JUBILEJ VELIKOG DJELA – IZVANVREMENSKI DAH NJEGOŠEVOG GORSKOG VIJENCA
Pokoljenje za pjesnu stvoreno,
vile će se grabit u vjekove
da vam v’jence dostojne sapletu…
Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac
Ove godine crnogorska književnost može se pohvaliti jednim jubilejem – 170 godina od Njegoševog Gorskog vijenca, koji je štampan u Beču, 1847. godine. Jezici i stilovi crnogorskih vitezova književnosti – Stjepana Mitrova Ljubiše, Petra II Petrovića Njegoša i Marka Miljanova zaslužuju posebnu pažnju i često su bili predmeti interesovanja mnogih književnih kritičara i poznavalaca knjige. Povezanost ova tri velikana pisane riječi ne ogleda se samo u istom vremenu u kojem su stvarali, već i u upotrebi narodnog jezika, poštovanju folklorne tradicije i posebnom osjećaju za isticanjem crnogorskog imperativa – čojstva i junaštva. Pomenuti pisci svjedoci su istog vremena, u kojem su živjeli i stvarali neumorno se oslanjajući na narodni duh, tradiciju i običaje, uobličavajući svoja zapažanja u pripovijetkama ili pak dramskim spjevovima. Važnost njihovog stvaranja prevazilazi okvire crnogorske književne scene i postaje opšte dobro u kulturi našeg naroda.
Muzej grada Perasta posjeduje rijetko izdanje Njegoševog Gorskog vijenca. Naime, riječ je o prvom latiničnom izdanju ovog djela objavljenog u Zadru, 1868. godine. U ovom “historičkom događaju pri svršetku sedamnaestog vijeka” Stjepan Mitrov Ljubiša, poznat književnoj javnosti kao “Njegoš u prozi”, preuzima ulogu prevodioca sa ćirilice na latinicu, a autor je i predgovora i tumačenja nepoznatih riječi i stihova iz Gorskog vijenca. U predgovoru latiničnom izdanju ovog svevremenskog djela naše književnosti Ljubiša skreće pažnju čitaocu da su govor i jezik važne komponente ljudskog postojanja, te da su neodvojivi od vremena i prostora, sažimaju se sa hronotopom i postaju dio neiscrpne istraživačke moći jednog naroda. Takođe, narodni jezik kojim su pisali i Njegoš i Ljubiša su ogledalo društva i smatraju se bitnim faktorom kada je u pitanju razumijevanje jedne kulture. Lokalni jezik ne predstavlja diferencijaciju i podjelu, već mogućnost da se posebnost afirmiše i bude dio tradicije određenog naroda. Ovo latinično izdanje Gorskog vijenca ima posebnu vrijednost, ne samo zbog vremena štampanja ( 21. godinu nakon prvog izdanja), već i zbog činjenice o prednostima koje nosi tumačenje ovog remek-djela iz ugla pisca, koji sa posebnom posvećenošću pristupa komentarisanju stihova “dramcog povijesnog spjeva”. Stjepan Mitrov Ljubiša u obraćanju čitaocima napominje da njegova pobuda da izda latinično izdanje proizilazi iz toga da je djelo bilo nedostupno u ćiriličnom obliku u Dalmaciji, s obzirom na to da ćirilicu “čita samo pravoslavni narod”. Osim pisma, Ljubiša iznosi i još jedan razlog – da je u tadašnje vrijeme bilo skupo nabaviti Gorski vijenac. Pored biografskih podataka Petra II, autor predgovora naziva tvorca Izvite iskre “neumrlim narodnim pjesnikom” a crnogorsku tradiciju “obilnom”, koja daje mogućnost vladici da dio svog rada posveti njenom istraživanju, i da bude svjedok i učesnik jedne nakalemljene kulturne baštine.
Posebnu interesantnost predstavlja podatak da je porodica Visković, iz čije je biblioteke ovo djelo, prekoričavala knjige, te se na dnu rikne nalazi njihovo prezime. Latinično izdanje Gorskog vijenca samo je jedna od mnogobrojnih knjiga iz biblioteke porodice Visković iz Perasta.
Spona između priređivača ovog izdanja i vladike crnogorskog učvrstila se Ljubišinim komentarima i pokušajima (uspjelim) da većinu stihova iz dramskog spjeva protumači za javnost. Prednost latiničnog izdanja nije bila samo u mogućnosti da djelo bude dostupno većem broju čitalaca, već i da se bolje razumiju Njegoševi stihovi, s obzirom na upotrebu narodnog jezika i filozofsko-misaone crte kojoj pribjegava pisac Gorskog vijenca. Najpoznatija Ljubišina pripovijetka Kanjoš Macedonović (1870.) posjeduje motiv Crnogorca u tuđini koji ne razumije kulturne prilike, običaje i način života drugog naroda, a to ispoljava kroz humoristične dijaloge. Motiv vojvode Draška u Mlecima u temelju je Ljubišine pripovijetke, pa se iz preuzimanja ovog motiva može zaključiti Ljubišino divljenje Njegoševoj stvaralačkoj snazi. Interesovanje i isticanje patrijarhalno-herojske zajednice takođe je veza između Ljubiše i Njegoša, a govorne reakcije koje daju mogućnost izražavanja psihologije kolektiva mogu se tumačiti uporedo za ova dva pisca.
Biblioteka Muzeja u Perastu posjedovanjem ovog rijetkog izdanja dramskog spjeva Gorski vijenac na poseban način učestvuje u obilježavanju 170. godina od objavljivanja najznačajnijeg djela crnogorske književnosti, te ovim podatkom želi oživjeti ličnost i djelo vladike crnogorskog i “neumrlog” pisca Petra II Petrovića Njegoša.
________________
Maja Grgurović, prof. književnosti i bibliotekarka u Muzeju u Perastu
