Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kritike

25. Juna 2019.

Filip Došljak: Zapisi o slikaru Alju Smailagiću

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Filip DOŠLJAK

 

ZAPISI O SLIKARU ALJU SMAILAGIĆU

 

 

 

Aljo Smailagić je začetnik organizovanog likovnog stvaralaštva u Beranama. Rođen je u Ivangradu (Berane) 1933. godine. Završio je petogodišnju Umjetničku školu u Herceg Novom, 1955, i Pedagošku akademiju – likovno, u Nilšiću, 1972. godine. Od 1960. godine je član Udruženja likovnih umjetnika za primijenjenu umjetnost Crne Gore, a od 1967. i član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.

Imao je tridesetak samostalnih i preko 270 grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Učesnik je više republičkih, saveznih i internacionalnih likovnih kolonija.

Od 1987. godine živi u Budvi i Svetom Stefanu, gdje je nastavio stvaralačku i izlagačku djelatnost.

“Jedan je od rijetkih individualaca, možda i jedini, koji je dao lični doprinos proslavi  ‘100 godina postojanja grada Berana’  otvarajući svoju samostalnu izložbu sa motivima starog grada, njegove transformacije i živopisne okoline. Pored Miša Popovića, sa završenom Likovnom akademijom, već rane 1967. godine, kao jedan od rijetkih umjetnika sa sjevera primljen je u Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore (ULUCG) čime je od strane struke zvanično priznat kvalitet njegovog stvaralaštva. Svojim slikarstvom predstavljao je svoj grad, Crnu Goru i Jugoslaviju na preko 250 izložbi organizovanih samostalno, u okviru Likovnog kluba, ULUCG-a i neformalnih grupacija.

Svoj grad i ljude u njemu ovjekovječio je na preko 260 slika, crteža, grafika, akvarela, ulja, i u bronzi, dijelom prezentovanih na izuzetno zapaženoj i posjećenoj samostalnoj izložbi pod nazivom ‘Portreti mojih Beranaca’, u okviru ‘Beranskog kulturnog ljeta’ 2008. godine. Autor je biste u bronzi Vukašina Radunovića, kao i bisti narodnog heroja Radomira Mitrovića i njegove braće. Zlatno doba ivangradskog pozorišta obilježio je kao scenograf poluprofesionalnog pozorišta KUD-a Dušan Bošković u kom je jedno vrijeme radio i kao koreograf uspješno postavivši nekoliko makedonskih igara naučenih za vrijeme odsluženja vojnog roka u Nišu. Autor je idejnog rješenja diplome za najveće opštinsko priznanje SO Berane, Nagradu „21.jul“ kojom je i sam nagrađen 1976. Dobitnik je Povelje Međurepubličke zajednice za kulturu sa sjedištem u Pljevljima 1982. a za doprinos oživljavanju kulturnog i stvaralačkog života ne samo u Ivangradu već i mnogo šire, nagrađen je Ordenom predsjedništva SFRJ 1980. godine. Predlagan je i za Nagradu Oktoih, a 8. aprila 2016. dobio je Zlatnu plaketu Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u Sarajevu za doprinos u širenju dobrosusjedskih odnosa stvaralaca ovih krajeva (Adem Ado Softić, “Nova Sloboda”, 2018).

Različitim povodima i prigodama o likovnom stvaralaštvu Alja Smailagića pisali su, pored ostalih, i: Faruk Dizdarević, Jovan Bogićević, Stevan Cimbaljević, Jevrem Brković, Tamara Radonjić, Bato Brajović, Slobodan Vuković, Maksim Lutovac, Braho Adrović, Miomir Mišović, Danilo Eraković, Slobodan Slovinić, i dr.

“Aljo Smailagić, slikar – Prometej okovan da ga kljuje tmurna ptičurina potrošačkog mentaliteta, još jednom se, po ko zna koji put obnovio i traje na sudbonosnoj stijeni, na čemu mu, pored dobrih slika koje nam ovog puta pokazuje, valja punim srcem čestitati. Ipak mu, bez obzira što se svakom susretu sa njim radujemo, ne želimo istinu koja ga nezasluženo okružuje. Mazohizam je svuda, pa i na planu duhovnog djelovanja, predstavljao devijaciju svojih poklonika. Prije par godina govorili smo o jednoj novoj fazi u Smailagićevom slikarstvu. Tada smo, možda prerano, bili podgrijani nadom u svrsishodnost njegovog novog opredjeljenja i angažovanja, a danas već osjećamo u punoj mjeri trijumf naše smjele pretpostavke. To više nije faza već opus koji dominira među svim njegovim dosadašnjim stilskim opredjeljenjima. Aljo Smailagić danas gradi slikarstvo koje sigurno razbija stege regionalnog i prerasta u sire i značajnije oblasti –  do kosmopolitskog. On je, zapravo, u ovom trenutku, slikar vremena u kome živimo, a često je tematski i ispred njega. On kroz taj izraz i vrijeme traži i mora naći put do sopstvenog slikarskog identiteta. Mada ponekad zanemari neki periferni detalj, vjerovatno ne računajući sa njegovom važnošću, ovaj daroviti i duhoviti slikar ide jednom rafiniranom idejom kroz lirski svijet koji nam otkriva vrlo sugestivno. Još bi ubjedljiviji bio kad mu trake, po kojima je smješten I naveliki put u nepoznato opremljen Smailagićev mikrokozmos, ne bi tekle onako dotjerano” (Jovan Bogićević, 1979)

“Boja kao osnovni dijagram, kao prevashodno sredstvo Smailagićevog slikarstva, dominira u jednom raskošnom tretmanu. Likovni svijet Alja Smailagića je sav od jednog determinisanog prirodnog miljea, izveden iz ganetiko cvijeta i njegovog najljepšeg ukrasa lattice. Boja, biljna ljepota, latica, cvijet, vazduh I skoro providna struktura neba  –  to ono što Smailagićevo slikarstvo čini izuzetnim, pamtljivim i prepoznatljivim. Čini mi se da odavno nijesam video više poezije i poetskih sredstava na slikama od ovih koje večeras ovdje gledamo i doživljavamo. Da se razumijemo: ovdjese ne radi o poetičnosti nego o pravoj poeziji boje, vazduha, latica i mnogobrojnih detalja materijalizovanih u tom nadrealnom, ali samo prividno nadrealnom, Smailagićevom svijetu” ( Jevrem Brković, 1982).

“Na Smailagićevim slikama izražen je jedan poseban odnos prema prirodi koji nije uvijek lako čitljiv i prepoznatljiv.Karakteriše ga fluidnost, lirizam, preobilna imaginacija, nadrealni ambijent.Umjetnik sljedi pozive jednog magičnog simbolizma, koji se nalazi u poimanju samog nastajanja, rađanja, sazrijevanja i uništenja.Precizne structure pokoravaju se unutrašnjoj logici i snažnim odnosima, koji se međusobno uspostavljaju. To su koloristička viđenja jednog nepostojećeg svijeta  –  u kojemu se živi, raste i razvija po nekim samo umjetniku znanim zakonitostima  –  fantastike. Prisutne su pri tom sve boje sunčevog spektra, koje se lome u atmosferi ostvarujući simultani contrast, podvlačeći plastičnost forme. Beskrajne trake stabljika, latica cvjetova, lišća i drugih detalja, izviru jedni iz drugih, preplićući se, prožimaju.Boja sugeriše njihov pokret, ostvaruje sintezu tog kretanja. Sve reaguje na svjetlost i sjenku. Plastičnost, forma, boja imaju maksimalnu snagu i intenzitet.Takav zamah kao da odaje stvaraoca koji i dalje traga i nastoji da obogati svoj likovni izraz, da dublje i suštinski iskaže svoju bujnui i čudesnu imaginaciju” (Tamara Radonjić, 1982).

“Smailagić u kombinaciji i među zavisnostima trakastih elemenata unosi igru, promjenu tačke gledišta, brzinu i efikasnost usklađenih poteza. Impersonalna figuralna obli;ja i njihovi odnosi sa ostalim dopuštaju samo naslućivanje plastičnog događaja i vizuelno psihološke određenosti pa ovim vibrantnim formama često muzičkih kandenci ponekad nedostaje određenija simbolika, asocijativnost i ekspresija nekadašnjeg umjetnikovog stvaralačkog poleta pa ovu njegovu razvojnu fazu shvatamo kao prilog traženju cjelovitijeg i sadržajnijeg likovnog izraza za koji kod Smailagića postoje široke i izrazite mogućnosti” ( R. Ćetković, 1982).

“Smailagić je imao potrebu da svoj slikarski izraz upotpuni nadrealističkim efektima.Tako, prvobitno apstraktne ritmove materijalizuje u bizarne, raznobojne opne, zatalasane i zalepršane u iluzionističkom prostoru.Vijugave, hromatske serpentine, bez racionalnog objašnjenja dejstvuju kao vidljive inkarnacije emocija…Ove kompozicije iracionalnog značenja pretežno su istog ekspresivnog zvuka.To izaziva monotoniju, u ekspozicionom ansamblu.Eksponati nemaju osobenu, pamtljivu fizionomiju (ni sadržinu!) pa im ni autor ne daje odgovarajuća imena već ih označava brojevima.”( Bato Brajović, 1982).

“Kad boja spopadne Alja i razlije gap o platnu, bar u ovom ciklusu, to je naprosto pljusak, lirsko i misaono preuređivanje prirode.A kakva li, pak, bješe ta priroda prije dvije decenije i više? Bješe to dobro probrana arhivska građa Berana. Boje su bile, tako da kažem, osunčane, tačne.Koliko bivšeg spokoja kondezovanog u dostojanstvenu umjetnikovu osamljenost i sjetu. Ne da ta ruka da mine prošlost i ljudi bez kojih se nije moglo. Ko je zakasnio neka se druži njegovim platnima. Krovovi, snjegovi i mirna podneva varoši. Nekakav talas sa pučinom u nama, a tek li koliko u umjetniku. Aljova boja miri, a ovog puta se pobunila i previse saopštava ovaj vijek sa uznemirenim nebom, s temeljom smrti. Ako se stiglo na mjesec, kako kaže D. Matić, ‘Mjesečina je ostala mjesečina’. Nikada nije bio bliži, neko uvjerenje me obestinjuje Sumatri i Crnjanskom, Rastku Petroviću i sve do čiste sažetosti Momčila Nastasijevića. Bez imalo patetike ovdje se na platnu s metaforičnog Koma vide vrhovi Fruške gore. Slika je sve više istina.Proces. Oslobađajuća presuda od stvarnosti i očiglednosti. Ova izložba je knjiga o zrelosti. I sam umjetnik bi volio da zna kako je došao do ove boje. Nema tu umišljanja, cepidlačenja, patetike i mržnje.Identitet je prokuljao.U pitanju je slikar čija ruka pripovijeda naš život.U stvari, počeo je kao pjesnik, a završava kao filozof.A najprije kao ulični reporter.S lica mjesta.  Još jedan dokaz da nema velikih i malih jezika. Sve može da se prevede slikom. Još jedan dokaz apsolutne komunikacije sa svim krajevima svijeta. Takve ih je odista naslikao.To je teret.  Nebesa na plećima, univerzum u rukama. U boji je njegov fitilj.U ramu eksploziv.U rukama upaljač. Strašni bijeg od vaskolikog uticaja galerijske bratije. On je konačno napisao svoju antologijsku pjesmu. Konačno postignut kompromis sa svemirom. Bez teleskopskih sprava odmah je prostranstvo u ramu. Aljo odista nema mira među bojama. Vala i neka nema. Hvala mu za ovo. Mogu mirno da otputujem” ( Miomir Mišović, 1984).

“Pred Smailagićevim platnima, pogotovu ovim iz novijeg vremena, pomisli se da su te boje prvo ispjevane, pa se oglasile u onoj čudesnoj valeričnosti i sjaju. Ali među te boje  –  sve boje još nam ne daju lica njegovih mučenika: Sidža, Cara Bajazita, Miška, Ciganskog Popa, Miće, Lera, Vehba, Džonija… To su ljudi bez prezimena i bez adrese, bez ikakvih oficijalnih podataka, a život i čaršija im pisali biografije, dopisivao i dopričavao ko je stigao.. Slikar zna grob svakog od njih, i vjerovatno niko drugi…” (Danilo Eraković, 1987).

“Smailagićevo slikarstvo je meko, toplo i pitko, vizuelno veoma omamljivo, rađeno je sa velikim zanosom i ljubavlju, u svaki santimetar utkana je značajna kreativna energija, ali koja se većma mentalno osjeća, nego li što se eksplicitno nameće. Smailagić, već decenijama gradi vlastiti likovni prosede, tako da je ustalio karakterističan i prepoznatljiv art-rukopis, iako ne izlaže često, svojim slikarskim ostvarenjima, veoma je dugo prisutan u savremenom crnogorskom stvaralaštvu”.( Slobodan Bobo Slovinić, Katalog, Polimski muzej Berane, Galerija “Šudikova”, 21. jul 2008)

“Aljo Smailagić, umjetnik bogatog iskustva i razuđenog dijapazona interesovanja, autor je umjetničkog opusa izuzetne raznolikosti… Jedan od Aljovih zapisa Ivangrada kojeg više nema su portreti ljudi sa periferije života toga grada – “mali, bačeni ljudi sa Lima”. Ne tragajući isključivo za čovjekom u smislu njegovih portretnih svojstava, Smailagić je slikajući te varoške oriđinale zapravo u potrazi za njihovom dušom i njenim transformacijama proisteklim iz njihovog gorkog životnog iskustva i raspoloženja. U potrazi za njegovim vidljivim ali i metafizičkim tragovima u vremenu otkrivao je čudesnu moć čovjekovog lika da se iskaže i bez riječi, da nekim unutarnjim pokretom bude rječitiji od svakog govora”. ( Faruk Dizdarević . Katalog, Polimski muzej Berane, Galerija “Šudikova”, 21.jul 2008)

“Aljov doprinos razvoju likovnog stvaralaštva u Beranama je nemjerljiv. Znao je u svom ateljeu, široko otvorenih vrata, sobičku ispod bine Centra za kulturu, da priprema i glumce za scenu! Mnogi, danas poznati slikari, povukli su tu prve poteze”. (Slobodan Vuković , Katalog, Polimski muzej Berane, Galerija “Šudikova”, 21. jul 2008)

“Aljo je majstor portreta i, što se rijetko spaja u jednom umjetniku, pejzaža, ali i sasvim druge naravi od crnogorske slikarske škole. Najbolji portreti su mu iz beranskog perioda tzv. “ljudi s ulice”, koje je, mnogo prije njega, uočio Ivo Andrić, a poslije njega Aljo Smailagić pokazao u svojim “Berancima”. To su balkanski biseri, crni naravno, ali s grubljom dušom. Nju je Aljo vidio i otkrio u njihovim ugašenim očima i sačuvao ih kao svjedoke jednog prohujalog vremena”. (Maksim Lutovac. Katalog, Polimski muzej Berane, Galerija “Šudikova”, 21.jul 2008)

“Među ljudskim likovima će se posebno izdvojiti svijet “oriđinala” beranske sredine – ljudi u svakoj sredini upravo svojom beznačajnošću daju punoću postojanja. Likovi u čijim su životima zgusnuti i apsurd i istrajnost, koji su neobična ogledala u kojima se dobro vidi i naše lice. Nije, naravno, u pitanju angažovano slikarstvo, već traganje za manifestacijama opšteljudskog koje se možda ponajbolje otkrivaju kada se čovjek ne skriva za različitih društvenih maski – dakle kada je “oriđinal” čije lice govori bez ikakvog pretvaranja i namještanja kako bismo ispali ljepši i bolji…” (Božena Jelušić. Katalog, Polimski muzej Berane, Galerija “Šudikova”, 21.jul 2008)

“Bavljenje vajarstvom” – piše Aljo Smailagić – “ ne smatram značajnom fazom mog stvaralaštva, ali se ne smije ni prećutati. Poslije školskog, solidno stečenog iskustva, prvo ozbiljnije bavljenje ovom granum umjetnosti proisteklo je iz potrebe Vazduhoplovnog garnizona u Nišu da uruči prikladan poklon odlazećem komandantu Enveru Ćemaloviću… Ohrabren dobrim primjerom mog vajarskog prvjenca, nastavio sam istraživati u tom pravcu, ali sada za svoju dušu. Tako su nastale gipsane figure ‘Valcer’, i ‘Majka i dijete’. Inspirisan muzikom Štrausa, ‘Valcer’ sam oblikovao razvučenim gipsanim trakama, koje sam sedamdesetih godina prenio na platno, obogatio ih formom i bojama ostvarivši ciklus od oko stotinka slika dosta hvaljenih, a i napadanih. ‘Majka i dijete’ je gipsana figura kompaktne mase, stilizovane forme sa diskretnim naznakama simbioze majke I djeteta” (Aljo Smailagić, 2006)

Aljo Smailagić je autor i više bista, među kojima, Vukašina Radunovića i Radomira i Milete Mitrovića.

Samostalne izložbe :

Niš – 1957; Berane – 1958, 1962, 1969, 1974, 1977, 1980; Novi Pazar – 1965; Podgorica – 1975, 1982; Nova Varoš – 1981; Bijelo Polje – 1978; Andrijevica – 1982; Klocko (Poljska) – 1984; Rožaje – 1984; Sarajevo – 1985; Budva – 1985; Ulcinj – 1990; Sveti Stefan – 1991, 2002; Kotor – 1992; Petrovac na moru – 1992; Bar – 1992; Beograd – 1996; Budva – 2006.

Grupne izložbe:

Učestvovao je na preko 200 kolektivnih izložbi, između ostalog u: Nišu (1957), Podgorici, Beranama, Ilirskoj Bistrici, Perniku, Prilepu, Beogradu, Banja Luci, Herceg Novom, Cetinju, Budvi, Novom Sadu, Strumici, Somboru, Skoplju, Kumanovu, Bitolju, Kruševcu, Tunisu, Egiptu, Turskoj, Nikšiću, Austriji, Šapcu, Mataruškoj Banji, Vranju, Mostaru, Pljevljima, i dr.

Učestvovao je u radu internacionalnih i republičkih likovnih kolonija u: Prilepu (1968), Počitelju (1971), Strumici (1975), Mileševi (1976), Srebreniku (1977), Strumici (1978), Herceg Novom – Nikšiću (1980), Kotoru ( 1981), Prohor Pčinjskom (1986), Ulcinju (1999).

Aljo Smailagić živi i umjetnički stvara na Svetom Stefanu i Sarajevu.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Nacionalni parkovi – simbol i ponos Crne Gore

NACIONALNI PARKOVI SIMBOL I PONOS CRNE GORE Piše: Božidar Proročić Nacionalni parkovi su predjeli posebne ljepote i značajnih i rijetkih prirodnih pojava. Oni čine ekološku i geografsku cjelinu koja se posebnim zakonom i...
by Redakcija
0

 
 

Mešino bockanje – aforizmi Mehmeda Meše Delića

*Imam sahat bez kazaljki, jer više ne vjerujem ni – vremenu. *Nestrpljivi mole Boga da On da strpljenje, ali odmah. *Za većinu ljudi život je ružno vrijeme, stanu i čekaju da prođe. *Danas je bolje biti bogat nego biti ...
by Redakcija
0

 
 

Ivana Đukić: Novi ”Kosač”

Ivana Đukić   Novi ,,Kosač”   Śedi tako u svojoj fotelji zavaljen/a, zagledan/a u budućnost kroz prozor svoje fancy kancelarije, i među mislima probira jednu: “Pa, možda ja i nijesam mašina! Možda i ja im...
by Redakcija
0

 

 

Intervju sa NJ. E. Nataliyom Fiyalkom

INTERVJU SA OTPRAVNICOM POSLOVA AMBASADE UKRAJINE U CRNOJ GORI NJENOM EKSELENCIJOM NATALIYOM FIYALKA  Razgovarao: Božidar Proročić   Prvi tragovi ljudske civilzacije u Ukrajini sežu još u daleku prošlost prije 300.0...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Božidar Proročić: Razgovor sa Nebojšom Burzanovićem

Gospodine Burzanoviću, direktor ste Narodne biblioteke ,,Radosav Ljumović” koja čuva tradiciju knjige punih 138 godina jedan je od najljepših kulturnih reprezenata glavnog grada Podgorice koliko je važno da ovako značaj...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona