Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kritike

30. Decembra 2012.

Safet Hadrović Vrbički: Bihor je naš Makondo

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Dan hoda daleko, od prve kasabe (tadašnje Berane), od prve čaršije (tadašnje Akovo, tj. Bijelo Polje), „među tim zlatnim i gladnim brdima“, gdje je plavetnilo nebeskog svoda najljepša slika za uvijek žedne ljudske oči, a živa riječ starih amidža, narodnih mudraca i epičara – koja se mogla čuti samo u prigodnim prilikama i bila jedina knjiga koja nosi i čuva pravu iskonsku mudrost, u bihorskom selu Goduša, godine 1942., „kad se nije znalo šta noć kuha a šta zora rađa“, u porodici Rebronja, rodio se sin Ismet, čije će jedino zanimanje biti – da u životu uči i izuči jedan „vraški opasan i ni malo zahvalan zanat“, da bude i ostane PJESNIK, za šta je svojom zvijezdom vodiljom bio predodređen.

Od tih narodnih mudraca, kakve je imao prilike da uživo vidi i čuje u svom ranom djetinjstvu, među kojima je svakako bio i amidža Kasum, Ismet je sticao svoja prva znanja o životu i svemu onom što život nosi kao svoju vrijednost, a što se često dalo iskazati u najkraćoj formi, kao pouka koja se lako pamti a puno vrijedi, kao kakav dragulj.

„Budi nešto da ne budeš ništa“, jedna je od tih poslovica – pouka, koja mu se vjerovatno u ranoj mladosti ponajviše urezala u svijest, i ostala kao njegova idejna misao – vodilja, koja je, zacijelo, uslovila da se na vrijeme otrgne od učmalosti svojstvene mnogim našim sredinama u tom vremenu.  Istu poslovicu uzeo je kao naslov zajedničke zbirke bošnjačkih narodnih poslovica, koju je, prije par godina priredio, u saradnji sa Medisom Kolaković.

Tako je, cijeneći vrijednost poruke i pouke naprijed kazane narodne mudrosti, Ismet prihvatio da stvara: „Iz pepela žar: iz gorčine med“, tj. prihvatio je izazov sudbine da bude Pjesnik.

Nije naodmet napomenuti i činjenicu da za jednog pjesnika, za njegovo književno djelo, nema ničeg težeg, ujedno i izazovnijeg, od vezanosti za jedno mjesto, za jednu sredinu koja prati svoje ustaljene životne tokove, i koja kao takva ima posve malo razumijevanja za sve ono čime se pjesnik po svom usudu bavi, kao svojim životnim pozivom. Ovdje valja učiniti pokušaj da se razgrnu Ismetove knjige i ukaže na njihove vrijednosti.

Iz doista bogatog opusa pjesnika Ismeta Rebronje, izdvojio sam zbirku pjesama: „Jesen praznih oraha“, („Prosveta“, Beograd, 1977. godine), za koju je njen recenzent Čedomir Mirković, između ostalog rekao, citiram:…“Sintagma sa korica (Jesen praznih oraha) zastupa slikovitost i alegoričnost, i elegičnost i sočnost, i metafiziku nestajanja životne punoće i doživljaj izneverenih očekivanja. Nosi suzdržani vapaj i obuzdani krik. Sadrži kontrast očekivanog i doživljenog. Upućuje na arhetipsku simboliku neminovnog gubitka. Priziva unutarnju prosvetljenost poetske semantike (kraj citata).

Da bi se o sadržini jedne knjige, među čijim koricama ima dosta toga ličnog i emotivnog, moglo bilo šta reći, valja se znati u kakvom je vremenu ona nastajala, u kojem podneblju, i u kojoj životnoj dobi njenog autora.

Zbirka pjesama „Jesen praznih oraha“, pisana je ranih devedesetih, dakle u vrijeme, kako kaza pjesnik Meho Baraković, „ cvjetanja zla“, u vrijeme „poremaćaja ravnoteže“,  vrijeme u čiju smo „besmrtnost“ mi dobri Bošnjani ponajviše vjerovali.

Pisana je u vrijeme kada je na ovim prostorima vladao ARC  DALABU (Car budala) i kada su ovi prostori bili „Carstvo gnjide“. Pisana je u vrijeme koje je izrodilo neke nove ljude iz „potoka i šuma“.

To je ujedno bilo i vrijeme u kojem je pjesnik Rebronja već bio prevalio polovinu vijeka, spontano se spremajući za svoju prirodnu starost – jesen života, koja u ljudskom trajanju na ovom svijetu – kao i u prirodi – donosi plodove rada i dugo očekivani smiraj.

Najednom; sve je bilo poremećeno. Sve iščašeno. Izgubljene su: i nada i vjera u život, i sve ono što se samog života tiče.

Dugo priželjkivana jesen, koja u životu pjesnika znači godine pred starost koja donosi mir, spokoj, priznanja, a u prirodi plodove; izrodila se u „Jesen praznih oraha“. U praznu ljušturu. Beznađe. Jed i jad.

Kako je sadržina oraha (plod istoimene biljke) obavijena trostrukom korom, od kojih je prva, spoljašnja, gorka kao čemer, druga, srednja, tvrda kao kost, i treća, koja čuva sam plod, njegovu sočnost i slast, mekana i nježna poput svile, tako je i većina pjesama zastupljenih u ovoj zbirci iskazana kroz: sarkazam, alegoriju, metaforu, jer su se svojom sadržinom doticale jednog određenog vremena, sredine i ljudi.

Jedan doista konkretan odnos pjesnika Rebronje prema vremenu o kojem je riječ, iskazan je kroz stihove prve pjesme „Poezija“, u pomenutoj zbirkci, čijom je sadržinom svaki njen čitalac – od strane samog autora, jasno upozoren da je svaki njen stih napisan upravo tako kako jeste, i da nikom, ni po kakvom osnovu, ne pripada pravo da bilo šta mijenja i ispravlja:

„Ne, ne dirajte mi misli

To je kao kad gori brezovo pruće

Kao kad su psi u lovi svikli

Kao kad skidaju krov s kuće“.

Da bi na kraju iste pjesme, pun gorčine, napisao i sljedeće stohive:

„Jedva čekam da život mine

Ne pada mi na um glas, lektura

Nije poezija sto, igra domine

Veče kurvi, miris politira“.

Kao kakav hroničar, dobar poznavalac mjesnih zbivanja, pjesnik Rebronja će na početku jedne od narednih pjesama zbirke o kojoj je riječ, reći:

„Zaobiđi sve varoši

Gdje ludog zovu veziru,

Gdje kradu pero s kokoši,

A pero pri tom preziru“.

(„Carstvo gnjide“).

Kako bi izbjegao bespotrebnu svađu sa dokonom čaršijom i njenim beshairnim svijetom, pjesnik Rebronja se kroz stihove svojih pjesama obraća svojim najiskrenijim svjetovima: učitelju Ćamilu Sijariću, svom dugogodišnjem prijatelju Ejupu Mušoviću, svom rodnom kraju (pjesma „Bihor“) i svom ocu („Pismo ocu“).

U pjesmi posvećenoj svom duhovnom učitelju Ćamilu Sijaruću, čovjeku iz istog kraja, dobrom poznavaocu ljudi i njihovih ćudi, Ismet će, na krajnje iskren način, progovoriti: o vremenu koje je donijelo neke nove ljude i neke nove dotad nepoznate vrijednosti:

„Mučno li je moj Ćamile,

Naopaka stigla justa,

Nosi izvor, vadi žile,

I u vodi suha usta.

Od krivoga grade pravo,

Od pravoga grade krivo,

Sad je bijel crni đavo,

U đavola sve je štivo“.

Jedino pred pravim, iskrenim prijateljem, može se progovoriti tako otvoreno, bez zazora, bez stida, gdje svaki stih liči na krik (sjetite se istoimene Munkove slike), scene pred kojom čovjek ostaje zabezeknut, bez riječi, krajnje nemoćan, paralizovan.

Upravo tako je i bilo to naopako vrijeme o kojem pjesnik Rebronja kroz svoje stihove želi da upozna mudrog Adžo Ćamila, obraćajući mu se tako neposredno, kao da je tu pred njim, kao da vode muhabet, oči u oči.

Jedino pred njim, pred učiteljem i prijateljem, Ćamilom Sijarićem (koji sve shvata i razumije), u svojoj izdvojenosti i osami, dok je okoliš obuzet bezumljem, ludilom i glupošću (trima pošastima savremenog svijeta), pjesnik Rebronja otkriva svoju intimu, otkriva svoju dušu. Otkriva svoju vezanost sa rodnim krajem (pjesma: „Bihor“, posvećena Ćamilu Sijariću, u naprijed pomenutoj zbirci).

Kakav je to kraj, Bihor (neiscrpni izazov za literaturu), i ko su Bihorci?!

Bihor je naš Makondo. U tom Bihoru živi jedan zaseban – od svijeta izdvojen svijet.

„Otrgnuti a ne prihvaćeni“, pritisnuti nedaćama koje im „daruje“ život, borili su se – koliko su znali i mogli, da kroz hićaje, epiku, običaje, očuvaju svoju zasebnost i da je, kao kakav neprocjenjivi dragulj daruju na amanet svom potomstvu.

Zvog te svoje zasebnosti, Bihor je bio i ostao Bogom dano podneblje za literarnu obradu. Tu su našli „svoj svijet“ oni koji su odatle i ponikli i koji su ga kao svoj rodni kraj svakako najbolje poznavali. Pomenućemo samo neke stavaroce ponikle u ovom podneblju, kojima je Bihor bio i ostao stalna inspiracija: Ilijaz Dobardžić, Ćamil Sijarić, Meho Ćorović, Redžep Kijametović, Safet Sijarić, Fehim Kajević, i svakako Ismet Rebronja, o kojem je i riječ.

No; vratimo se Rebronji i njegovim viđenjima Bihora.

Svaka je strofa u naprijed pomenutoj pjesmi – slika u gro planu, gdje pjesnik vjerodostojno, do perfekcije odslikava to podneblje u kojem je vrijeme stalo. Gdje je djevojka: „zabrađena divokoza“, gdje su:

„Uveličane slike,

Fotomontaža košulje,

Nacrtan brk, otprilike

Po slici muhe, prosuto ulje“.

A gdje opet sve teče (ako uopšte teče) svojim ustaljenim tokom.

„Gdje nešto mrda u lobodi,

Možda žena svima kriva,

Što ništa neće da rodi,

Ni zelje, raž ni kopriva“.

Da bi prekratili svoju muku, konačno našli spas, Bihorci kupuju „vasike za pare“, jer im je prekipilo da idu:

„Subotom za Berane

Da prodaju kozu, jaja

Od goluba il’ od vrane“.

Kao da je predosjetio svoj neminovni ovozemni kraj, pjesnik Rebronja se u ovoj zbirci kroz pjesmu (svoju intimnu ispovijest) najiskrenije obraća ocu („Pismo ocu“).

„Nema oče tvoga doma,

Osim kamen jedan sa zida…

 

Niti stada, niti tora,

Niti ovna, živa noga,

Ništa živo, živa stvora,

Osim šuplje s jednog roga“.

Svjestan da nestaje jedno vrijeme koje je u duši pjesniksa ostavilo neizbrisiv trag, da je: „Ružno u varoši; gdje žive „varalice, lažna pera“, gdje se kote „ gnjide sa ološi“, pjesnik Rebronja jasno kaže:

 

„Bolje leglo uz kučinu

No ološ sa zaštite prava,

Hoću drumom u planinu

Da se vratim krdu krava“.

Čak ni poezija – kao najsavršeniji vid ljudskog govora, u malim sredinama i vremenu poremećenih vrijednosti, ne daje nikakvu nadu, na nailazi na razumijavanje, ne donosi očekivane pohvale niti zaslužena priznanja, pa će pjesnik na kraju knjige, bez sjete i gorčine reći:

„Da sam znao još ko dete

Ne bih sada na terasi

Rimovao prepun sete,

A rima: prazni orasi“.

No; kada je riječ o Ismetu Rebronji, kao pjesniku, prije svega, dužni smo reći ono što je svojevremeno o pjesniku rekao IvoAndrfić: „Pjesnik ma kroz kakve poteškoće prolazio, uvijek ostaje pjesnik, isto kao što onaj koji to nije – ne postaje nikad i ni po čemu.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Dragana Ivanović: Reč o romanu Stojane Garović-Magdelinić ”Tekla voda”

Драгана Ивановић   РЕЧ О РОМАНУ ТЕКЛА ВОДА       Роман  Текла вода је природно проистекао из претходне књиге г-ђе Стојане Г...
by Redakcija
0

 
 

Nataša Žurić: Eho poetike Blaža Šćepanovića

EHO POETIKE BLAŽA ŠĆEPANOVIĆA   Izložimo li čovjeka oluji, nedaći, gladi, opustošićemo njegovu krhost postojanja i postajanja. Izložimo li pjesnika svim kataklizmama koje se vješto poigravaju oko vječnosti, oko...
by Redakcija
0

 
 

Autorsko veče Jurija Lisenka na Cetinju

JURIJ LISENKO (JURKO POZAJK) ANDERGRAUND POEZIJA Piše: Božidar Proročić Jurij Lisenko rodio se 9. maja 1958. godine u Kijivu, Ukrajina (ukr: Юрій Лисенко) 1980. završio je slavistiku (ukrajinski, hrvatski i srps...
by Redakcija
0

 

 

Draško Došljak: O knjizi Branke Bogavac ”Susret je najveći dar”

Prof. dr Draško Došljak   BRANKINA KNJIGA DUHOVNOG PUTOVANJA (Branka Bogavac: “Susret je najveći dar”, Narodna knjiga – MIBA books, 2019)   “Volim memoare, jer su u njima ljudi koji su postojali...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Kemal Musić – pripovjedač tajni Karverovskog duha

KEMAL MUSIĆ, PRIPOVJEDAČ TAJNI KARVEROVSKOG DUHA Piše: Božidar Proročić Kemal Musić, rođen 1972. godine u Godijevu kod Bijelog Polja. Objavio je romane „Žig“, „Nešto nalik punom mjesecu“ i „Nedokazive istine...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona