nema, već zato što  je autor izbacio opise. Data je evokacija prošlosti, devedesetšestogodišnja starica sjetila se muža koji je otišao u rat i konačno priznaje djeci i unačadima da je bila svejna uzaludnog nadanja. U romanu imamo i prolepsu ili anticipaciju budućih zbivanja, što je mnogo rjeđi oblik od narativne anahronosti, analepse ili retrospekcije:“ Nešto mi govori da će ovaj tvoj Ćerim doći uskoro. I sin će ti, živ i zdrav doći sa Kosova“ [13].  Anticipacija budućih zbivanja ili po Ženetovoj terminologiji prolepsa, motivisana je nefokalizovanim pripovijedanjem, odnosnosno sveznanjem modifikovanog pripovjedača. Temporalne deformacije ovog tipa, odnosno odstupanja od hronološkog izlaganja u korist prolepse, osobine su modernih narativnih tokova.

U većini književnih tekstova uspostavlja se binarna opozicija dobro-zlo, koja, ustvari, predstavlja osnovu svih mitoloških sistema, a zatim se elementi književne strukture raščlanjuju po tom principu. U ovom romanu, semantički niz zla prepliće se sa nizom dobra, tako, u stilu bajke, dobro će nadvladati zlo, što znatno utiče na organizaciju samog teksta. Da se primijetiti da je Kalač u romanu ostvario otvorenu formu romana: „Ćeraćemo se još, ćeraćemo se još?“, šta je ustvari htio da kaže, ostaje nam da sami zaključimo, što nas opet upućuje na moderne tokove pripovijedanja gdje je svaki čitalac anagažovan i sam može završiti tekst koji je pročitao. Međutim, Ćerim, stariji, je umro 1970. g., ali dječak rođen u Njemačkoj dobio je njegovo ime i doći će u Kalače, pa se ovdje krug nadanja i iščekivanja u neku ruku i zatvara. Tako na prološkoj granici imamo Ćerimov odlazak, a na epiloškoj povratak.

Dajući sudbine svojih junaka koji žive na prostoru Rožaja i Berana, Kalač ih je slikao tako da to mogu biti sudbine bilo kojih ljudi, sa bilo kojih prostora. Ipak, priča se, konkretno, vezuje za selo Kalače u vrijeme Drugog svjetskog rata, gdje imamo paraleleno radnju koja se odvija u Kalačama i radnju koja prati vojnike koji se nalaze na Njemačkoj teritoriji boreći se za svoj narod, ali kasnije i u logor, da bi na posljetku počeli da rade kao nadničari za neprijateljski narod. U ovom romanu imamo i radnju koja se vezuje za devesete godine XX vijeka.

Prostor Kalača dat je kao neperspektivna sredina koja je, kao i mnoga sela, bila na udaru, kako od strane neprijatelja, tako i od nevremena zima ogromnih snjegova, a ljeti suša i napornih radova od kojih je bilo malo koristi. Pa, tako junak, čije su osobine skučenost egzistencije  i odsustvo slobode i izbora, u sukobu je sa svijetom. Za našeg protagonistu, Kalače biva zamijenjeno zatvorenim i mračnim  logorom,  slikajući „upravitelje“ logora Kalač nudi sliku bezličnog svijeta, odnos prema nemoćnim vojnicima koji vodi anemičnim vodama. Medjutim, vojnici ne pokušavaju putem zla doći do cilja. Jedina agresija koja postoji jeste verbalna, fizičkog obračuna nema, da bi u jednom momentu naš junak dobio djelimičnu slobodu rasporedom u Njemačko selo Brehen. Prostor logora podsjećao ga je na pakao i paklene muke, dok prostor Brehena liči na Kalače, što će i biti motivacioni element da junak i ostane u tuđinu. Glavni prekid na putu ka Kalačama bio je boravak u logoru, gdje njegov život dobija drugačije dimenzije, jer on mijenja pogled na život, a samim tim mijenja se mišljene o porodici, naš junak kao da je postao ravnodušan, kao da je zaboravio životne odgovornosti, ali i ljubav i toplinu domovine.

Radnja romana počinje imperfektom:  „ Jednog prohladnog martovskog dana 1941. godine pozvaše Ćerima i još nekoliko Kalača u rezervni sastav Vojske Kraljevine Jugoslavije“[14]. Ovim je odredjena prostorno vremenska tačka gledišta. Imamo objektivno vrijeme 1941. godina i prostor Kalače i Njemačka. U romanu imamo hronologiju, tj. vremenske koordinate nijesu narušene, jer vremenska osa slijedi plan doživljaja glavnog junaka. U prvom dijelu romana prostorne i vremenske ose date su i opredmećene kroz dogadjaje, tj. date su u objektivnom svijetu, dok u drugom dijelu nemamo deskripciju dogadjaja zatim se i radnja brže odvija. Prvi dio obuhvata  od 1941-1945, a u drugom dijelu imamo prekid, jer se prikazuje  stanje iz 1992. godine, onda ne znamo šta se zbiva do 1999. godine, da bi se roman završio pričom iz 1999. godine.

Bezuspješno razlaganje homogene slike svijeta osnovna je tema Kalačeva romana. Tokom cijelog teksta sve je podređeno individui; individua se sukobljava sa svijetom i pobjedjuje zlo koje je vječno i nepromjenljivo. Kulturne i etičke vrijednosti ugrožene su od strane rata. Rat je strah, a Ćerim nije znao šta je strah, a samim tim ni rat. Niko u ratu nije pametan, brzo se „gubi“ razum, a još brže strpljenje, tako će rat u jednom momentu postati Ćerimov porok koji će ga i dovesti do neplaniranog cilja. Za ličnost Ćerima nije karakterističan pesimizam bez obzira na to što se nalazi u teškom egzistencijalnom stanju, on ide dalje nalazeći uporište u tuđini.

Cijelo ovo djelo, jeste globalna metafora o čovjeku dobitniku u teškim vremenu, o čovjeku koji  ni iz čega stvara nešto novo. Kalačeva priča završava se apsolutnom harmonijom. Organizujući epilošku granicu teksta na ovaj način, autor u svom univerzumu ukida smrt i prolaznost, jer kraj uvodi kategoriju vječnosti, ako je jedan Ćerim umro drugi se rodio, pa je na ovaj način odgonetnuto pitanje koje stoji u naslovu romana Ko si ti Ćerime[15],Ćerim može biti predak, ali i potomak. I ne samo to već čitaocu postaje jasna i posljednja rečenica romana „Ćeraćemo se još“, nije ovo borba sa neprijateljem već je ovo borba sa životom, borba za preživljavanje gdje čovjek neprestano nastoji da izvuče deblji kraj, da pobijedi životne nedaće i zablista bar na tren.



[1] Rešad Kalač, Rođen u Kalačama 1960. godine, osnovnu i srednju školu završio u Rožajama a fakultet političkih nauka u Begradu; objavio dvije knjige, zbirku priča i intervjua „Priče i razgovori između dvije pjesme”, roman „Ko si ti Ćerime“, i djelo o sevdahu rožajskog kraja „Đul miriše, Omerova duša“; živi i radi u Rožajama.

[2] Lik i ličnost- ličnost postoji u stvarnosti, a lik je fiktivan; pošto se ovdje radi o istinitoj priči, događaju, a samim tim i o licu koje je postojalo u stvarnosti u ovom radu upotrebljavaćemo termin ličnost,, a ne lik

[3] Kalače-mjesto gdje je Ćerim živio prije odlaska u vojsku

[4] Rešad, Kalač, Ko si ti Ćerime

[5] Sura kojom počinje sveto pismo muslimana Kuran

[6] Citirano prema Dragiša, Živković, Rječnik književnih termina, Nolit, 1989. Str. 172.

[7] Rešad, Kalač, Ko si ti Ćerime, str. 57

[8] Franc, Štancl, Tipične forme romana, str. 31

[9] Rešad, Kalač, Ko si ti Ćerime, str. 22

[10] Rešad, Kalač, Ko si ti Ćerime, str. 36

[11] Rešad, Kalač, Ko si ti Ćerime, str. 22

[12] Isto, str. 9

[13] Rešad Kalač, Ko si ti Ćerime,

[14] Rešad, Kalač, Ko si ti Ćerime, str. 9

[15] Ko si ti Ćerimej je roman Rešada Kalača, objavljen u Rožajama 2006. godine, a štampan u Udruženju naučnika i umjetnika u Tutinu, štampariji Dersan.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Draško Došljak: O knjizi Branke Bogavac ”Susret je najveći dar”

Prof. dr Draško Došljak   BRANKINA KNJIGA DUHOVNOG PUTOVANJA (Branka Bogavac: “Susret je najveći dar”, Narodna knjiga – MIBA books, 2019)   “Volim memoare, jer su u njima ljudi koji su postojali...
by Redakcija
0

 
 

Kemal Musić – pripovjedač tajni Karverovskog duha

KEMAL MUSIĆ, PRIPOVJEDAČ TAJNI KARVEROVSKOG DUHA Piše: Božidar Proročić Kemal Musić, rođen 1972. godine u Godijevu kod Bijelog Polja. Objavio je romane „Žig“, „Nešto nalik punom mjesecu“ i „Nedokazive istine...
by Redakcija
0

 
 

Filip Došljak: Boje Zećira Lubodera

Filip Došljak   BOJE ZEĆIRA LUBODERA     Zećir Luboder pripada onim slikarima koji su svoje likovno obrazovanje sticali u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi koja je dala velikane našega slikarstva. Na...
by Redakcija
0

 

 

Dušica Minjović: Avdo Međedović na raskršću reprodukcije i kreacije

Dušica Minjović AVDO MEĐEDOVIĆ NA RASKRŠĆU REPRODUKCIJE I KREACIJE Prenosimo sa sajta Montenegrina izvode iz magistarskog rada Dušice Minjović, odbranjenog decembra 2001. na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, posvećeno...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Boris Jovanović Kastel: Nikola Šimić Tonin – lovac na jadransko sunce

LOVAC NA JADRANSKO SUNCE   Impresija nakon čitanja rukopisa Olujna obijest Nikole Šimića Tonina[1]   Sve intelektualne sudbine hrvatskog spisatelja Nikole Šimića Tonina (1962, Crkvice, Zenica, Bosna i Hercegovina...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona