Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kulturna baština

13. Avgusta 2013.
 

Antun Hangi: Ašikovanje (iz starih knjiga)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

ANTUN HANGI: AŠIKOVANJE

Iz knjige: Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini

Drugo znatno povećano i ispravljeno izdanje,

Naklada Danijela A. Kajona, Sarajevo 1906.

.

 

.

”Samo onda, ako se budemo poznavali, moći ćemo utrti puteve našem međusobnom pouzdanju i prijateljskom susretanju, a to je ono, za čim sam uvijek težio.

Ako dakle ova radnja doprinese i najmanje tome, da se upoznamo i da se međusobno poštujemo, biću sretan i nikada neću požaliti truda, što sam ga uložio pišući ovo djelo”.

 

                                                                                    Antun Hangi (iz predgovora II izdanju)

 

O Antunu Hangiju

 

Antun Hangi je rođen 1866. godine u Petrinji. Po završetku gimnazije položio je u Zagrebu 1887. godine ispit za građansku školu, a već 1890. godine dolazi u Bosnu, gdje postaje učitelj i gdje ostaje na službovanju do kraja svog kratkog ali plodonosnog života. Radio je u Maglaju, Livnu, Banjaluci, Bihaću i Sarajevu kao prosvjetni radnik, radeći istovremeno na sakupljanju narodnih pjesama i proučavanju života i običaja bosanskohercegovačkog muslimanskog stanovništva.

Rezultate svog desetogodišnjeg proučavanja života i običaja muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini Antun Hangi prvo objavljuje u nastavcima u mostarskom časopisu ,,OSVIT” pod naslovom ,,ŽIVOT I OBIČAJI MUHAMEDANACA U BOSNI I HERCEGOVINI”. U ,,OSVITU”, od 29. novembra 1899. godine do 5. decembra 1900. godine, objavljena su ukupno 82 nastavka ovog teksta. Zbog velikog interesovanja čitalaca tekst iz časopisa je bez izmjena objavljen u Mostaru u vidu knjige 1900. godine.[1]

Godine 1906. u Sarajevu izlazi drugo ,,znatno povećano i ispravljeno” izdanje, sa djelimično izmijenjenim naslovom, ,,ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA U BOSNI I HERCEGOVINI”.[2] Ovo drugo izdanje je bogato ilustrovano crtežima, fotografijama i fotoreprodukcijama umjetničkih djela.

Već sljedeće, 1907. godine, takođe u Sarajevu, objavljen je i prijevod na njemački jezik drugog izdanja ove Hangijeve knjige.[3]

Službujući u Bosni, Antun Hangi se istinski zaljubio u orijentalno-islamski način življenja muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini te njegova knjiga predstavlja izuzetno vrijedan istraživački rad koji je studiozno i metodološki ozbiljno urađen.

Antun Hangi je umro 1909. godine od tuberkuloze.

 

O Hangijevoj knjizi

 

Knjiga ,,ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA U BOSNI I HERCEGOVINI” predstavlja jedno od najstarijih svjedočanstava o kulturi, tradiciji, običajima i životu bosanskohercegovačkog ali i ostalog muslimanskog stanovništva Balkana koje pripada jedinstvenom kulturno-civilizacijskom krugu. Antun Hangi autor ove veoma vrijedne knjige opisuje način življenja bosanskohercegovačkih muslimana, njihovu privrženost islamu i Orijentu, zalazi u njihove kasabe, mahale, sokake, avlije, kuće, haremluke i selamluke dajući čitaocima živu sliku porodičnog i društvenog života tog doba.

Čitajući ovu knjigu osjetićete toplinu oko srca jer će se stariji čitaoci sjetiti prohujalog zemana a mlađi čitaoci će se prisjetiti priča njihovih djedova i bika o vaktu kada su se poštovali običaji i stariji ljudi. Čitaoci će saznati kako je izgledala stara muslimanska kuća, kako se sijelilo, kako su se provodile ramazanske noći a kako bajrami.

Ova knjiga će čitaoca vratiti u djetinjstvo kada je slušao hićaje iz starog vakta o vrijednosti musafira (gosta), o običajima vezanim za rođenje djeteta, o djetinjstvu, momkovanju, ašikovanju, prosidbi, o svatovima i svadbama, životu u braku i na kraju o smrti i ukopu mejta (mrtvaca).

Za čitaoce časopisa ,,AVLIJA” donosimo izabrane djelove iz knjige o običajima vezanim za ašikovanje i za hodočašće Ćabe (Kabe) u Meki.

 

Ašikovanje

 

Ašikovanje, ah to ašikovanje? Ima li išta idealnijeg i ugodnijeg od ašikovanja! Doba, kada je čovjek kao mladić za pogled ljubljene djevojke žrtvovao dane i noći, kada nije imao drugih misli ni želja nego da vidi caricu srca svoga i da čuje milu riječ njezinu. Nikad se ne zaboravlja. Dani kada ga je nježni stiskaj dragine ruke, slatki posmjeh iz njezinih ustiju učinio najsretnijim čovjekom na zemlji, neizbrisivi su u srcu i pameti. A tek prvi zagrljaj, prvi poljubac! Ima li čovjeka na zemlji koji bi na to zaboraviti mogao?

Čim je ašikovanje idealnije i nježnije, tim je ljubav čišća i plemenitija. Ali ako je iko nesebičan, nježan i idealan ašikčija, to je naš musliman koji ašikuje nedjelje i mjesece, a ne smije u kuću drage svoje, niti se usuđuje da svome idealu, svojoj ljubljenoj djevojci samo i ruku stisne, a kamoli da je privine na junačke grudi i da izljubi ono milo lice, one rumene usne i one plave ili crne oči koje su mu u snu i na javi, u srcu i na pameti.

Prije nego progovorimo o ašikovanju, da reknemo koju o momku i djevojci. Kada djevojci bude četrnaest do petnaest godina, bude djevojkom. Sada ne smije ona više sama iz kuće, a ako ide svojoj prijateljici ili rodici, valja joj ogrnuti feredžu kao i udatoj ženi. (…)

U Sarajevu, gdje je svijet slobodoumniji, djevojke se obično ne kriju, ali zato nećeš nikada vidjeti da bi koja hodala gologlava ili samo u fesiću kao kršćanka ili Jevrejka. Na glavi joj je uvijek velika marama, koja joj često sve do tala seže. Oba kraja te marame mora ona nikom licu pritegnuti, a ako kraj nje prođe nepoznat muškarac, osobito inovjerac, treba da maramom lice jače zastre.

Djevojka je osamljena, te osim djevojke, svoje priteljice, nema stvora na zemlji s kojim bi mogla intimnije popričati. Sa djevojčicama ne može – ta ona je djevojka, a prijateljstvo između žene i djevojke ne može biti tako srdačno i pouzdano, kao među djevojkama, jer žene nemaju više onih misli i želja koje se roje u srcu i glavi djevojačkoj. Baš zato ne može djevojka biti bez djevojke, jer komu će se potužiti i komu tajne srca svoga otkriti ako ne djevojci, drugarici svojoj koja je jedina razumije, koja se s njom u radosti veseli i koja ju u žalosti žali i tješi, a ako ustreba i suze utire. Zagonetno je to srce djevojačko; ni majka ne smije uvijek da zna Šta se u njemu krije, a prijateljici se otkriti mora. Radi toga su djevojke često zajedno i jedna bez druge tako rekuć ni živjeti ne može. Kada se sastanu pripovijedaju si tajne Što ih samo one snuju znati, ili pjevaju i igraju kolo, ili se na ljuljačkama ljuljaju, ili se kako drukčije zabavljaju.

Muslimanske su djevojke obično vrlo lijepe jer ne moraju raditi teških poslova; ne prži ih sunce i ne bije zima. One obavljaju samo kućne poslove, pa kako da ne budu lijepe! Žive trijezno i umjereno, kako to Bog i narav zapovijeda, pa kako da ne budu zdrave! Djevojka se hvali zašto je lijepa:

Plaho me je majka milovala,
Rano me je u loinicu slala.
Kasno me je iz loznice zvala.
Majka, me je šerbetom pojila,
Rumenom me ružom utirala,
Prije vakta ručat bi mi dala,
Prije vakta večerati dala.

Kako može djevojka da bude lijepa, krasno opisuje i haremska narodna pjesma:

 

Otkako je svijet postanuo,
Nije lipši cvijet procvatio,
Nit’je lipša divojka odrasla,
Nego što je Fatima divojka.

ili:

Lipote joj u svoj Bosni nema,
Lipa struka do devet sandžaka,
Ruse kose do Stambola grada.
Kakve su joj oči i obrve.
Valjaju joj Šama i Misira.

Gondže Meho isprosio i vjenčao Hercegovku »divojku« a da je ni vidio nije, pa je sada kući vodi. Idući planinom moli Boga da mu dade »vihra sa planine, jugovine sa Hercegovine«, da vidi šta on kući vodi. Bog mu se smilova i dade mu »vihra sa planine, jugovine sa Hercegovine«. Vjetar joj skine pulli duvak s glave, a ispod njega:

 

Sinu lice kano iarko sunce.
Sve svatove groznica pojata,
Gondže Meho s konja upanuo.

Da djevojka bude lijepa, mora biti ,,bila i rumena, tanka i visoka,’’ ona mora imati ,,ruke berberove’’ a ,,kose priko pasa.’’

Koliko djevojkama nedostaje naravne ljepote, nastoje je one umjetnim načinom povećati. One se vrlo lijepo odijevaju, boje si kose i obrve, a lice mažu finim bjelilom i rumenilom. Zamislite sada sebi mladu, zdravu muslimansku ljepoticu, visoka uzrasta, kosa ,,priko pasa’’, kao ugljen crnih očiju i obrva, lica ,,bila i rumena’’, odjevenu u prekrasno, vrlo slikovito tursko odijelo izvezeno srebrom i zlatom. Na glavi joj fesić, na fesiću kita i dukati, oko vrata struke od zlata i bisera, a na rukama belenzuci – pak recite nije li lijepa? Zar je, dakle, čudo što naš momak nedjelje i mjesece ašikuje i obija vrata i prozore svoga ideala, da taj prekrasni naravni, ali zalijevani i umjetno uzgojeni cvijetak ubere i kući ponese?

 

(…)

Momci se sa djevojkama sastaju ponajviše kod komušanja, zatim kod hatmi, sunnećenja i u svatovima.

Kakav imućniji gospodar pozove večerom momke i djevojke iz komšiluka ili iz svoje mahale na komušanje. Djevojke dolaze uvijek u pratnji svojih matera ili neoženjene braće, a momci sami. Momci posjedaju na kukuruz, a djevojke na zemlju kraj kukuruza. Dok se komuša, djevojke su otkrivene. Za vrijeme komušanja su matere onih djevojaka u haremu kod domaćice, pa dok su one u kući, zabavlja se mladež sama. Tu ima smijeha, šale i nedužnoga bockanja na pretek, a samo kad i kad prodre pridušeni djevojački hihot, a onda sve ušuti. Iza toga nastavlja se prvo; šali se, smije se – mladež kao mladež. Kada se djevojke malo uslobode, zapjevaju; jedna započne, a druge prihvate. Čim su djevojke jednu pjesmu otpjevale, zapjevaju momci drugu, biva neka se vidi da i oni znaju pjevati.

Muslimanske su djevojke vrlo stidljive i dobro uzgojene, pa se nijedna neće kroz cijelu večer usuditi da momka u oči pogleda, a kamoli da se s njim u razgovor upusti. Ako je koji momak koju djevojku begenisao, zavolio, baca joj klipove kukuruza u krilo. Ako ona kukuruz prihvati pa ga iskomuša, zna se da se i njoj momak sviđa i da može s njom ašikovati. Dok kukuruz komušaju, naravno je da domaćina dobro pazi da među mladež ne dolaze oženjeni ljudi ili nepozvani momci i muževi koje druge vjeroispovijesti.

Kod sunnećenja, hatmi i u svatovima ručaju ili večeraju djevojke u haremu sa ženama, a muškarci u ahani, dotično u selamluku, ali si djevojke kao prave Evine kćeri, znaju naći dosta zgode da sad ova, sad ona izađe iz harema, samo da ih momci vidjeti mogu. Poslije ručka ili večere idu oženjeni ljudi kući, a mladež se sastaje u posebnoj sobi; u ahani, dotično u selamluku, igra kolo, ili se kako drukčije zabavlja. Ako je lijepo vrijeme, izađu momci i djevojke u avliju, uhvate se u kolo i igraju. Svaki se momak uhvati do one djevojke koja mu je najmilija, pa igraju dok se ne smrkne, a kad se smrkne, ulaze u kuću i zabavljaju se i dalje, dok im to roditelji dozvole. Ako je malo momaka i djevojaka pa neće da igraju kolo, sjednu djevojke na ljuljačke, ljuljaju se i pjevaju, a momci se šale ili se s njima razgovaraju. Momak se neće u razgovoru nikada sasvim približiti djevojci, nego govori u daljini od tri do četiri koraka. U razgovora pazi dobro da ne rekne što nepristojna ili takova radi čega bi se djevojka pred drugima zastidjeti mogla.

I ovakove sastanke i igranke šerijat ne dozvoljava, ali eto – tako je danas i tomu se pomoći ne da. Prema tomu, dakle, vidimo da momci i djevojke imaju dosta zgode, da se vide i upoznaju, pa i zavole. Iza kako su se upoznali i zavoljeli, stanu momci sa svojim djevojkama ašikovati. Ašikuju obično samo petkom i blagdanom poslije podne. Čim je narod podne otklanjao i iz džamije izašao, idu momei pod prozore ili na vrata svojim djevojkama. Djevojke su se dotle obukle u naljepša odijela, pometale sve svoje nakite na se i stoje iza demira ili na vratima ili u bašči iza plota ili živice bez zavijača i čekaju ko će putem proći. Malo su koja vrata u muslimanskim dijelovima grada na kojima ne bi petkom poslije podne barem po jedna djevojka bila. Momak dođe pod prozor, pred vrata ili pred ogradu ljubljenoj djevojci i ašikovanje započne. Kako ašikuju i šta pri tome govore, lijepo nam opisuje Fejzi-beg Kulenović, pa mislim da neće biti zgorega ako njegove riječi doslovce navedem: ,,Golubice, zašto skrivaš lišće? Tvoje lišće ljepše od ružice.’’ ,,Skrivam lice jer j’ upeklo sunce.’’ ,,Da ti nisam grana na putu?’’ ,,Ako sam, da se uklonim?’’ ,,Je l’ se kriješ, što me ne begenišeš, il’ se bojiš da ne hrupi dragi?’’
,,Dragi došo – nema viš’ ko doći! Ne begenišeš li, a ti u bezistan pa proberi.’’ ,,Probiro sam svašta dosta, al’ mi na te merak osta, jer si lijepa kita cvijeta, koja nije još nosila,
pa si bejturana, koja nije još trgana, pa si stasa umiljata, kao da si nanizata od bisera
i od suhog zlata.’’ ,,To je za me velika hvala, al’ poslušaj mojeg hala: otkad sam te upoznala, robom sam ti postala; ne mogu ni jesti ni piti ni pravo misliti, već samo tiho uzdišem, kao da dušu izdišem’’. ,,Lanjska bajramska! Slatka kad si taka! deder malo bliže kroči, da ti vidim crne oči i visoko tvoje čelo sjajno moje ogledalo. Da te smijem po pasu spopasti, griskao bih te kao miš kajasu, slatka rezaćijo! Medom bih te hranio, u kašici stopio, u šećeru popio.’’ ,,Aman! aman! pa po stari zeman, a ti pod sadašnji plan, u meni izgori džan, kao na vatri patlidžan! Meni daje srce trenica, a nož ledenica, odmah bih se zbola,’’ ,,Deder, da vidim’’ i porinu kanat od sokačnili vrata. Ona vrisnu i pobježe niz avliju. Premda je poslije opet vrata pritvorio, ipak se ona nije htjela povratiti. Kad je vidio daje čekanje uzaludno, pođe dalje, a kad bijaše podaleko odmaknuo od njene kuće, čuje kako ona udara uz muzike i pjeva:

 

,,Ne ašikuj Mujo,
Ne veži sevdaha,
Jere od sevdaha
Goreg jada nema.’’

Ako djevojka nije zadovoljna momkom koji je došao da ašikuje, ili ako čeka svog dragoga, onda će se u razgovoru početi, kao bajagi, odazivati, a kad je momak zapita: ,,Tko te to zove?’’ ona će: ,,Zove me nana, da pitu kuham’’ – ili: ,,Boji se nana da ne hrupi dedo’’ itd.

Ovako ašikuju momak i djevojka u Sarajevu. U drugim mjestima ašikuju isto tako, samo što nije svuda ista igra riječima.

Kada momci vide da je jedan momak ,,curu’’ zavolio i s njom ašikovati počeo, pa da i ona njega voli, rijetko će joj drugi na ašikovanje doći, a da i dođe bilo bi mu uzalud. Dok ne dođe pravi, djevojka se neće pokazati niti će mu na vrata izaći. Ako je on slučajno na vratima zateče, ona će se, kako vidjesmo, izgovoriti sa nenom ili dedom ili kako drukčije, samo da ne mora s njime ašikovati.

Ima i takovih djevojaka koje ne mogu da sebi odaberu stalnoga momka, nego ašikuju sad s ovim sad s onim, kako im već koji na ašikovanje dođe. Ako je takova djevojka lijepa, naravno je da će se u nju po više momaka zaljubiti, te joj na ašikovanje dolaziti. Ako se u isto vrijeme pred vratima ili kućom takove djevojke sastanu po dva, tri ili više momaka, neće ni jedan da uzmakne, nego zametnu kavgu pa se često potuku i iskrvare, a bilo je već i mrtvih glava.

 

(…)

Kada momak sa djevojkom dugo ašikuje pa se vrlo vole ili ako su si već i riječ zadali te se smatraju kao svoji, dolazi joj on ne samo petkom, nego i u druge dane na ašikovanje, ali u kuću ne smije dok nije djevojke vjenčao.

Djeca odličnih i uglednih roditelja ne ašikuju nikada; barem ne javno, nego se žene i udaju ponajviše posredovanjem rodica i drugih žena ili na želju ili zapovijed svojih roditelja. Djevojački roditelji nastoje pri tome da im se kći uda u što odličniju kuću, a momkov otac ne bi nipošto dozvolio da mu se sin oženi kakovom sirotom ili djevojkom niska roda, ili koja nije iz begovske ili aginske kuće. Pravilo je da begovski sinovi žene begovske, a aginski aginske kćeri. Kod toga ne pitaju roditelji mnogo da li im sin voli djevojku koju su oni odabrali, ili da hoće djevojka ljubiti svog budućeg muža. Zbog toga ima još i danas u begovskim i aginskim kućama mnogo slučajeva da momak ne vidi djevojke dok je nije vjenčao i u halvat sveo. To nam dokazuje i narodna pjesma: momkov otac zaprosio djevojku, a ona poručuje momku da joj za jengibulu pošalje Omerbegovicu, koja ju je tri puta vidjela, da ga njezin rod ne prevari i da mu drugu djevojku ne podmetne.

 

,,Drag dragane beže Mustaj-beže!
Kada pojdu kićeni svatovi,
Ne šalji mi neznani jengija.
Veće strinu Omerbegovicu,
Ona me je tri puta vidjela.’’

Dogodi se da se djevojka iznevjeri svomu dragomu pa da se s drugim zaašikuje. Po narodnoj pjesmi kune momak nevjernu djevojku:

 

,,Ah Boga ti gizdava divojko,
Kamo t’ vira, u putu te srila,
Kamo t’ kletva, u dvoru te slegla?’’

 

(…)

 

Ali ne samo da nevjerni momak trpi na ovome svijetu, nego nema ni u grobu mira. Majka ide na grob svome sinu Šećer Salih-agi, pa ga pita:

 

,,Drago dite Šećer Salih-aga,
Je li tebi crna zemlja teška,
Je l’ t’ obično u mubareć zemlji?
Jesu li ti šimšir daske teške,
Je l’ se zemlja u oči nasula?’’
Iz mezara nešto progovara:
,,O Boga mi moja mila majko,
Nije meni crna zemlja teška,
Jest obično u mubareć zemlji.
Nisu meni šimšir daske teške,
Nije m’ se zemlja u oči nasula,
Teške su mi moje drage suze.’’

 

(…)

 

Ako roditelji brane kćeri da pođe za momka koga ona voli i s kojim je dulje vremena, bilo javno ili tajno ašikovala, ili mu se obećala dogovori se s njim ili usmeno ili po kakovoj pouzdanoj ženi o otmici. U stanoviti dan i određeni sat, obično u gluho doba noći, ode djevojka sa sudima na vrelo, kao da će vode zagrabiti. Kod vrela dočeka je dragi sa nekoliko svojih jarana, drugova, i odvede je svojoj kući. Ako na djevojku paze pa ona ne može da iz kuće izađe, pozove momak nekoliko pouzdanih drugova da mu budu pri ruci, ako se u nevolji nađe, i dođe u urečeni dan i sat u avliju djevojke.

 

(…)

Otmice nijesu danas više toliko u običaju kao u prijašnja vremena, kada je skoro svaki momak, makar i pro forma, morao da ugrabi djevojku, ali nijesu ni odviše rijetke, i zato se više puta čuje da je ovaj ili onaj momak oteo ovu ili onu djevojku. Djevojčini se roditelji dugo ljute na svoga novoga zeta i na neposlušnu kćerku, te im ne smiju zadugo ni on ni ona na oči; ali napokon popuste, pa se pomire s njima.

 

(…)

Ako je momak ili djevojka, ili oboje iz kakove ugledne, begovske ili aginske kuće, ne usuđuje se on oteti djevojke, niti ona smije da k njemu prebjegne, jer bi to bila sramota ne samo za njih nego i za njihove roditelje, ali se ipak po koji put i taki slučaj desi. Momak odličnih roditelja obično posluša svoje roditelje i uzme za ženu onu djevojku koju su mu oni odabrali, a djevojka polazi, ako i ne draga srca, za momka koga su joj odredili. Da djeca odličnih roditelja i u takvim stvarima slušaju svoje roditelje, uzrokom je prije svega dobar kućni uzgoj, zatim ljubav i dužno poštovanje naspram oca i majke, te obzir na odlični rod, a napokon i strah da ih otac ne razbaštini, jer je on neograničeni gospodar svoga dobra pa ga može ostaviti bilo džamiji ili vakufu, bilo komu drugomu.

 

Noć prije Bajrama i bajramsko odijelo

 

Poslije akšama zadnjega dana Ramazana ne idu više muškarci na sijela niti u kahve, nego se svak žuri u čaršiju, na pijacu, da kupi što će trebati za sutrašnji blagdan, za Bajram. Kupuju ponajviše meso, kafu, limunove, naranče i drugo južno voće, jer će sutra prijatelji i znanci dolaziti da čestitaju, pa da bude kafa i limunada gotova kada oni dođu. Toga dana puste su kahve, svako ide iz džamije kući. Kod kuće večeraju, a poslije večere liježu na počinak, da mogu sutra zorom u džamiju.

Već rano u zori zapucaju topovi, mujezini pozivaju sa munara narod na jutarnju molitvu, sabah, a narod se žuri u novim svečanim haljinama da se Bogu pomoli. I najsiromašniji musliman nastoji sada, ako ikako može, da si za taj dan pribavi novo odijelo. To se odijelo zove bajramsko odijelo, jer ga mnogi nose samo na Bajram, a onda ga spremaju do slijedećega Bajrama. Siromašak, koji si ne može nabaviti novoga odijela, gleda da mu je barem staro okrpano, čisto i u redu.

 

Gdje se ide iz Bajrama

 

Kada su muškarci obavili svoju jutarnju molitvu, izlaze iz džamije, daruju sirotinju i čestitaju si međusobno riječima: ,,Bajram mubareć olsun’’, ,,Želim ti sretan Bajram.’’ Iza toga idu na groblja, a poslije toga jedu. Kada su jeli, idu jedni drugima od kuće do kuće, grle se i opet si čestitaju. Ako je ko s kim u zavadi, mora se sada s njim izmiriti, a ako ga je uvrijedio, ili mu koje zlo učinio, neka mu oprosti. Mir i ljubav mora da vlada u svemu muslimanskom svijetu. Veliki ili Ramazanski bajram slavi se tri dana.

 

(…)

 

Narod u Bosni poštuje svoje hadžije

 

Narod u Bosni i Hercegovini vrlo poštuje svoje hadžije. Hadžija je najuglednija osoba u džematu. Ali ne samo da narod svoje hadžije poštuje i da ih sa počitanjem susreće, nego su oni i Bogu dragi, pak je Bog već više puta čudesa činio da pokaže kako mu je ovaj ili onaj hadžija omilio.

U Banjaluci živio je prije neko stotinu godina neki vrlo pobožni čovjek. Blizu njegove kuće rasla je velika lipa, a ispod te lipe teklo je vrelo bistre, čiste vode. On je svaki dan dolazio na to vrelo, tu je abdest uzimao i Bogu se molio. Jedne godine naumi on da će na Ćabu. U predvečerje onoga dana kada će na put ode na vrelo, uzme abdest i pomoli se Bogu. Kada je molitvu svršio, ode kući, ali zaboravi maramu na onoj lipi. Drugi dan krene on bez marame u Meku i kada je onamo došao, pođe da uzme abdest, ali nad onim vrelom drvo, a na drvetu marama, kao i njegova. On se tomu začudi, skine maramu, a ono njegova pa njegova. On je sad malo napara i ostavi je gdje je i bila. Kada se je kući vratio, ali i njegova marama naparana, kao i ona u Meki. Kada je to narod vidio, znao je daje to Bog čudo učinio, da ljudima pokaže kako mu je ovaj hadžija omilio. Kada je hadžija umro, sagradi mu narod turbe, a onu lipu pod kojom je abdest uzimao i Bogu se molio prozva hadžijinom lipom. To se turbe i ona lipa još i danas vide odmah iza grada na desnoj strani onima koji vodi iz Banjaluke u Jajce.

Ko mora ići na Ćabu

 

Svaki musliman koji je stekao ili naslijedio toliko imetka da može do smrti opskrbiti sebe i svoju obitelj, da se ne mora kiniti ni ona, ni njegove sluge, mora za svoga života otići na Ćabu, to jest on mora hodočastiti u Medinu i Meku i pohoditi sveta mjesta gdje je njegov pejgamber živio i svoju vjeru naučao. A ko zapovijeda muslimanu da obilazi sveta mjesta? Zapovijeda mu sam pejgamber Muhamed koji veli: ,,Ko posjeti moj grob, tome sam dužan biti šefadžija, zaštitnik. Ko me posjeti nakon moje smrti, kao da me je posjetio za moga života.’’

 

Na Ćabu se ide željeznicom i parobrodom

 

Hadžije iz Bosne i Hercegovine polaze na put obično četvrtoga dana Ramazanskog bajrama, premda neki odu prije, a neki i kasnije. U prijašnja vremena, dok nije bilo dobrih puteva, parobroda ni željeznica, kretali su hadžije iz Bosne i Hercegovine pet, šest i više mjeseci prije Bajrama na put ako su htjeli da na vrijeme, naime na prvi dan Kurban-bajrama, stignu u Meku. Put u Meku biće dakako još mnogo lakši i kraći, kad se spoji Šam, Damask i Meka željeznicom, za koju su se svojski zauzeli mnogi turski prvaci i za koju je sultan Abdul Hamid I darovao znatnu svotu novaca.

 

Prije polaska halal i vasijjet

 

Prije nego će hadžije krenuti na put, načini skoro svaki vasijet-namu, oporuku, jer mu Bog može u onom kraju dušu uzeti, pa neka se znade što će komu iza njega ostati ako onde umre. Iza toga pozove on svu svoju akrebu, rodbinu, znance i prijatelje na ručak, da se s njima prije odlaska još jednom porazgovori i oprosti. Težak je to dan i domaćinu i putniku i njegovoj kućnoj čeljadi. Čas ga obuzme oduševljenje i čuvstvo što je dočekao dan kada da krene onom stazom i onom mjestu koje cijelog svog vijeka nosaše u grudima, pa sav sretan i ushićen uz hodžinu dovu, molitvu, prosipa biserne suze niz zažareno lice. Čas opet sjeti se svoje nevine dječice koja su doduše svim obskrbljena, ali gube svog dragog babu – možda zauvijek! Ah kad bi im samo mogao preliti i malo svoga čuvstva, koje je tako prepunjeno slasti svetih ideala, utješio bi ih; ali djeca su to. Ona ne znaju ništa drugo nego da im babo nekud daleko, daleko odlazi. Eto, boreći se s takim mislima, pođe on, a da svoju dječicu od pusta ushićenja ni zagrliti ne može, jer rijetke su snage koje to mogu podnijeti; jedva ih sve pomiluje jednim suznim pogledom i jedva promuca: ,,Halalite, djeco!’’ a u taj čas grakne u avliji množina grla: ,,Allahu ekber! Allahu ekber!’’ ,,Bog je najveći!’’ Kola zvrknu, njega nestane, a u kući sve – možda gotove sirote – udari u plač.

 

Hadžijska dova

 

Iz kuće idu hadžije u džamiju, a sav narod klanja zajedničku dovu za sretno putovanje novim hadžijama. Okrijepljeni i ojačani zajedničkom dovom, izlaze hadžije iz džamije i kreću na teški, daleki put. Hadžije idu naprijed, a kraj njih muftija, ako je u onom mjestu, kadija, hodže, bezi, age i drugi odličnjaci, iza njih ostali narod, a najposlije djeca iz svih mejtefa. Hodže uče pred djecom nekoja sura, poglavlja iz Kur’ana, a djeca im glasno odgovaraju: – ,,Amin, amin.’’

Tužna je to, ali vjerom zadahnuta povorka. Suze u očima i iskrenu tugu opažaš na licu njihovih rođaka, znanaca i prijatelja; jedni žale što i oni ne mogu u posvećenu zemlju, a drugi žale hadžije, jer ko zna hoće li ih ikada više vidjeti i njihovu milu riječ čuti. Ko zna hoće li se oni ikada vratiti u zemlju otaca svojih, u ovu krasnu Bosnu ponosnu i kršnu Hercegovinu u kojoj su se rodili i uzgojili, i u kojoj su toliko radosti i žalosti, dobra i zla preživjeli. (…)


[1] Antun Hangi, ŽIVOT I OBIČAJI MUHAMEDANACA U BOSNI I HERCEGOVINI, preštampano iz OSVITA. Mostar, Tisak Hrvatske dioničke tiskarne 1900, str. 327.

[2] Antun Hangi, ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA U BOSNI I HERCEGOVINI, drugo znatno povećano i ispravljeno izdanje, Sarajevo, Naklada Daniela A. Rajona, 1906, str. 242.

[3] Antun Hangi, DIE MOSLIM’S IN BOSNIEN-HERZEGOWINA, ihre Lebensweise, Sitten und Gebräauche, Autorisierte Übersetzung von Hermann Tausk, Sarajevo, Druck und Verlag von Daniel A. Kajon, 1907, str. 267.

 

 

hangi 1 (Custom)



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Andrej Andrejević: Husein-pašina džamija u Pljevljima

Prof dr Andrej Andrejević HUSEIN PAŠINA DŽAMIJA U PLJEVLJIMA (iz knjige ”Islamska monumentalna umetnost 16. veka u Jugoslaviji – kupolne džamije”, Avlija, Rožaje 2017.) Najlepši i najznačajniji očuvani...
by Redakcija
0

 
 

Obnovljen antifašistički spomenik Radunu Đukiću (1916-1944) na brdu Top u Rožajama

NVO Avlija iz Rožaja je u okviru projekta ”Kultura i zajednički jezik za nove mostove” sa volonterima obnovila antifašistički spomenik Radunu Đukiću na brdu Top u Rožajama. Očišćeno je oko spomenika, sagra...
by Redakcija
0

 
 

Obnovimo Kučansku džamiju u Rožajama

Ne zna se tačna godina gradnje Kučanske džamije u Rožajama. Vjerovatno je sagrađena u prvoj polovini 19. vijeka. Nije monumentalnih dimenzija, ali predstavlja značajno arhitektonsko nasljeđe Crne Gore, jer je odraz trad...
by Redakcija
0

 

 

Ejup Mušović: Novopazarski Jevreji

Jevreji su davnašnji stanovnici Novog Pazara i u etnički različitom sastavu stanovnika grada na Raški oni su igrali vrlo značajnu ulogu u privrednom životu ovog grada, osobito u poslednjim stolećima, određenije – ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Zašto propadaju zaštićeni nacionalni spomenici u Foči? (FOTO)

Iako je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine još sredinom prošle godine upozorila da se čak deset odsto bosansko-hercegovačkih spomenika, koji se nalaze pod zaštitom UNESKO-a, nalazi pred nestaja...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona