Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Kulturna baština

17. Januara 2013.

Smail Softić: Muslimanske starine u Skoplju

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Skoplje leži u sjeverozapadnom dijelu skopske kotline, a s obje strane rijeke Vardara. Skoplje se dijeli na dva dijela: staro i novo Skoplje. Još i sada je veći dio Skoplja na lijevoj strani Vardara. Taj dio Skoplja se zove staro Skoplje. Ali desna strana iz dana u dan i to naglo napreduje i razvija se. Staro Skoplje je čisto azijski dio varoši, jer se u njemu nalaze radnje, kuće i druge zgrade istočnjačkog stila.

Novo Skoplje se izgrađuje i uskoro će postići pravi evropski dio grada.

Skoplje, danas, zauzima prostor između brda; Gazibabe, Aerodroma, podnožja Donjeg Vodna i fabrike „Treske“.

Čairlija i Skopsko Polje su najglavniji dio skopske oblasti. Oni se nalaze na lijevoj strani Vardara. Puni su zelenila, najbogatiji su vodom i veoma su plodni.

Skoplje je bilo od svoga postanka raskrsnica puteva na Balkanskom Poluostrvu, jer je za njega veoma važna moravsko-vardarska dolina, koja je mnogo doprinijela napretku Skoplja, a i zbog nje je više puta stradalo.

Skoplje je jedna od starijih varoši iz unutrašnjosti Balkanskog Poluostrva.

Još u početku II vijeka po Hristu pominju se neke legije u ovim krajevima, od kojih su neke bile po četiri vijeka u ovim krajevima.

Te legije su rimski isluženi vojnici. Oni su bili naseljeni ovuda dobivši izvjestan dio zemljišta, po nekoliko robova i što drugo. Neke od tih legija su živjele u Skoplju.

Skupi nije bilo ondje, gdje je danas Skoplje. Bilo je na sjeveru, na daljini 2 sata od Skoplja. Skupi se počelo razvijati naglo, ali ga je zadesila nesreća. Uništi ga zemljotres, i „po kazivanju Komesa Marcelina, bude Skupi porušeno sasvim“ (Jeriček, strana 39/I). Skupi je bilo središte Dardanije. Ono je i tada imalo trgovački karakter.

Pošto je Skupi razrušeno 518 god. Zemljotresom, Justinijan je počeo da podiže varoš gde je danas. Tada se Skoplje zvalo Justinijana Prima.

Justinijan (527 – 565) je Skoplje kao kraj svoga mjesta rođenja, ukrasio. Prokopije, tadanji istoričar piše: „Tu je (Justinijan) sazidao vodovod nabavivši toj varoši na svagda i u izobilju tekuću vodu“. Dalje: „Nije lako izbrojati božanske hramove, niti se mogu riječima opisati dvorovi velikaša ni veličina dvorova, ni kupatila, ni domovi s prodavnicama“.

Zaista je vjerovatno da se Skoplje, poslije zemljotresa, moglo tako podići.

Skoplje je od navale Slovena puno puta pljačkano, dok ga konačno 1282 god. ne osvoji kralj Milutin.

Skoplje je postalo Dušanovom prestonicom i u njemu se Dušan krunisao.

„Skoplje je bila“, piše Jiriček, „najveća varoš grčkog porijekla, koje su Srbi držali; ono je imalo tvrđavu, gradske zidove s mnogobrojnim kulama i kapijama, crkvama, palatama i dvorovima“.

U srpskim rukama je bilo sve do 1392 god., kada ga je osvojio od Vuka Brankovića Paša Jigitbeg, krajiški vojvoda u Skoplju.

Od tada se počeo razvijati i turski grad.

Krajiške vojvode su podizali Skoplje i ono dobija sve veći značaj. Postalo je skoro najznačajniji grad na Balkanu.

Hadži Kalfa, turski geograf 17. vijeka, napominje da je Skoplje živa trgovačka varoš, u kojoj se nalazi krasan bezistan, prekrasan olovom pokriven karavan saraj. Pominje da ima lijepih džamija, znameniti vodovod, Sat kula.

Ali u ovo doba Skoplje zadesi velika nesreća. Skoplje bi od strane austriskog generala Pikolominija spaljeno. „Na ugovoreni znak od tri topovska pucnja, vojnici, na zapovijest svog generala, sa spremljenim buktinjama, uz uzvike vojničkih instrumenata sa svih strana su zapalili Skoplje“. Taj požar je bio 26 i 27 oktobra 1689. godine.

Za dva dana je Skoplje, napredna turska varoš, bilo pretvoreno u veliko zgarište.

Pikolominije ga je spalio zbog toga što nije imao dovoljno vojske, da prodre dublje u tursku državu.

Tada je u Skoplju bio valija Mahmud-paša, ali on se povukao sa muslimanskim stanovništvom iz Skoplja.

Njega u ovom požaru, su pomogli hrišćani. Tada je u Skoplju vladala opaka i teška bolest, kuga.

Pikolominije je izvijestio cara Leopolda, zbog čega je spalio Skoplje, u ovom pismu:

„Varoš Skoplje je gotovo tako velika kao Prag, bez zidova je i šanca; našao sam je napuštenu, lišenu svih dragocjenosti, a namirnicama bogato snadbjevenu; ono malo ljudi što je u njoj ostalo, puni su straha, blijedi i užasnuti promiču ulicama. Tvrđava je na stari način zidana, sada gotovo bez odbrane i vode, nema prostora za konjicu, koja je tako potrebna za utjerivanje kontribucije. Preko noći smo ostali pod oružjem. Predlagao sam pukovniku Štraseru da tu preuzme komandu. Ovaj iskusni ratnik tražio je 15 dana roka, da s pomoću svih trupa i najmljenih mještana postavi grad u odbrambeno stanje i snadbije ga kao što treba namirnicama. Ja sam uvidio pravednost toga uslova, ali se nijesam mogao odlučiti, da tako dugo s cijelim korpusom kod te varoši ostanem; kakva neprijateljska vojska mogla je za 4 – 5 dana pred Skopljem se pojaviti. Imali smo klanac za leđima, kroz koji se pri čestim kišama koje se u ovo doba godine mogahu očekivati, samo vrlo sporo i s najvećom mukom moglo proći. Kosovo Polje bilo je neposjednuto. Niš od nas daleko, a Bosna nam je ostala za leđima.

Te su prilike zahtijevale da se o njima zrelo promisli i dok sam ja neodlučno razmišljao, dobio sam štafetu da se markgraf Ludvig Badenski povlači. Sad sam odlučio, no vrlo nerado, da varoš pod pepelom sahranim.

Bilo mi je žao da zgrade, kakvih u ovom ratu još nijesam vidio, džamije od najfinijeg mermera i porfira s hiljadama svetiljaka i pozlaćenih Kur’ana ukrašenih, kojima bi čovjek i u Rimu poklonio pažnju, cijele starine, vrtove i zabavišta i ako po barbarskom ukusu, velike zalihe životnih namirnica moram plamenu predati. Ali, da neprijatelju ništa ne propustim što se ne može sačuvati, da strah i trepet među  varvarske narode rasprostrem i oružje svoga gospodara i u najudaljenijim krajevima učinim strašnim, pošao sam da izvršim djelo.

Po svim varoškim ćoškovima su ljudi s buktinjama postavljeni. Na znak od tri topovska pucnja izbio je plamen, dim je pomračio sunce 26 oktobra – još idućeg dana, mi smo stajali na jednom visokom brdu i pod odjecima ratnih instrumenata posmatrali požar ovog lijepog mjesta (ovo mi izgleda kao kad je Neron zapaliko Rim samo zbog toga da bi ispjevao pesmu), zaista ne bez muke i žaljenja, dok nam se misao naturala, da su lijepa predgrađa Beča istoj sudbini morala podleći. Šta sam mogao da radim? Da sam i imao dovoljno trupa da se ovdje utvrdim i dalje bih prodro“.

U ovom pismu još nam iznosi koliko je u Skoplju imalo stanovnika. Bilo je 60.000 stanovnika.

Jezuita Vagner u istoriji Leopolda Velikog napominje da je Skoplje grad „od Praga ništa manji, a bogatstvom možda viši“.

Pikolominije se poslije spaljivanja povukao kroz Kačaničku Klisuru, kojom je i došao. U Prištini se strašno razbolio. Umro je u Prizrenu 9 novembra od kuge.

Ovaj požar je uništio mnoge građevine. Preživjele su ga samo neke, koje su bile od sigurnijeg materijala podignute. Ali i one su manje-više oštećene ostale.

Skoplje je poslije ove nesreće za dugo vremena bilo samo obično naselje, bez ikakve važnosti. Ali zbog svoje važnosti i lijepog položaja koji zauzima, ono je počelo brzo i da napreduje. Opet je u njemu trgovina dobila svoj pravi značaj. Sada su Dubrovčani i Mlečani mnogo češće trgovali sa Skopljem, jer je ono bilo vrlo važno trgovačko mjesto za Veneciju i Split.

Zgrade, moje su manje-više, pretrpjele požar i nešto oštećene, kasnije su popravljene od strane Turaka. Te su nam ostale mnoge muslimanske znamenitosti, a po kojima se može vidjeti i govoriti o umjetnosti i arhitekturi u to doba.

Ne samo da su ove građevine popravljene, nego su mnoge, koje danas postoje, poslije požara sagrađene. Građene su džamije, hamami, hanovi i drugo.

Skopske znamenitosti možemo podijeliti u 14 grupa: 1) džamije, 2) tekije, 3) turbeta, 4) znameniti grobovi, 5) Sat kula, 6) mostovi, 7) hanovi, 8) vodovod, 9) bezistan, 10) hamami, 11) regulisanje Serave i Vardara, 12) medrese, 13) česme, 14) kjutubhana (biblioteka).

 

DŽAMIJE

 

Po samim natpisima pojedinih džamija vidimo da su pravljene tako reći po padu Skoplja u turske ruke. To je ipak kratko vrijeme bilo da se jednoj cijeloj varoši da izgled turskog grada, ali za to vrijeme svojim mnogobrojnim djelima Turci su uspjeli da izmijene fizionomiju Skoplju, podigavši veliki broj kupatila, česama, a naročito džamija bizantisko-turskog stila.

U Skoplju su najvažnije džamije: 1) Hunkjar ili Sultan Murata II; 2)Paša Jigit ili Medlah; 3) Aladža ili Ishakije; 4) Isa- begova; 5) Kjebir Mehmed Čelebi; 6) Jahja pašina džamija; 7) Mustafa-pašina; 8) Hat’idžik; 9Tutunsuz; 10) Burmali.

Govoriću nešto ponaosob o svakoj ovoj, gore pomenutoj džamiji. Govoriću i o njihovim ktitorima i njihovom porijeklu, jer smatram da je potrebno napomenuti nekoliko riječi i o njima.

 

Hunkjar ili Sultan Murata II džamija

 

Ova džamija se nalazi na jednom uzvišenju, na kome su ostaci donjeg grada, koje se vidi sa svih strana, zato ova džamija izgleda da je najveća, ali nije.

Ona se smatra među najglavnijim u Skoplju, što je i ranije napomenuto. Ona nije među najglavnijim samo po svojim dimenzijama, ljepoti, arhitekturi niti po ostalim osobinama koje ima, nego samo zbog toga što je to jedina džamija koju je sazidao sultan u Skoplju.

Nju je sazidao sultan Murat II, otac sultana Mehmeda Osvajača.

Sultan Murat bio je zet Đurđu Braknoviću, jer mu je uzeo kćer za svoju ženu.

On je vladao od 1421 – 1451. Morao je usljed uzbuna da abdicira jedanput u korist svog sina Mehmeda .

Ovu džamiju je zidao majstor Husein iz Debra.

Ona se naziva i „hunkjar“ (gospodarska, sultanska). I Evlija Dželebija, je naziva tako.

Sagrađena je u drugoj polovini 1436. godine.

Džamija je ogromna, prostrana, visoka i lijepo uređena. U obliku je kocke.

Trijem joj je na stubovima, koji su masivni. Ovi se stubovi spajaju svodom za tavanicu. Stubivi su sa mermernim katigelima, na kojima su urezani ukrasi razne vrste i arabeske.

Na ulazu su velika drvena i rezbarijom urešena vrata; otvor ulaza se obično pokriva čohom. Džamija je podijeljena na tri dijela stubovima. Srednji dio ima najveću površinu. Pri dnu je podijeljena na dva dijela. Lijevi, koji vodi stepenicama za drugi sprat a kome je rešetkama ograđeno odjeljenje za ženske. One dolaze obično petkom, ramazanom i bajramima da klanjaju i da slušaju propovijedi nekog hodže, koji sa kjursa (uzvišenje u džamiji sa koga drži propovijed govornik) tumači Kur’an ili što drugo. Taj dio u ovoj džamiji je drven, ali ukusno urešen i isprobijan u razne figure. Desni, koji vodi takođe za drugi sprat, gde se nalazi uzvišenje za mujezina.

Prozori donjeg sprata su veliki. Na njima se nalaze drvene šipke sa čvorovima kockastim, koji su na svojim rogljevima zarubljeni. Prozori gornjeg sprata su zasvođeni i manji su.

Munara je visoka 26 metara i sagrađena je od tesanog kamena.Na desnoj strani džamije je strmost. Na munari ima ukrasa i ona je na okomitoj humci, koja vodi naglo u dvorište kuće koja je nisko ispod džamije. Ona ima 127 basamaka, visokih po 30 sm.

Arhitektura njena nije bog zna kakva. Nema nikakve složenosti. Tavan joj je od drvenih kvadrata. Jako je osvijetljena sa dva reda prozora. Donji prozori su građeni za vilajetluka Hafiz Mehmed paše od jedrenskog majstora. Džamija je sagrađena od kamena i po nekoliko redova pečene cigle.

Današnja zgrada nije bila u prvobitnosti ovakva, što se vidi i iz njenog današnjeg stanja, jer je masivna i vidi se da je nedavno popravljena.

Ona je gorjela 1537 ili 1538.

Kada je sultan Sulejman Veličanstveni prolazio s vojskom preko Skoplja put Beča, popravio ju je. Na ulazu se nalazi natpis, koji datira iz tog vremena.

Prevod glasi:

„Stara džamija sazida se 840 godine (1436) za vrijeme pobjedonosnog borca za vjeru, sultana Murata, sina Mehmeda hana. – Ukrasi, Bože, njihova mjesta. Pa izgore 944 (1537 ili 1538) godine.

Iz osnova je obnovu ove džamije zapovijedio senka Božja na zemlji, sultan sultana, Sulejman šah, sultan han, sin sultana Selima hana. – Bog neka mu senku produži do skončanja svijeta. – Obnova je započeta mjeseca ševala 945 (1539) god. Sretno se dovrši koncem mjeseca šabana velikoga godine 949 (1542). – Neka bi je Gospod blagohotno primio“.

Sadašnji oblik džamije je od sultana Sulejmana Veličanstvenoga.

Ona je za vrijeme velikog požara od strane Austrijanca Pikolominija 1689 god. ponovo izgorjela. Tada su ostale samo zidine (t.j. oblik) i munara bez krova.

Sultan Ahmed III je naredio 1712. te se ona ponovo popravila. Visoko više vrata je natpis iz ovog doba, koji je opširan i daje stvarne podatke.

Prevod glasi:

„Prvi ktitor ove džamije bio je, u raju mu naselja, sultan Murat. Neka se u divnoj džamiji posvednevno obavlja molitva po pet puta, a u petak neka se drži služba od petka, isto tako i na dva bajrama, bajramska služba. Ova je džamija godinama služila muslimanima za bogomolju – Bog neka joj ktitora nasiti miomirisom! – Za vrijeme okupacija 1100. godine (1689), nevjernici ovo sveto i čisto mjesto spališe i ne ubojaše se. Ostadoše samo četiri zida i jedno minare bez ćulafa i samo su ostaci potsjećali pravovjerne da se tu posvednevno obavljalo pet molitava. Ova prekrasna džamija ostala je u tom stanju 23 godine iščekujući svoga dobrotvora da je opravi. Božja blagodat je velika. Za njenu opravku stiže sultan Ahmed III.

Ovu džamiju koja bješe izgorjela opravi sultan Ahmed i postade joj drugi ktitor. Opravljena je divno. Oni koji su je vidjeli potvrdili su da je savršeno lijepo obnovljena. – Neka bi se sultan Ahmed ovekovječio na prijestolu čineći dobra djela. On je pravovjernima učinio veliku radost. Neka se ime sultana Ahmeda s blagoslovom pominje. Neka njegovo ime muslimani upamte i neka ga urežu u sjećanje kao što je ono urezano na novcima njegovim. Natija nađe za umjesno da napiše ovako datum njegove opravke: „Ovu visoku bogomolju opravi sultan Ahmed“.

Ubogi, grešni Alija.

Po ebdžed načinu obnova džamije bila je 1124. godine po hidžri.

Džamija je još jedanput popravljana i to 1912. (1329), za vrijeme sultana Mehmeda Rešada, kad je dolazio u Skoplje, što se vidi iz natpisa na njoj.

Prevod glasi:

„Ovu bogomolju opravi sultan Rešad. Tom dobrotom je obradovao islamski svijet. Datum kad je ova opravka izvršena sadrži se u izreci: „Dostojna je vjera islamska“. (1329. odnosno 1912).

U dvorištu sultan Muratove džamije nalazi se i zgrada u kojoj je ranije bila smještena škola. Sada se u njoj nalazi Vakufsko-mearifska direkcija i Ulema-medžlis. Ovde je najpije bila medresa. Zgrada je popravljana prije dvije godine, jer je bila dosta slabog stanja.

Takođe u dvorištu džamije se nalazi i Sat-kula, o kojoj će biti riječ kasnije.

Iza džamije se nalazi turbe Bikj-han i još neki važniji grobovi. O tome kasnije.

Postojao je i imaret (kuhinja za siromašne i putnike), ali sada ne postoji, jer je, valjda, za vrijeme požara uništen. Danas postoje neke zidine.

Još se u dvorištu nalazi i šedrvan od cementa, nepokriven. Novijeg datuma.

Kod Sultan Muratove džamije skupljali su se muslimani na javni zbor i vijećali bi o važnijim stvarima, kad mi im bilo potrebno.

Poslednji put su se sastali da vijećaju protiv skopskog namjesnika Hariz Mehmed paše i predsjednika opštine. Vakufa nema mnogo.

 

Paša Jigit ili Meddah džamija

 

Paša Jigit džamija je jedna od najstarijih džamija u Skoplju. Nalazila se u blizini Centralne apoteke. O njenoj građevini se ništa pouzdano ne zna, iz čega bi se moglo zaključiti nešto o njenom građenju.

Ova se džamija naziva i Meddah baba, jer je on bio muderis medrese Paša Jigil, koja se nalazi u blizini ove džamije.

Ova džamija je gorjela 1689. g. Na ruševinama je nagrađena i danas je u tom stanju.

Ona nema ničeg naročitog u sebi. Nije sagrađena od najboljeg materijala. Strukture je obične.

U blizini džamije se nalazi i medresa, koju je podigao Paša Jigit. Ova medresa je dala dosta uglednih ljudi i znanaca u Skoplju. Ona je nedavno popravljana.

U blizini medrese nalazi se turbe. Ovo turbe je Paša Jigita, a nije, kako se mislilo, Meddah babino.

Nešto da kažem o Paša Jigitu. On je bio vojskovođa sultana Murata I zajedno sa Evrenos begom, i učestvovali su u kosovskoj bici 1389. god. Kada se bitka srećno po Turke svršila, ovaj dobi nalog od Bajazita I da osvoji Skoplje. On osvoji Skoplje od Vuka Brankovića, koji ga je morao predati, jer je srpska država bila mnogo oslabila posle poraza na Kosovu i nije bio u stanju Vuk Branković da odoli navali Turaka.

Turci su odmah počeli naseljavati svoje koloniste. Među prvim naseljenicima bio je i sam Paša Jigit sa svojom porodicom prvog dana pada Skoplja (6 januara 1392).

K. Jiričik kaže za Skoplje:

„Stari grad, koji je još prije dvije generacije bio polazna tačka za svjetska osvajanja prema jugu, postao je sada glavni oslon za osmanlijsko napredovanje ka sjeveru“.

Paša Jigit je bio krajiški vojvoda od 1392. – 1413. u Skoplju. Godine 1413. umro je u Skoplju i zakopan u blizini svoje džamije, u turbe. On je prvi turski krajiški vojvoda u Skoplju.

Sumnja se, da se Paša Jigit nalazi u ovom turbetu, nego Medah – baba, koji je bio muderis, nego ono prvo, jer većina istoričara kažu da je Paša Jigit u turbetu (sidžili osmani). Neki misle da se tu nalazi Medah-baba,ali takođe u sidžilu je naglašeno da je u običnom grobu blizu medrese. Na grobu nema nikakva natpisa, da bi se sigurno znalo ko je u njemu.

Odmah s desne strane, ispod turbeta nalazi se jedan otvor, za koji vode dva basamaka. To je „ajazma“ (kladenac). Iz tog kladenca je nekada izbijala voda i imalo je u priličnoj količini, a kad bi još i Vardar pridošao i ovaj bi se kladenac povećao tako da bi i male poplave počinio. Ali danas samo postoji jama, vode više nema. Ova se voda naziva Meddah-babina voda.

Blizu ovog kladenca nalazi se jedna humka, t.j. grobnica za koju se misli da je u njoj sahranjen Meddah-baba. Ovom Meddah-babi bilo je pravo ime Mudihin.

Priča se da je Paša Jigit, kada se povratio iz Meke, sa hadžiluka, doneo „abuzemzeta“, jer to svaki hadžija obično donosi, pošto tu svetu vodu, koja se nalazi u blizini Meke, smatraju lekovitom. On je tom vodom polio grob ovog znanca i iz njegova groba, poslije nekog vremena, počela je da šiklja voda. Kod ove vode dolaze muslimani i hrišćani, jer je smatraju lekovitom. Priča se za mnoge koji bi došli da se napiju ove vode, da bi se izliječili od kojekakvih bolesti. Prethodno se mora zapaliti svijeća i baciti nekoliko parčića šećera, nekoliko zrna pirinča i ostaviti iza sebe i kakvu belegu. Taj grob je našao g. Gliša Elezović i na nadgrobnom spomeniku nalazio se natpis.

Prevod glasi:

„On je tvorac vječni. Pokojni usopši, osvajač Skoplja Eššeih Meddah-baba. Za dušu el Fatiha!“

Paša Jigit je učestvovao u svađi sultan Muratovih sinova. On je pomogao sa Stevanom Lazarevićem Bajazita I.

Iz njegova vakufa su se isplaćivali i službenici Arasta džamije, koja se nalazi između bezistana i Kuršumli-hana. Ta džamija nema vakufa,. A ne zna se ni ko joj je ktitor.

Ova džamija je bila nazvana Rešadijom prilikom dolaska Mehmeda Rešada u Skoplje 1911. godine.

Ova džamija nema ni svoje vakfije.

 

Ishak begova ili Aladža džamija

 

Ova se džamija nalazi u blizini Bit Pazara.

Ona je jedna od starijih džamija u Skoplju. Vrlo je lijepa. Puna je ornamentike i ukrasa naročito pri sastavu zidova sa stropom.

Trem ove džamije je sa ogromnim, zdepastim i četvorostranim stubovima, oni imaju pri dnu i vrhu kapitele preko kojih se spajaju sa plafonom.

Unutrašnjost džamije je divna po ljepoti i po arhitekturi. Stil je arapski. Unutra su tri svoda, koji dijele džamiju na četiri dijela. Jedan dijeli srednji dio džamije, a druga dva, lijevi i desni dio dijele, tako da se sva tri spajaju, gradeći među sobom kvadrat. Mihrab (udubljenje na prednjem zidu džamije) je vrlo lijep i pun ukusno izrađenih stalaktita. Ima jedno kube na sredini. Pokrivena je olovom. Džamija je prilično stara. Vrata su u divnim rezbarijama izrađena.

Proširenje na munari, odakle mujezin objavljuje molitvu, je od lijepog mermera, koji je sav u raznim figurama koje su u šupljinama. Ispod podnožja ovog dijela su pravilno zašiljeni djelovi od mramora, kao klinovi i to daje izgled stalaktita.

Ispred džamije se nalaze ruševine nekadašnjeg šedrvana. Sada ima samo nekoliko kvadratnih ploča.

Pored džamije je bila stara medresa, koja je srušena i danas je sazidana druga zgrada, koja je namenjena za „sibijan mekteb“.

Iza džamije se nalazi groblje, u kojem je jedno turbe, koje je zatvoreno. Ima nekoliko prozora i jedna vrata. Kube je pokriveno olovom. U njemu je sahranjen sin Ishak-bega, Paša-beg, zvani Deli-paša. Ono se sastoji iz šest strana, koje su na ćoškovima sa malim ispadima, i po više ivica. Pri krovu ima i ukrasa. Ulaz je od tvrdog i lijepog kamena.

Ishak-beg je zasnovao ovu džamiju. Hamar, turski istoričar, iznosi da je Ishak sin Gazi Evrenos bega, koji se pokazao veoma hrabar na Kosovu polju.

A ko je, u stvari Ishak-beg?

Ovo pitanje zanima mnoge istoričare, da bi dokazali ko je i čiji je. To pitanje ni danas nije riješeno.

Zna se da je on postavljen za krajiškog vojvodu (1414. – 1443.) – serhad muhafeza – posle Paša Jigita.

On je bio i beglerbeg Bosne, dva puta je bio vezir i uživao je veliki glas tada. Bio je dobar vojskovođa. Umro je 870. (1465-6.) godine.

Misli se za Ishak pašu da je bio rob, pa ga je primio pod svoju zaštitu i vaspitao ga u vojničkom duhu Paša Jigit-beg. To tvrdi Solak Zade, turski istoričar, u svom delu „Tadžu tevaru“, zatim Oglu Oroč sin Adinov u svom delu „Sahaiful ihbar“, a izričito napominju da je Paša Jigit vaspitač Ishak-bega.

Solak Zada u svojoj istoriji na 97 strani kaže: „Paša Jigit, Ishak-begov gospodin zauze Vidin“.

Nemački profesor Babinger u Enzyklopadie des Islams (IV Band, str. 950 i 951) iznosi nešto o Turhan-begu, sinu Paša Jigita i tu se naglašava da je Ishak-beg Turhan-begov brat, te prema tome Ishak-beg je sin Paša Jigita. Turhan-beg je jedan od čuvenih vojvoda i gospodara Tesalije u XV vijeku.

Dubrovčanima je 1451. godine poslao pismo Isa-beg Ishaković Krasnić ili Hrasnić. Pismo je pisano ćirilicom Dubrovčaninu Franku. Truhelka ga je našao u dubrovačkoj Arhivi.

„Takođe ako bi mu ko htio na žao učiniti, pa makar bio sluga moga brata hercoga, ili sinovca mi vojvode  Petra, da mu (Dubrovčaninu Franku) niko ne smije nijedno zlo učiniti, ko neće da bude protiv mene Ese bega (Isa-bega)“.

Truhelka, hrvatski istoričar, kaže da se Ishak-beg prezivao Hranišić, i ovim pismom dokazuje da se odnosi nešto i na bosanskog vojvodu Kosaču, i prema tome je „bezuvjetno hrišćanskog porijekla“. Možda je bio identičan sa velikim vojvodom Bosne, sinom Vuka Kosače, ovaj „Isa-beg brat hercoga Stefana“. Po prezimenu Ishak-beg, tvrdi Truhelka je slovenskog roda.

Nikola Zorčić poslao je pismo datirano 2 maja 1429. god. Radosavu Pavloviću ove sadržine:

„Striče, mi se sa ovim čovekom (t.j. Ishak-begom) nalazimo u susetstvu i bili smo u prijateljstvu, kao sa njegovim ocem Pajazitom“.

Možda se ovim pismom misli baš na Paša Jigita.

Dr. Ljudevit Fodocki, bivši guverner u Srbiji za vreme okupacije, u svojoj „Povijesti Jajca“ na str. 31 veli za Isa-begova oca Ishak-bega: „Vjerovatno da je on unuk Vuka Kosače, da je taj Isak beg Vukac“.

Pored Hamara tvrde i Mizandži Murat u svom delu „Tarihul faruku“ i Hajrulah ef. za Ishaka da je sin Evronos-bega.

Pisac Amasiske istorije Husamedin beg u III svesci na 217 strani piše: da je Ishak-begov otac bio Isa, a ovog otac Mustafa, a ovoga Šadgeldi Padišah, a ovoga Hadži Kupluša, ovoga  Kert, zatim ovoga Kajibi, a ovoga Bašak-beg, koji je mongoskog porekla.

Šemsudin Sami u svojoj enciklopediji „Ka musulalam“ tvrdi da je Ishak-beg sin Timur Taš-paše.

Skopljak Salih-beg H. Rustem govori o porijeklu Ishak-begovom u „Haku“ (glasilo muslimana u Južnoj Srbiji) od 7 decembra 1921. sledeće: „Ishak-beg je bio rodom Turčin i Turčinov sin. Otac Isa bega je sin jednoga od slavnih osmanliskih pobedioca (gazija) Timur-paše, a brat Osmana Čelebije. Za vladavine Murata II i Mehmeda Osvajača, on je dugo godina bio krajiški vojvoda (na granici Bosne, Srbije i Arnautluka). Sedište mu je bilo u Skoplju. Ovde je on mnogo djela počinio i ostavio mnoge zadužbine. Istoriski je utvrđena istina da su u medresi bili predavači znameniti znanci, kao što su Kjemal paša Zade, Taš Kjupri Zade i čitav niz generacija, koje su iz te škole izašle, a koje su ubrajane među prvake nauke“.

U carigradskim beleškama „Teradžumi ahval Hazsin Kajdi“ br. 1547 i 3611 opisujući ovu lozu Hadži Ishak-bega, veli da je on sin Paša Jigitov.

Nad vratima džamije stoji napisano plavom bojom, isprepletenim slovima na arapskom jeziku:

„Sveti Imaret sazida se u dane sultana Murata, sina Mehmeda Hana. Ktitor joj je Isak-beg, sin Paša Jigit-bega. Leta 842. (1438-9).“

Njegovu su uspomenu, vakfiju, sastavili njegova tri: Mustafa, Paša-beg i Isa-beg, koji su otvorili parnicu nakon godine dana kod šeriatskog suda, zbog uvakufljenja. Isa-beg je dokazivao ono što je rekao Ishak-beg, da je uvakufljeno, a ovi dvojica su pobijali, ali je najzad dobio parnicu Isa-beg. Ova vakfija je napisana 880.

Svjedoci pri pisanju ove vakfije bili su sve ugledne ličnosti. Bilo ih je svega 38.

U vakfiji je napisano da je Skoplje palo pod Turke 792. (1392. g.), da se graničilo prema današnjoj fabrici „Treska“ gde se nalazi grob Faraš-babe. S južne strane graničilo se, otprilike, aero-drumom, a prema sjeveru do stočnog trga. Do skora su postojali nadgrobni spomenici oko Skoplja, koji su bili crni i po njima se misli da je Skoplje bilo u tom međuprostoru. Neki od tih spomenika i danas postoje.

U ovoj vakfiji postoji da je Suli han, Čifte hamam Ishak-beg podigao.

Prema Hajrulah ef. Istoriji Ishak-beg je bio krajiški vojvoda na granici Bosne i Hercegovine. U to vrijeme je sagradio i medresu „Ishakiju“. Ishak-beg je imao još jednog sina koji je u istoriji nazvan Deli-paša, a ime mu je Paša-bej. Ovaj leži u turbetu kod ove džamije (Evlija Čelebija).

Ishak-beg je bio veliki vojskovođa. Mnogo je ratovao sa Đurđem Brankovićem. Sultan Murat II jako ga je voleo. Darovao mu je vezirstvo.

Opsjedavao je Smederevo i najzad 18 avgusta 1439. osvoji ga, po njemu je nazvan „Fatih Semendera“ (Osvajač Smedereva).

On nije samo radio na uništenju Srbije, nego i Bosanske kraljevine i Hercegovine Kosača. On je u borbi i svađi između Hrvoja Vukčića i Sandalja Hranića pomagao Hrvoja i uspio je da zavadi Hrvojeve neprijatelje. Kasnije se pridružio Saidu.

Ovaj velikaš umro je u Skoplju i sahranjen je preko puta Sat-kule. Grob mu posećuju muslimani, a i hrišćani ga obilaze. Umro je 1444. godine.

Poslije njega za krajiškog vojvodu došao je njegov sin Isa-beg.

Za Ishak-bega se navodi još i ovo: da je bio u Amasiji. Bio je inteligentan. Uz to je bio i protiv sultana. Zato ga sultan protjera u Sofiju, jer je nađeno da je bio umiješan u nekim zavjerama.

Ishak-beg je osvojio Janjinu i Kanjinu 836. (1433.) sa Turhan-begom, njegovim bratom, kako neki tvrde i Ali begom Evronosovićem. Oni su predvođeni beglerbegom Sinan-begom. Ti gradovi su pripadali Ivanu Kastriotu.

Neki opravdavaju to, što se ne zna ime njegovog oca, niti bar ko je bio, tim što je on možda sin hrišćanina, i kao janičar primio islam, i nije mogao da u vakufiji naznači ime svoga oca, da mu ne bi ugled opao što ga je uživao među mislimanima.

Imao je dva sina: Mahmud bega i Mehmed bega.

Aladža džamija nije bila u prvobitnosti ovog oblika nego joj je dao današnji oblik proširivši je unuk Iskah-begov, Hasan-beg, sin Isa-begov. To se vidi sa natpisa na jednim sporednim vratima.

Prevod glasi:

„Proširenje ove stare džamije svoga deda naredio je Hasan-beg, sin Isa-bega, sina Ishak-begova – neka bi mu vrijednost bila veća. Ova džamija nazvana velika džamija, sagrađena je rukom Mehmeda sina Hadži Džindžina, na kraju posljednjih dana mjeseca redžepa hidž. 925. (t.j. oko 9 avgusta 1519.) godine“.

Iz ovog natpisa se vidi da se ova džamija zvala „Džami’ – i – Atik“ (stara džamija), a po izvršenom proširenju „Džami’ – Kjebir“ (velika džamija). Ali u skopskom sidžilu 1725. zove se „Ishakijom“.

Kjemal-beg Osman Kumradžija je sada mutevelija vakufa Ishak-bega, koji je ogroman, i Isa.bega. Kod njega se nalazi i Ishak -begova i Isa-begova vakfija. On se naročito bavi da bi rasvetlio, bar u nekoliko, ovu zbrku i nejasnost o porijeklu Ishak-begovu. On na tome radi svim mogućim silama, i uz to prikupljajući raznovrsne podatke.

 

Isa – begova džamija

 

Ova džamija se nalazi ispod sultan Muratove džamije. Ona zauzima vrlo lijep položaj. Ima trem sa stubovima koji su pričvršćeni gvožđem. Oni su od mramora, koji je donešen skoro za sve džamije i ostale ustanove iz sela Pagaruše, u okolini Skoplja.

Sagrađena je od tesanog kamena i sa po nekoliko redova pečene cigle. Prilično je stara. Na vratima, i mermeru ima dosta rezbarija, koje su isprepletane u raznim figurama. Nije najbolje osvijetljena, jer s desne i lijeve strane ima 2 prozora koji nijesu dovoljni, pošto se i na desnoj i lijevoj strani nalaze produženja, koja su kasnije dodavata i u kojima je smještena biblioteka.

Ova džamija ima dva velika kubeta na sredini, tri pomanja sprijeda, i po jedno malo sa strane. Ona je zvučna i jako odliježe. Pokrivena je olovom.

Munara joj je visoka 29 m.

Razmjer prostora, koje džamija zauzima, iznosi 9,50 x 21,70 = 201,15 m kvadratnih.

Ispred džamije se nalazi šadrvan, na kome je više cevi. Donji dio je sastavljen od ploče četvrtastih i pri krajevima izdubljenim; gornji dio je takođe od mermera, ali je od jednog komada u obliku polulopte. I na njemu imaju tri česme. Ovaj šadrvan je pokriven daskama, svedenim u sredini, u rog, tako da daje njihov obod oblik kruga. Okolo su sjedišta, na kojima sjede postariji muslimani i spremaju sa za džamiju. Obično ima i po neki koji peče kahvu, te se tako često puta okupe, odmaraju i razgovaraju, a u isto vrijeme lenstvuju i džabaluče. Ispred džamije je prilično veliko dvorište, koje u proljeće zazeleni travom. U njenoj blizini se nalazi i medresa, koja je gorjela i kasnije je ponovo podignuta.

Takođe ima i groblje uz ovu džamiju. O njemu će se govoriti.

I ova je džamija za vrijeme požara dosta oštećena.

O ovoj džamiji se lijepo izražava Stojan Novaković i kaže da je u zgradi potpuna simetrija, harmonija i bez ikakve pogreške, da joj se samo diviti možemo.

Podignuta je 880. (1460). Ima veliko imanje: dvije kuće, jedan hamam, jedan dućan i oko dvadeset hiljada duluma ispaše.

Sada treba nešto reći i o ktitoru ove džamije Isa-begu Ishakoviću.

Isa-beg je sin Ishak-begov. On je takođe, kao i otac mu bio vrlo ugledna ličnost.

On je od strane sultana Murata II postavljen za namjesnika u Prištini 1439. godine. Na tom položaju ostao je do 1444. god. On je mnogo ratovao, naročito sa Đurđem Brankovićem.

Podigao je u Skoplju i Sarajevu po jednu džamiju i veliki dio svog imanja je uvakufio.

U Skoplju je podigao džamiju sa imaretom i medresu. Imaret i medresa su gorjele, a kasnije popravljeni. Još se i sada mogu vidjeti zidine od ovih negdašnjih građevina. Za njih mnogi posigurno misle da su ostaci medrese i imareta.

Nad ulazom u Gazi Isa-begovoj džamiji stoji urezan isprepletanim slovima natpis:

Prevod glasi:

„Ovaj imaret svijetli i blagosloveni zapovijedio je da se podigne blaženopokojni Gazi Isa-beg, sin blaženopočivšeg borca Hadži Ishak-bega za vrijeme vlade sultana Mehmeda Hana, sina sultana Murata Hana. Isa-beg je podigao ovu zadužbinu Bogu. Sagradi se leta 1460“.

Umro je 879. (1459). Za njegov  se grob ne zna, jer se ne zna ni gdje je umro.

Jiriček kaže: „Jeni Pazar ili Novi Pazar zasnovao je Isa-beg Isaković. U istom mjestu postoji još i danas džamija „Gazi Isa-begova s kubetom“. Ona je poznata više pod imenom „Alten – alem“.

„Turci su držali na izvorištu Bosne Vrhbosnu, današnje Sarajevo gdje je Isa-beg podigao 1457. „Carevu džamiju“. (K. Jiriček, knj. II, str. 216 i 217).

Isa-beg je bio valija u Bosni, i mnogo je ratovao sa okolnim hercezima.

Za tekiju, medresu i ostale svoje zadužbine je uvakufio prilično svog imanja, da bi se iz njega mogle isplaćivati potrošnje. Uvakufio je: zemlju, radnju, hanove i dr.

Takođe za medresu i tekiju uvakufio je i svoju biblioteku, koja je brojala oko 250 knjiga, među kojima su bili: veliki broj tefsira raznih mufesira, o hadisima, knjige za propovedi, iz Usuli fikha (izvori šerijatskog prava), o šerijatskom pravu, šerijatskim odlukama, iz dogmatičke teologije, iz retorike, sintaksi, gramatike, rječnika pjesničkih zbornika, medicvinskih knjiga i t.d.

Isa- beg je imao sinove: Kjebir Mehmed Čelebiju, Satr Mehmed Čelebiju, Hasan-bega, Mustafu Čelebiju, Ali- bega i Ahmed-bega.

 

Kjebir Mehmed Čelebi džamija

 

Ova džamija je u vrlo slabom stanju. Misli se da je za vrijeme velikog požara 1689. g. dosta oštećena. Nad ulazom je na ploči urezan natpis, koji u prevodu glasi:

„Ovaj sveti mesdžid sagradi Mehmed sin Ishak-bega četvrtog dana muharema 874. (15-VII-1469)“.

U blizini ove džamije ima i medresa, koja je još u gorem stanju nego i džamija. Do skora njen muderis bio je Hafiz Azis iz Kačanika. Iz ove medrese su izišli ljudi, koji su igrali veliku ulogu u Turskoj. Ova medresa više ne radi. Tu je sibijan mekteb.

Ova džamija ima prilično vakufa.

Kjebir Mehmed Čelebi je sin Isa-begov, jer je zapisano u Isa-begovoj vakfiji, a na natpisu više džamijskih vrata piše da je Kjebir Mehmed Čelebi sin Ishakov (bin Ishak), ali tu se misli na njegovog djeda Ishak-bega. U vakfiji je napisan „bin Isa bin Hadži Ishak“ (sin Isa-bega, sina Hadži Ishaka).

Bio je komandant u Elbasanu. Poslije je postavljen da uguši „čerkesku bunu“ u egipatskoj vojsci od strane Javu sultan Selima. Bio je valija u Bosni. U Tetovu ima više uvakufljenih imanja nego ovde, što se vidi iz njegove vakfije.

Imao je dva sina: Hadži Mehmed- bega i Berak- bega.

Mehmed beg je umro 940. g. i zakopan je u groblje Isa-begove džamije, do brata Hasan- bega, koji je  takođe umro 940. god. Za ovoga Mehmeda, što je u grobu, ne zna se da li je Kjebir Mehmed Čelebi ili Satr Mehmed Čelebi, jer nema nigdje da izričito piše, osim što piše na nišanu da je tu Mehmed; ali koji, ne zna se.

Sačuvala se i vakfija Kjebir Mehmed Čelebije, koji je mnogo imanja zaveštao u Skoplju, a naročito u Tetovu.

„Odredbe, protokolisanje, ređanje i svjedočenje za sve u ovom testamentu izvršeno je prvog dana mjeseca ramazana, ljeta hidžretskoga osamstotina sedamdeset i četvrtog (1468-9.)“.

Vakufnama je napisana u prisutstvu 15 svjedoka i to od istaknutih ličnosti.

Zavještao je dućane, zemljište, i u Skoplju i u Tetovu, a još u Tetovu i hamam. Naredio je da se iz njegova vakufa plaćaju službenici i da se podmiruju ostale potrebe.

 

Jahja pašina džamija

 

Ova džamija se nalazi u blizini osnovne škole „Vuka Stefanovića Karadžića“.

Ona je veoma velika. Trem džamije svojom proporcijom lukova sa otvorima čine glavni prelaz okolnih k monumentalnim glavnim masama zida.

Stubovi trema su mramorni i obvijeni gvozdenim obručevima. Pokrov trema je kube preko cijele dužine. Ostali dio krova je u obliku četvorospratne piramide i pokriven je olovom.

Unutrašnjost džamije je prekrasna. Pored njenog prostranstva vidi se sklad i harmonija u svakom delu džamije. Njena mimbera, koja je sva od mramora tako bijelog i lijepog. Ova mimbedra je sva ispresijecana i na njoj su urezane figure sa drugim varijacijama. Takođe i mihrab, sa svojim stalaktitima prekrasno izrađenim, odaju tadanju umjetnost, koja se u puno čemu može mjeriti sa današnjom. Njena munara je najviša od svih munara skopskih džamija. Visoka je 5o metara. Ona je od tesanog kamena pravično naslaganog. Na samom vrhu munare je od zlata polumjesec i zvijezda.

Vrata su džamije takođe nešto naročito. Ona su umjetnički izrađena, urešena naročitim ekserima sa širokim glavicama pod kojima je po komadić crvene čohe.

Polja krila su urešena arabeskama. Nad vratima je reljefno izrađen natpis:

„Lav u ratu kojem je ime Jahja paša, podigao je srećom džamiju za abida (pobožnog) i sadžida (koji pada na sedždu). Kad sam čuo da ju je dovršio u sretnom času rekao sam u pogledu njenog datuma: „Ova džamija radi Boga“. Kada se izračuna po ebdžet načinu izlazi da je napravljena 908. (1488.)g.

Ova džamija ima i ogromno dvorište koje je puno drveća tako razgranatog, da je ljeti divota sjedeti pod njim.

Ispred džamije je mermerni šadrvan sa 7 česama na prvom dijelu, a tri na drugom, koji ima oblik šuplje polulopte. Voda teče svojim mlazom. Hladna je i lijepa za piće. Šadrvan je pokriven drvenom kupom. Okolo njega su sjedišta za odmaranje. Ovu džamiju treba da posjeti svaki čovjek, koji dođe prvi put u Skoplje zbog njene važnosti i ljepote, a i zbog vode i hladovine. Sa sjedišta, oko šadrvana, idu šest drvenih greda za krov, na koje se naslanja.

Ova džamija je pretrpjela štetu pre 100 godina, time što je udario grom na nju. Takođe i po drugi put je ta nezgoda zadesi prije 20 godina.

Kad je bila bugarska vojska u Skoplju, u njoj su bili smjestili neku fabriku. Dolaskom Jugoslavije, ona je oslobođena ovog tereta.

Pri popravkama poslije groma otkriveni su neki otvori za koje se nije ranije znalo.

Potrebno je nešto reći i o graditelju ovako lijepe džamije, koja je ogledalo onog vremena.

Jahja-paša je rodom iz Male Azije. Poslije svršenog školovanja i pošto je proveo neko vrijeme u raznim manjim službama, on je 885. (1465.) postavljen za komandanta u Bosni. Godine 886. ponovo u Rumeliji za beglerbega imenovan, a 907. dobije namještenje za Bosnu. U istoj godini vjenčao se sa ćerkom Bajazita II, zvanom Hatidža Hatun, a on je u svojoj vakfiji naziva carskom princezom, među gospođama carica. God. 909. dobi premještaj za rumelijskog valiju. Sultanovom milošću bude obdaren i imenovan 910. godine vezirom.

Umro je 913. god. u Carigradu.

Imao je sinove: Bali-bega (koga je u vakfiji nazvao „zenicom oka Njegovog Veličanstva“, jer je on bio vrlo poznat vojskovođa i hrabar čovek), njega je otac postavio za upravitelja svoga vakufa, zatim Mehmed Čelebi (da on bude posle Bali-bega upravitelj), Mustafa Čelebi (iza Mehmeda da bude upravitelj), Ahmed Čelebija (iza poslednjeg) i Jusuf Čelebija (iza prethodnog).

Imao je imaret i medresu (danas je na tom mjestu pekara).

Turbe u dvorištu njegove džamije je Mehmed paše, njegovog sina.

Jahja-paša je pisao vakfiju 912. godine. Original se nije sačuvao, ali je uzet prepis te vakfije 966. (1557-8) 23 rebiul-ahara. Dakle, razlika je 54 godine.

U tom prepisu je između ostalog i ovo napisano: Jahja, osvajač Smedereva“.

On je bio glavni uzrok te su Turci dobili slavnu bitku na Čildiran polju, koji je odnevši pobedu nad Kizil Bašom Bedmeašom, osvetlao obraz.

Ima i u Rumeliji, kao i u Skoplju, „kao raj lijepu džamiju“, imaret, školu i bolnicu.

Ima vakufa: u Skoplju, Sofiji, Plovdivu i Nikopolju.

Ima hamam i školu u Carigradu i u galipoljskom selu Mustedžabu. Ima mnogo uvakufljenog imanja za svoje zadužbine.

Pošto je imao svoj imaret, u njegovoj vakfiji stoji: „Meso, hljeb, čorba za goste neka se izdaje od imareta. Gostima da se daje neizostavno med. U najmanju ruku po 50 grama meda“. Na ovoj vakfiji je potpisano 40 svjedoka, među kojima su svi njegovi sinovi.

Ova džamija ima sada prilično vakufa: 3 kuće, 6 radnji, 40 hektara zemlje i 10.000 duluma ispaše oko grada.

 

Mustafa – pašina džamija

 

Ova džamija se nalazi na uzvišenju blizu kaznenog zavoda. Zauzima divan položaj. Po ljepoti nadmašuje sve ostale muslinanske spomenike u Skoplju. Ona ima oblik paralelopipeda. Trem ima svoje masivne i ukusne stubove od mramora, visoke, sa kaptolima. Gornji kaptoli, koji su puni ukrasa, spajaju je sa lukovima koji su od lijepog tesanog kamena.

Trem je popločan mramornim pločama u obliku kvadrata.

Vrata, koja  su od tvrdog drveta i 5 sm. debela, puna su preko cijele svoje površine rezbarijama, koje su pažljivo izrađene i izdubljene, prepletene arabeskama i okolo su širokih glava ekseri, sa podlogom crvene čohe.

Na gornjim djelovima vrata je reljefno izrezan jedan ajet iz Kur’ana, koji je na desnom krilu napisan s desna na lijevo, a na lijevom s lijeva na desno.

Prevod glasi:

„Kad god je ulazio kod nje u sobu Zekerija…“

Više vrata je na kamenoj ploči natpis u kamenu izdubljenim i isprepletanim slovima. Ploča je mramorna. Natpis je na arapskom jeziku.

Prevod glasi:

„Zaveštalac ovog hrama je Mustafa sin Abdulahov, veliki dobrotvor, neka mu je zemlja laka i vječna uspomena: datum završetka ove građevine sadržan je riječima: „Rafael-haku kadrehu“ (Bog mu slavu uvećao). Pisano mjeseca muharema hidžetske 890. god“.

„Umrli Mustaf-paša, Božjom milošću obasut. Bog ga obdario rajem i svojom naklonošću. Preminuo je 925. god“.

Kad se uđe unutra, ima se veoma lijep utisak. Ona je podijeljena na tri dijela: prednji, najveći, i drugi koji je podijeljen na dva dijela, i oni su rastavljeni terasom. Na ovim dijelovima se uzdižu drveni stubovi, na kojima je podignut drugi sprat.

Treba obratiti pažnju i na pojedinosti. Mimbera ove džamije je ukusno izrađena od mramora. Na svojim spoljašnjim stranama je izdubljena raznim urescima, kojih ima do samog vrha mimbere.

Ni mihram ništa manje nije lijep, sa svojim lijepo izrađenim udubljenjem, koje se završava raznovrsnim i umjetnički izrađenim stalaktitima.

Džamija je pod kubetom, koje je olovom pokriveno.

Uglovi između zidova su takođe ukrašeni. Tako reći sva je u ornamentima.

Zidovi su masivni i dijelom kamenom, a dijelom pečenom ciglom ozidani.

Njena arhitektura nije složena, ali ta jednostavnost odaje joj ljepotu i sklad, koji su rijetko dostižni.

U njoj je bilo, do prije nekoliko godina, smješteno slagalište. Posredovanjem današnje Vakufske direkcije ona je oslobođena. Od prošle godine počelo se na njenom popravljanju, jer je bila prilično podala. Direkcija je predvidjela budžetom za njenu opravku i namještaj oko 250.000 dinara. Ćilimi su izrađeni u ćilimarskoj školi u Novom Pazaru. Oni su vrlo lijepo izrađeni, te je sada cijela džamija zastrta.

Minare joj je od tesanog kamena, a proširenje, koje je na njoj od mermera se izbušenim uresima. Ona je visoka 37 m.

Ispred džamije se nalazio šadrvan, kojem je voda dolazila vodovodom, za koji se misli da ga je Mustafa-paša sagradio. Ovaj šadrvan je bio pokriven. Sada je sagrađen drugi od cementa.

Dvorište džamije je prostrano, zagrađeno i biće zasađeno raznim drvećem.

Mustafa-paša je bio ugledna ličnost u turskoj državi. Poslije svršenog školovanja, zauzimao je razne položaje. U „Kamusu“ se veli da je Arnautin i da mu je gorb u Gekbozu. Sidžil naglašuje da je porijeklom iz Bosne i da je umro u Gekbozu. Sigurno se ne može zaključiti ko je bio, da li je Srbin, Turčin ili Arnaut. Mnogi misle da je iz Rumelije, jer je tamo imao velika svoja imanja. Bio je neko vrijeme egipatski valija. Za vrijeme Bajazita Velije postao je vezir. Vezirstvo je dobio prilikom osvajanja grada Činebahta (u Grčkoj) i tu se pokazao vrlo hrabrim junakom i vještim vojskovođom (Kamus, Sidžili Osmani).

Evlija Čelebi naziva njegovu džamiju Mustafa –pašinom, ali to nije tačno.

U „Salnami“ i u „Mirat tarihu“ piše da u Skoplju ima Kara Mustafa – pašina džamija. Ali Kara Mustafa-paša je obješen u Beogradu za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog.

Mustafa – paša je umro 925. po hidžri za vlade Javuz sultan Selima I (1512. – 1520.) u Skoplju, jer mu se i turbe nalazi u dvorištu njegove džamije, na kome je gornji natpis.

Pominje se još neki Mastafa-paša, koji pripada porodici Sokolovića, a on je živeo iza 925. godine.

Mustafa – paša je oženjen sa Huma Šah sultanom. Ona je bila kćer Mehmed-bega, sina sultan Sulejmana Veličanstvenog (vakfija Mustafa-pašine džamije i skopski sidžil). Žena mu je zakopana u Skoplju u turbetu koje se nalazilo ispred Oficirskog doma.

Sagradio je „stari most“ u Mostaru.

On ima vakufa u Skoplju, Tetovu, Avonji i u još nekim mestima.

 

Hatundžik  džamija

 

Ova džamija je sada sasvim u slabom stanju. Da je nekada bila lijepa, vidi se po njenim zdravim djelovima.

Trem je sa stubovima koji su četvorostrani, i koji imaju kapitole. On je popločan lijepim pločama, od kojih su mnoge izrazbijane sada.

Treba malo obratiti pažnju na unutrašnjost. Iako nema u sebi nikakve složenosti može se ipak naći nešto, što je odaje lijepom. Kapci na prozorima su drveni, ali od naročitog drveta su i na njima su razni ornamenti u obliku krugova ili kvadrata ili još kojekakvih ukrasa. Takva su i vrata. Mihrab i mimbera su lijepo izrađeni. Gornji ćoškovi, koji se spajaju sa kubetom, su urešeni kockama i reljefom. Zidovi su dijelom od kamena, dijelom od pečene cigle.

U njoj se ne obavljaju sve molitve, nego samo neke.

Graditelj ove džamije je hadži Hatidža, te se i džamija zove po njenom imenu. Ona je sestra Hadži Aiše Hatun Hanume, koja ima svoju tekiju.

Hadži Hatidža je sagradila i „Devojački hamam“.

Ispred džamije je groblje u kome se nalazi i jedno turbe. To je turbe Hadži Hatidže. Među grobovima ima i starih kao iz 1015. ili iz 1051. po hidžri, te je i džamija prilično stara.

U blizini ove džamije ima i jedna česma, koja je podignuta 1136. (1716.) godine.

 

Tutunsuz džamija

 

Nalazi se na padini Gazibabe. Sama zgrada ne pokazuje bog zna kakvu umjetnost, ali sam njen naziv je više interesantan. Priča se da je bio neko čovjek, koji je strašno pušio. On najednom odluči da ne puši, jer je uvidio štetno dejstvo duhana na ljudski organizam, nego da onaj novac što bi davao za duhan sačuva i da na kraju tim novcem sazida džamiju. Tako je i učinio. Sakupljao je novac, pa je i od tog novca kupovao pogaču i simit te se hranio, a od ostatka je sagradio džamiju, koja je po tome nazvana „Tutunsuz“.

Na munari ima urezana jedna slika u obliku pogače i simita, i tim se htelo reći da je bolje podmirivati neophodne potrebe, nego kojekakve sporedne stvari.

U istinitost ove priče ne može se sigurno povjerovati.

 

Imaju još neke džamije, koje su manje važnosti. Takva je: Mehmed pašina džamija. (Ona se nalazi iza Jahja pašine džamije, skoro na periferiji Skoplja. Ona je od slabog materijala, nema ničega interesantnog. U njenom dvorištu je medresa, njegovo turbe, i tekija bektašinskog reda. Ova džamija ima dosta imanja; nekoliko bašti: 50 hektara zemljišta i dr. Ktitor je Mehmed – paša iz Kačanika).

Jelen kapan i Oruč pašina džamija. (Ova džamija je izgorjela. Ostala je samo munara. Nalazi se ispod Tutunsuz džamije. Za nj se misli da je brat Ishak begov. On je sin Timur Taš-paše, vezira Bajazita I i sultana Mehmeda Čelebije, koji je dokrajčio borbu svoje braće posle smrti Bajazita I. Imanje Oruč-paše kupio je Isa-beg i njegova džamija nije imala nikakva vakufa).

Ima i jedna džamija blizu Kuršumli-hana (koja je istog stila i sličnog materijala kao i Kuršumli-han).

U Skoplju ima mnogo mesdžida (u kojima se obavljaju samo neke molitve) i svaki ima u vakufu po jednu kuću i dvorište oko mesdžida.

 

TEKIJE

 

Kao u ostalim religijama, tako i u islamu javila su se razilaženja u pogledu značenja pojedinih odredaba. Naročite sekte derviša, koje žive, obično, u svojim naročitim zgradama – tekijama. Ako se preouče i ispitaju odredbe, oni imaju nečega što bi se kosilo sa principima islama. Oni naročito zalaze u duhovni život i hoće da čoveka visoko uzdignu u duhovnom pogledu. Oni vrše sve islamske obrede (ovo važi samo za osnivače tih pravaca, međutim, danas se drže i ne drže tih propisa). Derviške redove u glavnom osnovali su četvorica: Seid Abdul Kadir iz Bagdada (rođen 471. (1078.) Seid Ahmed el-Rufai (rođen 512. (1117.); Seid Ibrahim Dusuki (rođen 543. (1148.) i Seid Ahmed-el-Bedevi (rođen 596. (1199.). Ti redovi dobili su imena svojih osnivača: Kaderije, Rufaije, Dusukije i Bedevije. Docnije se pojavilo još redova kao: mevlevijski, nakšibendije i bektešije. Ova tri reda imaju svoje tajne obrede. Kako veliku pažnju polažu duhovnoj strani, to neki redovi piju i opojna pića da bi se inspirisali. Evo nekoliko stihova koje pevaju uz svirku:

„Kad padneš u tugu, što spas tražiš ?

Zaljubljeni tugu traže u – spasu“.

Dalje:

„Oj srce, ako želiš da piješ iz Džemove čaše,

Za to je sad čas, za to je sad čas, sad čas

Ova moja riječ neka ti je stalno u ustima

Za to je sad čas, za to je sad čas, sad čas“.

Dalje:

Dervišu, šta će ti oružje?

U rukama mu derviška sekira na glavi ćulaf

Gde zanoći tu osvane

Hu! Sam kao rob Božji idem!

 

Derviške sekte su se raširile po cijelom ondašnjem islamskom i poslije turskom carstvu, tako da i u Skoplju imamo oko 23 tekije, koje pripadaju nekolikim redovima. Od ovog broja tekija redovno radi samo tekija rufaiskog reda, a neke povremeno, dok su neke sasvim zamrle.

Među skopskim tekijama su najvažnije ove:

1)      Hazinedar ili Rufai tekija;

2)      Adembaba ili Sindžirli tekija;

3)      Tekija iplički Hasan ef. Ili Bukat;

4)      Tekija Ummi Sinani;

5)      Tekija Hadži Aiše Hat’i;

6)      Mevlevi tekija i

7)      Bektaši tekija.

 

Hazinedar ili Rufai tekija

 

Nalazi se u blizini Isa-begove džamije. Ova tekija jedino redovno radi.

Ktitor ove tekije je Šejh Muhamed Hazenedarbaba. Hazenedarbaba je rodom iz okoline Tetova, iz sela Grupčin. Njegov se otac zvao Ismail. Sa svojim ocem, još kao mlad, došao je u Skoplje. U detinjstvu je pokazivao bistrinu svoga uma, i bio je veoma naklonjen ka nauci, te ga je zato njegov otac i doveo u Skoplje.

Čim je došao u Skoplje, dao ga je otac u Medresu. Po svršetku medrese on dobi službu finansijera (malije). Bio je hazinedar (glavni blagajnik). Otuda mu i ovaj naziv Hazinedar.

Postavši činovnik vršio je svoju službu savjesno, redovno i uredno. Još dok je bio u službi, došao je neki Arap u Skoplje. Taj Arap je pripadao rufaiskom redu i zvao se Šejh Seid Hadži Hatif.

Muhamed Hazinedarbaba se upoznao sa ovim Arapom i bili su u prisnom prijateljstvu. On je najzad napustio službu na neko vrijeme i postao njegovim dervišem, a poslije izvjesnog vremena, koje je proveo radeći na ovom poslu, dobio je od ovog Arapa diplomu i postao šejh. Postavši šejh, napusti potpuno službu.

Mesto gdje se nalazi današnja Rufai tekija je kupio i napravio tekiju šejh Muhamed Hazinedarbaba.

Ova tekija je napravljena godine 1233. (1813). Dakle, postoji od pre 120 godina. Umro je u Skoplju i grob mu je u turbetu ove tekije.

Poslije njega je došao za šejha njegov sin šejh Sadulah 1269. Godine, po hidžri. Poslije ovog je došao za starješinu tekije šejh Hadži Muhamed Bakir 1282. god. Ovaj je dobio šejhovsku diplomu iz Sofije od šejh Abdulaha Sufijepije. Bio je 40 godina u šejhovskoj službi. On je kupio još zemljišta, te je proširio prostranstvo tekije, pošto je bila ranije mala. On je podigao i česmu, na kojoj piše:

„Vidi ovu suhu česmu. Hadži Sadudin, tadašnji šejh, svojim nastojanjem je oživi, jer bijaše tada mjesec žalosti, kada dadoše svoju krv kao vodu junaci Kerbele i duše svoje uspokojili junaci Kerbele. I ja izračunah godinu građenja: „Neka za ljubav Hasana i Huseina teče ova voda koja se razleva“ 1265. (1845).

Posle Muhamed Bakira došao je njegov sin Sadedin Mehmed. On je dobio od strica 1316. god. diplomu i tekiju na upravu.

U blizini tekije je turbe u kome su zakopani šejhovi.

Soba ove tekije, u kojoj se vrše obredi, je lijepo uređena. Vrše obrede uvijek poslije „džume“ (posle podnevne molitve u petak), a uz ramazan naročito. Ovaj se red služi raznim insturmentima pri vršenju obreda. Imaju razne muzikalije, jer pri obredima igraju i pjevaju.

Ova tekija je najbogatija u Skoplju. Ona ima svoju salu za primanje gostiju, vrlo lijepo uređenu. U njoj sjedi šejh sa ostalim dervišima. Šejh obično sjedi u uglu na fotelji. Pri ulasku i izlasku ljube mu ruku i svi mu se pokoravaju. Kod šejha dolaze žene sa svojom bolesnom djecom, da bi im štogod proučio, da bi bolest prošla.

 

Adem – baba ili Sindžirli tekija

 

Ova se tekija nalazi u blizini kupatila “Sat-kula” i džamije Kjebir Mehmed Čelebi.

Osnivač ove tekije je Adem-baba. Rođen u Bagdadu. Iz Bagdada je došao nekim slučajem u Skoplje i tu je sagradio ovu tekiju prije 220 godina. Prije nego što je napravio tekiju stanovao je blizu kamenog mosta 7 godina. Kasnije je kupio ovaj plac i odmah je sagradio tekiju. Podigao je “semehanu” (odjeljenje za vršenje obreda). On je vrlo učen čovjek, držao je i vazove u Isa-begovoj džamiji. Imao je moć hipnotisanja, kada bi govorio pred svijetom.

Kasnije je kupio još jedan plac i sagradio je 2 radnje i pekaru za tekiju. Derviš mu je bio pekar i zvao se Sandžaktar derviš Mehmed efendija.

Adem-baba je hranio siromahe iz ove pekare.

Ovaj Sandžaktar Mehmed ef. je tražio u oči jednog Kurban bajrama, da mu Adem-baba kupi kurban da zakolje na bajram. Tada je šejh Adem-baba pogledao ka planini i rekao da će mu doći. Kurban uveče nije došao, ali sjutra, pošto su preklanjali “Bajram namaz” došao je jedan jelen u ovu tekiju. Sandžaktar Mehmed ga je zaklao za kurban. Rogovi od jelena se čuvaju još i dan-danas u ovoj tekiji, kao kakva svetinja.

Poslije Adem-babe došao je šejh Bekjir, zatim šejh Osman, šejh Ali, šejh Muhamed, šejh Hasan, šejh Bekr, i sve s oca na sina. Šejh Muhidin, stirc današnjeg starješine tekije šejha Ferida, je predao ovom tekiju.

Sadašnji šejh je učio u Carigradu i tamo je dobio šehovsku diplomu.

Ova tekija je “Hazreti Pir Nuredin Dževahir” pravca. Glavno sjedište ovog reda je u Carigradu.

Adem – baba je sazidao i česmu, koja se nalazi u dvorištu ove tekije. Zidao je neki Debranin. U ovom dvorištu je turbe u kom su između ostalih šejhova i Adem-baba. Grobovi su pokriveni zelenom čohom i ženskim radovima.

Zgrada ove tekije je u dosta slabom stanju. Ona je i vrlo siromašna; ne radi redovno; malo ima šejhova.

Na ulaznim vratima se nalazi jedan “sindžir” (lanac), po kome je i nazvana “Sindžirli tekija”.

 

Iplikdži Hasan effendi ili Bugari tekija

 

Ova tekija se nalazi blizu Jahja-pašine džamije i osnovne škole “Vuk Karadžić”.

Tekiju je zasnovao i podigao Iplikdži Hasan efendija.

On je porijeklom iz Skoplja. Školovao se u Skoplju i u Skoplju je dobio i šeh. Diplomu.

Bio je veoma učen i ugledan. Smatrali su ga čovjekom koji ima nadprirodnu moć.

Tekija je sagrađena u isto vrijeme kada i Jahja-pašina džamija (908. po hidžri).

Za vrijeme nekog rata između Turske i Rusije bilo je u turskoj vojsci vojnika sa svih strana njihovog carsta, pa naravno i iz Skoplja. Pri završetku rata svi su se vojnici iz Skoplja povratili svojim kućama, osim jednog mladića, koji je bio jedinac u majke. On je bio zarobljen od Rusa.

Njegova majka je dugo molila ovog šejha, da on djeluje svojom moći, da bi joj sina izbavio iz strašnog ropstva. On je upotrijebio svu svoju duhovnu silu za ovu stvar. Zaista, kako pričaju, to se i ispunilo. Taj mladić se vratio iz ruskog ropstva. Na nogama je imao bukagije. Skinuli su mu ih čim je došao. One se sada nalaze u jednom ćošku turbeta ove tekije.Gvozdeni obruči su široki po 6 sm., imaju pri kraju (t.j. pri sastavu krajeva jednog obruča, koji su zakovani čivijom) po jednu halku, a te dve halke su spojene trećom, na kojoj se nastavlja lanac.

U ovom turbetu, gde su i bukagije, nalaze se i grobnice ktitora tekije i ostalih šejhova njenih.

Sada je šejh ove tekije Kadri šejh Abas.

Zgrada ove tekije je malena, prosta i naklonjena brzoj propasti.

Ova tekija radi vrlo rijetko. Siromašna je i nema dovoljan broj derviša.

 

Ummi Sinani tekija

 

Ova se tekija nalazi ispod sultan Muratove džamije i pokraj ruševina “Gelin hamama”

Ktitor “Ummi Sinan tekije” je Šefeta.

On je rodom iz Skoplja. Učio je u Skoplju. Šefeta je djed današnjag staratelja tekije šejh Raif Mustafe.

U ovoj tekiji se vrši “ziktr” srijedom, ali uz ramazan naročito. Nema nikakvih naročitih obreda.

Ovaj tarik je porijeklom iz Carigrada i u Carigradu je centar njegov, u Ejub Mahali, u Dukmedži ulici.

U dvorištu je turbe u kome su grobovi šejhova I derviša ove tekije. U dvorištu je i groblje i upadaju u oči lijepim mramorom popločani grobovi. Tu su i preci današnjih šejhova.

Smještena je tekija u jednoj prizemnoj zgadi, koja nije ni prilično osvijetljena.

Ova tekija u pogledu imovine ne stoji najbolje.

 

Hadži Aiše Hat’i  tekija

 

Ova se tekija nalazi u blizini Rufai tekije.

Hadži Aiša Hat’i  je kćer Satr Mehmed Čelebije, a unuka Isa-begova.

Bila je udata za nekog Adem-agu, s kojim je imala sina Mehmed Tahir-bega.

Ona je neka rođaka i Jahja-paši.

Za prvog šejha u svojoj tekiji postavila je Ismail Hakiju. Sad je ova tekija više poznata pod imenom Ismail Haki. On je porijeklom iz Carigrada. Krenuo je iz Carigrada i nastanio se u Skoplju. On je bio veliki teolog. Radio je dosta na tefsiru (tumaču Kur’ana) i jedan se njegov rukopis nalazi u Tekiji. Protjeran je od uleme zbog širenja jeresi. On je prokleo rekavši: “Neka ti jedan deo grada napreduje, a drugi nazaduje”, i može se čuti među muslimanskim svijetom u starom Skoplju gde se kaže: “Sustiže nas prokletstvo Ismail Hakije”.

Ismail Haki je umro u Trakiji, u Serezu. Živeo je u 17 vijeku.

Ova je tekija “dževleti” reda.

Hadži Aiša Hat’i je uvakufila veliki dio svog imanja ovoj tekiji, jer kaže u vakfiji: “ Eto vakuf je taj koji duši njegova zavještača stalno donosi korist. Pa i kad umre, blagodati od tog blagodatnog djela ne prestaju da teku”. U vakfiji stoji i ovo: “Bog miluje one koji dijele milostinju, i onima koji poklanjaju, daje nagradu”.

Ona je rekla da ne treba da joj stave nikakav znak na grobu, nego da se potpuno sravni sa zemljom njen grob. I ovo je uticalo da se ova tekija naziva Ismail Haki.

Ali ipak g. Gliša Elezović je našao duboko zakopane tri kamene ploče sa natpisom. Ti grobovi su: Aiše Hanume i dva njena brata: Mustafe i Ahmeda. Sva su tri groba iz iste godine. Natpisi glase:

1)      “Rahmetli Aiša Hadži Mehmedova. god. 1093. (1682)”.

2)      “Rahmetli Mustafa sin Hadži Mehmedov. godine 1093. (1682),

3)       “Rahmetli Ahmed sin Mehmedov. godine 1093. (1682)”.

 

Mevlevi  tekija

 

Nalazi se u blizini Jahja-pašine džamije. Zauzima veliki dio zemljišta. Ima ogromno turbe, koje je puno grobova, raznih šejhova ove tekije.

O ovom redu i o ovoj tekiji može se lijepo naći u djelu “Sefinski Mevlevije”. To se nalazi da je bio neki bogat čovek, koji je bio beg. Prvobitna zgrada za ovu tekiju je služila za dvor ovog bega.

U ovo doba je bio neki šašavi šejh, koji je pripadao ovom redu. Lutao je svuda. Od kuće do kuće. Jedne noći on nabasa i na dvor ovog bega. Ovaj ga, misleći da je lopov i da je došao da ga pokrade ubije. Bojao se da ga zakopa, dok ne zapita ulemu o tome. Kad ih je zapitao rekli su mu da klanja “istihare namaz” i što mu se javi u snu to neka uradi. Tako i učini. Klanja istihare namaz i u snu mu se javio mrtvac rekavši mu, ako učini svoj dvor tekijom, da će mu oprostiti a ako ne – da mu neće oprostiti i mučiće ga. On to i ispuni. Dade dvor za tekiju.

Prvi šejh mevlivijskog reda u Skoplju je iz Konje, pošto je osnivač ovog reda Hazreti Mevlana u Konji živeo, pa tamo i umro, prirodno je da je ovaj red tamo raširen ponajviše. Poslije ovoga šejha iz  Konje, bio je starješina tekije šejh Fetah, posle njega šejh Nijazi iz Elbasana, koga poznaju mnogi Skopljanci. Posle njega je došao njegov sin šejh Ali, a sada je starješina tekije sin ovoga, zvani šejh Haki.

Ova tekija radi prilično uredno i redovno. Ima dosta i vakufa.

Ovoj tekiji je sultan Mehmed Rešad prilikom dolaska u Skoplje darovao 100 turskih lira, pošto je i on pripadao mevleviskom redu.

Imaju prilično prostrano dvorište.

 

Bektaši  tekija

 

Ova se tekija nalazi u dvorištu Mehmed pašine džamije, u blizini stočne pijace.

Ona je prvobitno bila reda “ummisinani”.

Ovu je tekiju osnovao Adžem Zade, koji je bio ummisinani reda. Ali njegov sin, zvani Mustafa ef. bio je bektašija i ona je njegovim uticajem postala bektašiskog reda.

U ovom redu su svi obredi manje-više tajanstveni. On je prilično raširen u Južnoj Srbiji.

Bektašizam je porijeklom iz Anadolije i on je u svom prvobitnom postanku imao za cilj uzajamnu pomoć među svijetom i tajno posvećenje. Ali tokom vremena stvari se menjaju, čak i iz svog korijena, tako se i ovaj bektašizam promijenio. Sada se bektašizam veoma mnogo uskosio sa glavnim načelima islama, i može se reći da kod njih nema apsolutno ničega islamskog.

 

U Skoplju ima još priličan broj tekija, kao: Meddah baba  (kod Paša Jigit džamije), Emir sultan, Melami šejh Velijudin, kulak Mahmud i t.d.

 

TURBETA

 

Turbeta su naročite grobnice u kojima su sahranjene, obično, ugledne ličnosti. To su građevine malih dimenzija, čiji je krov obično kube. Ono može biti i samo na stubovima.

U Skoplju ih imade oko 20 od kojih ćemo izneti slavnija:

1)      Turbe Gazi baba;

2)      Alti ajak turbe;

3)      Trube Kralj k’zi;

4)      Turbe Hajdar baba;

5)      Turbe Hindi baba;

6)      Jiliš baba turbe;

7)      Turbe bikj han;

8)      Turbe Hat’idžik;

9)      Turbe Mustaf paša

 

Gazi baba ili Ašik Čelebi turbe

 

Ovo se turbe nalazi na ogranku Crne Gore. To je brdo i ono se zove baš ovim imenom “Gazi – baba”. Ono se nalazi sjeveroistočno od Skoplja.

Turbe je na samom vrhu brda. Ima oblik valjka i sa kubetom je. U njemu se nalazi grobnica Gazi babe. Nekad je bila i tekija ovde, ali ona je izgorjela u isto vrijeme kad i turbe. Sadašnje turbe je sagrađeno prije 37 godina. Pogigao ga je Hadži Gali-beg posednik iz Skoplja.

 

Sada je čelo glave druga kamena ploča sa natpisom:

“Hem Gazi jim, hem kadijim, hem šejh šerif Muhamed”.

(I gazija sam i kadija sam i šejh sam Muhamedove loze).

 

Za vrijeme požara je propao i kamen više glave na kom je bio natpis.

Grobnica mu je od kamenih ploča. Na podnožju groba s jedne strane je testija uvek napunjena vodom i pored nje se nalaze po nekoliko kamenčića za vračanje, a s druge strane kutija za milostinju.

Turbe čuva jedan za to naročito određen čuvar i on ga u oči svakog petka osvijetli.

Pravo mu je ime Es.Seid Pir Muhamed sin Alijin. On je stari i poznati turski pesnik i naučnik.

Ded mu je Sejid Muhamed, koji vodi porijeklo od Alejhiselamova roda. Bio je nastanjen u Bagdadu.

Za  vrijeme Bajazita I iz Buhare pođe muslimanski pisac Buharim Emir za tursku prestonicu. Na putu ovaj svrati u Bagdad kod Seid Nuta (ovo mu je nadimak). Oni se jako sprijatelje i poslije nekog vremena pođu zajedno na putovanje. Buharija se tom prilikom oženio Sejidovom ćerkom i tim je povećao njihovo uzajamno prijateljstvo.

Najzad dođoše u Brusu. Seid Muhamed bude postavljen za starješinu tekije Ebu Ishakove u Brusi, a zatim je naimenovan za nadzornika potomaka Muhameda a.s. loze, koji su bili u Turskoj i oženio se ćerkom Isak-paše.

On je imao dva sina: Zejnel Abedina (koji je kao i otac mu bio neki bulešraf, nadzornik Muhamedove loze). Živeo je za vreme sultan Mehmeda Osvajača) i mlađeg Seid Aliju (koji je bio kadija u Plovdivu i umro je 941. (1533. ili 1534).

Seid Alija je otac Gazi babin. On se zvao pravim imenom Ašik Čelebi. Rodio se u Prizrenu 924. (1517. ili 1518), a otac mu je tada bio kadija u Skoplju.

Maštao je da postane muderiz. Prije nego što je postao muderiz dosta je putovao po  Istoku. Na tom putovanju se zaustavi u Brusi. Tu bude postavljen za muderiza i muteveliju na vakufom Hazreti Emira (to je Buhari  Emir, veliki prijatelj njegovog dede).

On je napustio taj položaj 953. (1545. ili 1546). pošto je prethodno predao uredno dužnost.

Tada se zaputi i dođe u Carigrad i bude postavljen za kadiskog pisara. Godinu dana bio je pisar. Po svršenoj godini bude naimenovan za kadiju. Kao kadija bio je u Silivriji, Prištini, Srbici i Nardi u Epiru, zatim i u Anadolu, u varoši Alaiji.

Ispjevao je jednu pjesmu, sultanu Sulejmanu Veličanstvenom, koja počinje:

“Ništa draže na svijetu od vlasti,

Al’  od te je draži ipak jedan časak zdravlja”.

Ovu misao je lijepo razradio i predao je caru. Kao nagradu za to postavljen je za kadiju u Nikopolju. Tu bude svrgnut sa kadiskog zvanja zbog neke krivice. On ponovo ispeva odu sultanu, a ovaj ga imenuje kadijom u Kratovu.

On ima priličan broj djela. Među njima je “Menašeri-šuara” (ovo je istorija turske poezije do njega). Ovo djelo je poznato i pod imenom “Ašik Čelebi teskeresi”.

God. 976 (1567. ili 1568). dovršio je ovo djelo i posvetio ga je sultanu.

Napisao je i zbirku pjesama “Šekaik” (neka vrsta cvijeća ). Ovo djelo je posvetio velikom veziru Mehmed paši I potom je naznačen za doživotnog kadiju u Skoplju.

Umro je u Skoplju krajem šabana 979. (1570. ili 71.) od zapaljenja pluća. (Misli se da je poginuo u borbi protiv Srba i otuda mu naziv Gazi-baba).

U delu  “Šekaik” – u, su mu ljubavne pjesme. On se bio zaljubio u neku skopsku ljepoticu, koja je bila hladna prema njegovoj ljubavi; on se zbog nesrećne ljubavi  razboleo i umro.

Napisao je još  7 djela. Ima zbirku patriotskih pjesama u kojima hvali sigetske junake.

Sastavio je zbirku svojih odabranih pesama “Divan”.

Sem ovih djela ima i zbirku od četrdeset hadisa “Ehadisi erbein”. On je mnoga dela sa arapskog i persiskog preveo na turski. Preveo je Imami Gazalino djelo “Etibrul mesbuk fi nesaihil muluk.” (Kovano zlato za savjete vladarima).

Evo nekoliko njegovih stihova:

“Sunce se stidi od jednog izgubljenog atoma, jer što se moja ljubav povećava, to me se sve više kloni. Na oku drage pojavila se bolest i navukao se zastor. Čini mi se kad bih je vidio, da bi mi se činilo da se je sunce zapalilo”.

Evo još ovih stihova:

“Mene smatraš kao i ostale. Ako sam zaljubljen, pa nisam postao nevernik”.

 

Alti  Ajak  turbe

 

Ovo se turbe nalazi iza Mustafa-pašine džamije.

O ovom turbetu nema nikakvih pouzdanih podataka, neko postoji priča.

Kad je sultan Murat I predvodio vojsku preko Crne Gore za Kosovo, Bajazid je tada bio dosta zaostao. Sultan Murat mu je naredio da odmah ide na Kosovo. Bajazid pođe brzim korakom preko Skoplja da dođe na Kosovo. On je imao u vojsci sedam sedrizama, koji su zbog velike žurbe poumirali jedan za drugim i to na malom razmaku. Posljednji je vezir umro gdje je današnje turbe “Alti-ajak”.

Šejh g. Sadedin, starješina Rufai tekije, zna da su postojala još šest turbeta, u kojima se nalaze, po njegovom mišljenju, ostalih šest sadrizama.

Ova ostala turbeta ne postije, nego su za vrijeme rata razrušena, kako kaže šejh g. Sadedin.

Ovo turbe dobilo je ime “Alti ajak” zbog toga što se sastoji od šest stubova.

 

Kralj  k’zi  turbe

 

Ovo se turbe nalazi blizu Urjan groblja na kumanovskom putu. Turbe se sastoji od četiri stuba sa podnožjem i kubetom. Ono je sagrađeno kamenom i pečenom ciglom. Prilično je staro i naklonjeno je rušenju. U blizini je i grob Vejsi efendije pjesnika.

Ni za ovo torbe nema nikakvih pouzdanih podataka, niti ima natpisa na grobu.

Misli se da se u njemu nalazi grob kćeri Paša Jigita, osvajača Skoplja. Pošto je paša Jigit osvojio Skoplje od Vuka Brankovića, prvi se i nastanio. Njega su hrišćani smatrali i nazivali kraljem, jer je on tada bio krajiški vojvoda u Skoplju i imao je veliku vlast u svojim rukama. Pa je možda odatle poteklo, da je ovo turbe nazvano “Kralj k’zi” (kraljeva kći). Ovo turbe posjećuju muslimani (pošto se misli da je tu kćer Paša Jigita) i hrišćani (zbog samog naziva).

 

Hajdar-baba turbe

 

Nalazi se u blizini stočnog trga. Ovo turbe je postojalo sve do dolaska Bugara u Skoplje. Kada su oni došli počinili su kojekakva nepristojna djela, rušili i razarali.

Ovo turbe zadesi nesreća od njih, jer ga razrušiše.

Sada postoji samo grob i nešto ruševina turbeta.

Ovaj grob je Hajdar-babin.

On je živeo za vrijeme sultana Sulejmana Veličanstvenog. Misli se za njega da je porijeklom iz Indije. On je bio veoma ugledna ličnost. Bio je pobožan i veoma učen. Imao je i jedan njegov mesdžid, koji danas ne postoji (Silidži Osmani). Postoji i groblje “Hajdar baba” gde je ovaj grob.

 

Hindi-baba turbe

 

I ovo turbe ima samo ostatke svoje. Misli se i za nj da ga je bugarska vojska razorila. Sada postoji grob sa ostacima turbeta.

Hindi-baba je došao iz Indije (zato je i nazvan Hindi-baba) i sa turskom vojskom je došao u Skoplje. Zato ga zovu i Gazijom. Bio je veoma ugledna ličnost. Sada se i groblje naziva tim imenom.

 

Jišil – baba turbe

 

Ovo se turbe nalazi na Bit Pazaru. Nekada je bilo mnogo grobova na Bit Pazaru. Sada je ostalo samo ovo turbe.

Pravo ime mu je bilo Ibni Erkam, pa je prozvan Jišil – baba. Pričaju da je on došao kao poslanik u Skoplje.

 

Bikj – han  turbe

 

S lijeve strane sultan Muratove džamije nalazi se uski proctor u kome je groblje. Dublje malo, nalazi se i turbe, ukusno ozidano od tesanog kamena, ciglom prošarano i sa kubetom, olovom pokrivenim. Ovdje je grob Bikj.hana. To je ženski grob. Bikj-han je kćer sultana Sulejmana Veličanstvenog (Sidžili Osmani). Ovom turbetu dolaze muslimani i traže pomoć od Boga, tim što prouče nešto iz Kur’ana ili ostave neki darak. U ovom turbetu su još tri groba. S ulaza leži jedna grobnica od mermernih ploča. Grob Bikj-han se najviše poštuje. Ova grobnica je pokrivena zelenom čohom i raznim ženskim radovima.

Po sljedećem natpisu, koji je nad ulazom turbeta, vidi se da ima i jedan muški grob. Natpis glasi:

“Počivalištu ovog časnog mučenika za vjeru neka povjetarci donose miomir iz rajskog perivoja. Ko želi da zna kad je podignuto ovo turbe, neka pročita sljedeći stih:” Ovo mjesto neka vazda bude svjetilište moćnog Boga”. Sagrađena je 964. (1556. Ili 1557.).

 

Hatundžik turbe

 

Nalazi se u dvorištu istoimene džamije, koju je sagradila hadži Hatidža Hanuma. Ona je sestra Hadži Aiše Hatun Hanumi. U turbetu je grobnica hadži Hatidže. Turbe je sa četiri stuba, koji su preko svodova spojeni sa kubetom. Ono je sasvim u slabom stanju.

 

Mustafa – pašino turbe

 

U dvorištu Mustafa-pašine džamije nalazi se jedno turbe, koje je zatvoreno (t.j. nema stubova, nego zidove). Sa prozorima je i jeddnim vratima. Tu se nalazi grobnica Mustafa-paše, ktitora ove džamije. On je zet sultana, pošto je bio oženjen Humaša sultanom, koja je bila carska kćer.

Da je u turbetu grobnica Mustafa-paše, vidi se iz natpisa:

Prevod:

“Mustafa-paša umrli, Božjom milošću obasut, Bog ga obdario rajem i svojom naklonošću. Preminuo je 925. Po hidžri (oko 1515.)”.

 

Ispred oficirskog doma je bilo jedno turbe, do skora, i zvalo se Humaša Sultan turbe (tu je bila zakopana carska kžer). Ona je imala i sina Husein šah bega, kojem se grob nalazi u blizini Skoplja, pokraj svoje džamije. Ovo turbe navodim samo zato što njegova vakfija još postoji. U toj njegovoj vakfiji se prvi put pominje Kameni most, i to 940. God. Po hidžri (oko 1540.god.).

Humaša Sultana je kćer Mehmed-bega, sina sultana Sulejmana Veličanstvenog. Ona je imala svoj vakuf i školu.

Gdje je sada parkić, ispred Oficirskog doma, tu je bilo turbe.

 

U dvorištu Jahja-pašine džamije se nalazi jedno turbe. Ono je prilično oronulo. U njemu se nalazi grobnica sina Jahja-pašina, zvanog Mehmed-paša, koji je u Turskoj imao veliku ulogu. Bio dobar i hrabar vojskovođa i junak. Zauzeo je Segedin, Varadin i još neka druga mjesta.

 

U dvorištu, gdje se nalazi groblje Ishakije džamije postoji jedno turbe. To je turbe Paša-bega, sina Ishak-begova. Turbe je zatvoreno. Ima nekoliko prozora i jedna vrata. Kube turbeta je pokriveno olovom. Ono se sastoji iz šestostranog zida, koji je na uglovima sa malim ispadima, sa po više ivica. Pri krovu su izrađeni ukrasi. Sagrađeno je od kamena i cigle.

 

U Skoplju ima još mnogo turbeta, naročito u dvorištima pojedinih tekija i džamija, ali ona su od manje važnosti.

 

ZNAMENITI  GROBOVI

 

Treba obratiti pažnju i na same grobove, koji nemaju turbeta svojih, jer u Skoplju ima dosta važnijih grobnica, preko koji se ne može preći. Takva je grobnica Vejsi efendije i mnoge druge.

Vejsi efendijina grobnica. Evlija Čelebija u svom djelu “Sejahet name”, na strani: 560/61, napominje važnost ovoga groba i preporučuje da se posjeti.

Na Urjan groblju, nalazi se jedan grob, ozidan i ograđen gvozdenim šipkama, i obilježen je sa dva tesana četvrtasta kamena. Nišan ima lijepo izaređenu glavu. To je grob Vejsi efendije.

Na nišanu je natpis na turskom jeziku.

Prevod:

“Duša Vejsina ode u raj”.

Ova rečenica označuje; po ebdžel načinu, godinu smrti njegove – 1047. Ali ta godina nije tačna, jer je on umro 1037. god. po hidžri.

Vejsi efendija je rođen 969. (1560). U El Ešheru. On je sin nekog Mehmed efendije, koji je bivao kadija u El Ešheru, u Maloj Aziji. On je sestrić poznatog turskog pjesnika Mekamije.

Pošto je svršio školu, 1586. god., bude postavljen za kadiju. Bio je kadija u Egiptu, Maloj Aziji, Trikoli, Ajdinu i Saruhatu. Bio je i u Serezu kadija.

Za vlade Ahmeda I bio je u turskoj vojsci protiv Mađara, vezir Javuz Ali-paše, a Vejsija mu je bio kadija pri vrhovnoj komandi. Bio je svrgnut s tog zvanja. A 1013. (16039. Postavljen je za kadiju u Skoplju. Bio je šest godina u Skoplju kadija. Iz Skoplja je premješten za poreznika u morejskom pašaluku. Ponovo je dobio Skoplje i ostao je dugo u njemu. God. 1036., penzionisan je. U Skoplju je i umro 24 zilhidžeta 1037. (1626-27). Sahranjen je na Urjan groblju. Muslimani su ga veoma poštovali, te se to i sada osjeća, jer se o njemu govori sa poštovanjem.

Evlija za njega veli, da je bio pun vrlina, poznat osmanlijski stilista, u poeziji se odlikovao lakim i finim stihom, mekim kao svila. “Bio je čovjek savršen, raja dostojan, koji u jeziku i stilu takmaca nije imao”. (Evlija).

Ostavio je iza sebe oko 100 manjih sastava, 170 kasida (pohvalnica), 40 krupnijih književnih djela, među kojima je “Sijer”, u kome govori o Muhamedu a.s.

Evlija se zvao i Mehmed Zili, sin Dervišov je. Bio je đak nekog Mahmut efendije u Skutariji. Jednom prilikom Vejsija je posjetio Mahmud efendiju. Tada je Evlija pred njim recitovao. Vejsi je bio veoma zadovoljan i blagoslovio je Evliju i zaželio mu veliku sreću i dobar glas. Evlija je slučajno naišao i Kačaniku na Vejsina sina, koji je bio prava suprotnost oca. U pravom slislu kreten.

Ima jedno djelo “Ashabi inša” (teorija turskih književnosti), ima I djelo “Habnamen Vejsi” (tumač Vejsinih snova). Es-Sami od Mualim Nadžije str. 337).

Hadži Adil-beg, bivši minister unutrašnjih djela u Turskoj, podigao je Vejsiji današnju grobnicu, jer se nalazila u sasvim slabom stanju. Umro je u 68 godini života.

Djelo “Sijer”, ozve se još i “Durretu-igadž fi sireti sahibil miradž”.

Ima jedno djelo u kome se opisuje tadašnje stanje u zove se “Vakatname”. Napisao je i knjigu o rijetkim, u upotrebi, arapskim riječima.

 

Grob Faraš babe

 

Ovaj grob se nalazi u blizini fabrike “Treske”. Njega pominje Evlija Čelebija, u vezi s prostranstvom Skoplja i naseljenjem na desnoj strani Vardara. Ovaj se zove pravim imenom Faraš Dogan. Tahta Ilidže polje, bilo je njegovo imanje.

 

U groblju kod Isa-begove džamije, nalazi se na jednom grobu natpis, koji u prevodu znači:

“U ime Boga Opšteg Dobročinitelja Milostivog. Nema drugog Boga osim Allaha. Muhamed je Božji poslanik. Sa ovog svijeta ode rahmetli, gospodin Bali-beg, sin Mehmed-bega, sina Isa-bega, sina- hadži Ishak-begova. Koncem mjeseca džemaz-ul-ahara, godine 909. (21.XII – 1503.).

 

U istom groblju ima na jednom grobu natpis u stihovima, na arapskom jeziku, koji u prevodu glasi:

“Rahmetli sveti čelebija, Hasan-beg, sin velikog vojvode Isa-bega, Gazi hadži Ishak-begova, predstavi se – Bog neka im grobove obasja i duše posveti. Leta 940 dana 20 rebi-ul-evela (10-X-1533)”.

Ovaj natpis se nalazi na osmostranom kamenu. Na vrhu je veliki kameni turban urešen cvjetovima.

 

Ispred Sultan Muratove džamije je groblje, na jednom uzvišenju i u njemu se nalazi Ishak-begova popločana grobnica.

 

Grobnica porodice Ali-paše iz Dagastana

 

U groblju Sultan Muratove džamije, nalazi se još jedno otvoreno groblje, od tesana kamena.

Tu je sahranjena kći I mati, koja nije mogla da pretrpi smrt svoje kćeri. To su grobnice žene, Zejneb hanume I kćeri Aiše Ali-paše. Na grobu Aiše nalazi se natpis:

Prevod:

“Ovaj grob Aiše, kćeri Zejneb hanume, zenice oka njena, od čiste krvi čuvenog Ali-paše. Ljubljena joj mati, nije mogla da preživi smrt svoje kćeri, za to reče: “ Gospode, želim dab dim zajedno sa svojom kćeri, jer ja sam je kao jagnje na grudima dojila. Neka mi do skončanja vijeka I svijeta ostane u skutu, kao pupoljak ruže!”. To je bilo ugodno Božjem proviđenju. I tako sjutra dan, po smrti djevojke, na ovu molbu materinu, I ona umre. Bila je udostojena Gospodnjeg poziva: “K meni dođi! Hodi, sjedi I molitvu za pokoj duše Aišine čitaj!”

Godine hidžretske 1188. (1774) god.

Na kamenu druge umrle, ima natpis.

Prevod:

“Čim je iz Carigada prispjela u grad Skoplje, Zejneb hanuma, supruga Ali-paše, iz Dagestana, sveti joj duh reče: “Ovdje je mjesto tvoje! Raduj se! Sad ti je presuđeno da uđeš u Božji hram. Bog ti je obećao da stigneš u raj”. Kad se predstavi, bio je mjesec Ramazan; I kad je bila u grob sahranjena, prijatelji Božji rekoše:” Bog da joj prosti!” S ovog prolaznog svijeta ode godine 1188 (1774).

 

SAHAT  KULA

 

U dvorištu sultan Muratove džamije, nalazi se visoka Sahat-kula. Donji, četvrtasti dio Sahat kule je od kamena, a gornji, od crvene cigle. Pri vrhu se nalazi časovnik, koji radi i po “a la franga” i po “a la turka” satu, i vidi se sa sve četiri strane. Današnja Sahat kula nije bila u prvobitnostri ovakva, nego joj je gornji dio bio drven.

Hadži kalfa, turski geograf XVII vijeka, govoreći o Skoplju, napominje nešto o sahat-kuli: “zbog svoje ljepote, zvali su ga (Skoplje) u starim grčkim knjigama “nevjestom Grčke”.

U Skoplju ima dosta vode, koja je dovedena vodovodom. Ima u Skoplju dosta džamija, bezistan, lijepe šetnice, tvrd grad i jedna Sahat kula, još iz vremena nevjernika; najveća od svoju sat kula čuvenih u hrišćanstvu. Ona bije sate i dan i noć, i čuje joj se zvono na dva sata unaokolo. Naročiti sajdžija se brine da je sve uredno u njoj.

(Ovaj Hadži Kalfa je umro 1068. (1655-6) u Carigradu. Pravo mu je ime, Mustafa ibni Abdulah, a među učenim ljudima je većinom poznat pod imenom, Ćatib Čelebi. Rodi se u Carigradu).

Ona je jedan put popravljena, i drvenarija je zamijenjena ciglom.

Godine, 1320. (1901)., Sahat kula je ponovo popravljena od strane opštine. Od tada ima današnji oblik.

I Englez, Eduard Braun se zaustavlja u svojim spisima na drvenoj kuli sa satom.

 

MOSTOVI

 

Mostovi su neophodno potrebni, jer oni služe za saobraćaj.

Turci su voljeli svuda da podižu mostove, i to skoro uvijek masivne i dugotrajne. To se vidi po svima varošima u kojima su Turci upravljali. U Skoplju su najznačajniji mostovi: Kameni most, Gvozdeni most, Željeznički most.

 

Kameni most

 

Ovaj je most na Vardaru, i on je kao produženje ulice Kralja Petra, odnosno Cara Dušana. Sav je od kamena. Izidan je sa više u luk svedenih otvora, među kojima je srednji, najviši, i most je nad njim najispupčeniji, odatle se spušta na obale rijeke blagim padinama.

Ne zna se sigurno, ko je podigao ovaj most.

Turski pismeni spomenici tvrde dag a je podigao sultan Murat II, a to nam naročito svjedoči i natpis, koji je postavljen od strane beledije (opštine) PRILIKOM DOLASKA SULTANA Mehmeda V u Skoplje:

Tu je natpis na turskom jeziku:

Prevod:

Ovaj most je sagradio sultan Murat II. Njegovo proširenje je naredio najpravedniji sultan Rešad. Most se odista opravi vrlo dobro. S pravom se može reći, da je ovo jedan najljepši most”.

Ovaj natpis je postavljen 1909. (1325), a sastavio ga je šejh Sadedin. Ali na osnovu čega je napisao, ni on sam ne zna. Vjerodostojnih dokaza nema.

Murat je jedan od vladara koji je mnogo podizao mostove, pa je valjda i ovaj podigao. On služi Turcima na čast, radi tadašnje visine građevinarstva. Za Turke, dokaz je mihrab, koji se nalazi na mostu, i on je uzidan uz središnji stub, i spojen je sa ostalim dijelom mosta; a polazi od temelja mosta, jer se ne vidi da je gdje nadodavat, da bi se moglo reći da je kasnije taj dio sazidan. Ovaj se most najprije spominje u vakfiji Humaše sultana 940. Po hidžri, a pomnje se i u vakfiji Gazi Isa-bega Isakovića, koja je napisana 11. VI. 1469. Ovaj most, ako ga je podigao sultan Murat II, mora da je sazidan u doba od 1421. – 1451. Godine.

Popravio ga je 987. (1579.-80). Murat III. Evlija je zapisao natpis koji je metnut za vrijeme te popravke. On u prevodu glasi:

“Oni koji vidješe kako je popravljan ovaj most kome nema ravna, pohvališe govoreći: “Od pređašnjeg je mnogho bolji”. Svijetu je došla volja na mjesto ovom opravkom. Datum sroči Helali:

Po ebdžed načinu 987. Popravljen je.

Most je popravljan i 1223. (1817-18).

Opravljao ga je kosovski valija Ahmed Ejub-paša, u drugoj polovini prošlog vijeka, a zadnji put je opravljen 1909. godine.

Ovo je najglavniji most u Skoplju. Neki talijanski pisac iz 1560. godine, kada je prolazio kroz Skoplje, kaže da imaju dva prekrasna mosta od kamena, koje su sagradili Turci. Ali se sačuvao samo ovaj.

Kameni most se pripisuje i Caru Dušanu, ali za sada nema nikakvih dokaza, niti pisanih, niti bilo išta drugo da bi se sigurno znalo da ja je Car Dušan sazidao. Čak se pripisuje i Kraljević Marku.

Evlija, pak, za ovaj most kaže, da ga je podigao Mehmed Fatih.

Salih-beg Rustem-beg piše da ga je podigao Sultan Murat II, a popravljao ga Murat III 987. god. On tvrdi da je i natpis postojao. Most je imao ranije sedam svodova, kasnije su dodata još pet. Ograde sa strana bile su kamene, ali su 1909. zamijenjene gvozdenim.

Pri izradi zidova keja 1896. i 1897. kaldrmisana su četiri svoda.

I u salnami piše da je ovaj most podigao Sultan Murat II.

 

Gvozdeni most

 

Ovaj most je podignut 1905. Godine, za vrijeme valije Ahmed Ejub-paše. Bugari su ga popravljali.

(Ahmed Ejub-paša je bio veoma ugledna ličnost. Omiljen je bio i Slutanu. Na račun toga, puno puta mu je i prkosio. On je bio vrhovni komandant vojske. On se nije svjetskim poslovima bavio. U bojevima se pokazao hrabar. Odavde je otišao u Carigrad, gdje je i umro. On je bio poslanik u prvom turskom parlamentu.

 

Željeznički most

 

Za vrijeme Mahmud Šefket-paše, napravljen je 1906. Godine, ovaj most. Podigao je električnu centralu i otvorene su ulice: Kralja Petra (bivša ulica Sultana Mehmeda V) i ulicu od gvozdenog mosta do Bit-pazara.

Napravio je u sredini Kale (tvrđave Dušanov grad) vojnu bolnicu i kasarnu za pešadiju i artiljeriju.

Evlija kaže za Kalu (tvrđavu), da je na dva sprata, ima mramorne stubove, i kaže da takve do tada nije video. Petostranog oblika. Zidovi visoki 50 aršina. Kad se pogleda sa grada, ništa ne sprečava vidik. Preko Vardara, bilo je i poprečnih mostova.

Ovaj grad je napravio Murat bin Mehmed han 850 (1430) godine.

 

HANOVI

 

Ove zgrade su bile za srednjovjekovno doba od naročite važnosti, jer su u njima stranci osiguravali svoju robu.

U njima su bile smještene i trgovačke radnje. Te se tako trgovalo. Takvi hanovi su podizani na putevima, a naročito u varošima. U  njima bi se čovjek sklonio kada bi nastupio mrak, jer je tada bilo opasno putovati noću. U njima su većim dijelom ostavljali robu oni koji su noćivali.

 

Kuršumli – han

 

Ovo je možda najstarija zgrada u Skoplju. Nalazi se u blizini ostataka nekadašnjeg bezistana.

On je dvospratan, masivnih i ogromnih zidova, koji su od kamena, i prošarani ciglom. Ima dosta svodova i balkona.

U donjem spratu, ima 28 soba, i svaka ima po vrata i prozor. Među arkadama je centralno dvorište koje ima površinu 20 x 30 = 600 m kvadratnih. Hodnik za pet klozeta, kojima je otvor za osvjetljenje na krovu.

U drugom spratu ima 28 soba I 20 stubova. Oni su zdepasti i prizmatičnog oblika.

Kuršumli-han ima dvoja vrata sa portalima. Zgrada je ranije bila olovom pokrivena, a sada je pokrivena crepom. Sobe se sada postepeno popravljaju.

U njima je smješten arheološki muzej. Idući Bitoljskom ulicom, dolazi se do hodnika na kraju hana, gdje je ulaz za gornja vrata i pomoćna odjeljenja.

Svaka soba ima svoj odžak koji izbija na krov.

Han je istog stila kao i džamija do njega.

Na glavnom ulazu ima jedna ploča u obliku paralelograma, i na njoj je nečitki natpis:

Ovo su arapska slova. Ne mogu biti ćirilična kako se mislilo. Po ovom natpisu, koji nije čitak, ali ipak se vidi das u arapska slova, može se reći da su ovaj han podigli Turci.

U donjem spratu su bile magaze, u kojima su trgovci zatvarali svoju rfobu preko noći.

Na drugom spratu je bilo prenoćište za one koji dolaze u Skoplje da trguju, i zatim da rasprodaju po svojim krajevima. Kad bi bili na putu, oni bi se zaustavljali kod prvog hana.

Za Kuršumli-hana, neki misled a je iz doba Justinijana I, a neki iz doba cara Dušana.

Na spoljnim vratima su bili ogromni lanci (sindžiri), i po njima se nekad zvao Sindžirli-han.

Kuršumli-hana se zvao i Jeni-han. Te oni koji su ga držali – zvali su se Jenihandžije, kojih i sada ima.

U drugoj polovini XIX vijeka, služio je i kao kazneni zavod u kom su zatvarali Turci naročite političke krivce.

 

Sličan Kuršumli-hanu i po stilu i skoro po svemu ostalom je Suli-han, kojeg je napravio Ishak-beg. To se vidi iz njegove vakfije. On je na Seravi. Masivan je. Vakuf je Aladže džamije. Ima dva ulaza, dva sprata.

 

Zatim Kapan-han, koji je bio Isa-begov caravan saraj, jer ga je on sagradio. Sastoji se iz dva sprata. U donjem su radnje, a u gornjem je hotel. Ima 18 soba na gornjem spratu.

On postoji od 1506. Godine. (Vakufija Isa-begove i Jahja-pašine džamije).

 

VODOVOD

 

Nalazi se nedaleko od Skoplja. U vezi sa vodovodom je bazen sa česmama. Niže česmi, void pet stepenica. Najveća visina vodovoda je 6,50 m., širina 2 m. Ima 50 stubova sa svodovima. Pri vrhu stubova ima po jedasn, manji ili veći srazmjerno stubovima, prozorčić. Razmak između stobova je 5. m. Osnove stubova su od kamena, a gornji dio je prošaran ciglom.

Voda za ovajvodovod je dovođena iz Crne Gore, i sprovođena je kroz kanal, koji je pokriven.

Za vodovod postoje dvije verzije o njegovom postanku.

Jedna je ta koja nam iznosi dag a je sagradio Justinijan I, jer je on bio ljubitelj ovakvih stvari. Ovaj vodovod je snadbijevao dobrom vodom za piće.

Prokopije kaže za vodovod, govoreći o Justinijanovom gradu: “Tu je (Justinijan) sazidao vodovod, nabavivši toj varoši za svagda I u izobilju vodu”.

Druga verzija nam iznosi da su ga sagradili Turci, odnosno Mustafa-paša. Kada je sazidao džamiju, podigao je i šedrvan, ali je za nj bila potrebna i voda. On je onda podigao vodovod, sprovevši preko njega vodu iz Crne Gore (Mustafa-pašine džamije; vakfija).

Jedan talijanski pisac, oko 1560. Godine, pominje u svojim spisima vodovod u Skoplju, izvan varoši, i sa više od 60 svodova.

Englez Braun je prolazio 1669. godine, kroz Skoplje, i pominje naš “veličanstveni vodovod, preko rječne doline, na daljini od 23 km. od grada”. Zatim, da je od kamena, na nekih 200 svodova s jednog brijega na drugi.

Stojan Novaković veli da je vodovod od 100 svodova. Ali, danas, u stvari, vodovod ima 50 svodova.

 

BEZISTAN

 

Skoplje je u srednjem vijeku imalo bezistan (pokrivenu čaršiju). On je zauzimao veliko prostranstvo. Preko cijele svoje površine on je bio pokriven. Dr. J. Dedijer, za skopski bezistan kaže: “Ne može se upoređivati s onim u Solunu, pa ni s onim u Sarajevu, ali koji, za svakog onoga ko prvi put iz Srbije dolazi na orijent, predstavlja pravu znamenitost”.

Danas bezistan ne postoji onakav kakav je bio, nego ima samo nekih ostataka. Sastojao se; u svoje doba iz skupa uskih ulica, koje su bile pokrivene daskom i u njima su bile radnje, gdje se prodavala raznovrsna roba. Tu su bili smješteni svi zanati i radnje svih vrsta, koje su postojale u ovom kraju. Bilo je: kazandžija, manufakturnih radnji, puškara, čiji je zanat izgubio vrijednost izradom oružja u fabrikama.

Evlija Čelebija napominje za bezistan, koji ima dvoje gvozdenih vrata, i dosta kubeta, tako da izgleda kao kakva tvrđava. U ovim dućanima su mušterije polijevali mirisnim vodama, kad bi mi došli da trguju.

 

HAMAMI

 

Turci kao ispovjednici islama, nastojali su da ispunjavaju ono što im vjera zapovijeda.

Kako islam traži veliku čistoću, to su ovi i nastojali da tome udovolje. Tako napraviše veliki broj hamama, od kojih neki i danas, poslije toliko godina rade.

Hamami koji rade su: Sat-hamam i Vardar.

A od starih hamama koji sada ne rade, jer se nalaze većim dijelom u ruševnom stanju, imamo: Daut.pašin, Čifte-hama, Djevojački-hamam. Gelin – hamam, itd.

 

Kupatilo Sat-kula

 

Nalazi se pored Adem Babine tekije. Radi sada, i to svakog dana. Ono je prilično staro. Ima jedno veliko kube, na kome se nalazi takođe jedno malo kube sa prozorima. Ima još nekoliko manjih. Sva su pokrivena ćeramidom. Ovo kupatilo je u unutrašnjosti lijepo uređeno i svakog dana ima priličan broj kupača.

 

Daut-pašin hamam

 

Ovo kupatilo se nalazi u blizini opštinske zgrade. Ono je ogromnog prostranstva. Imalo je 99 odjeljaka za kupanje. Sada je u stanju rušenja. U njemu se svakog dana kupalo. Ovo je jedan od najstarijih hamama. Ima veliko kube.

Sagradio ga je Daut-paša. On je živio za vrijeme Bajazita, i bio je njegov vezir. Porijeklom je Arnautin. U mladosti, bio je zarobljen (kao janičar), i pošto je primio islam, školovao se u Carigradu, jer je bio jako bistar. I za vrijeme Sultabna Mehmed Fatiha, bio je postavljen za rumelijskog begler-bega. Opkoljavao je Škodru (Skadar). Za vrijeme Bajazita II, bio je 888. godine, po hidžri (1470) postavljen za anadolskoga begler-bega. Kasnije je  naimenovan za sadrazama, na kom je položaju bio 14. godina. Penzionisan je 902. godine (po hidžri). Umro je 904.godine (po hidžri) u Dimatiku. Tijelo mu je prenijeto u Carigrad, i nalazi se sada u turbetu pred svojom džamijom. To se mjesto naziva Daut-paša. U Skoplju je sagradio ovaj hamam, i u blizini Skoplja, Kotlanovsku banju. U Carigradu je imao svojih zadužbina (Kamusul – ala).

 

ČIfte hamam

 

Nalazi se u blizini Kapan- hana.

Čifte hamam, dobio je taj naziv, što su tu upravo dva kupatila. Jedno, u kom su se kupali muškarci, i drugo, u kom su se kupale ženske. Ovaj hamam je veoma prostran. U njemu je bio i šadrvan, ali sada samo postoje tragovi, t.j. neke mramorne ploče.

Ima i balkon, gdje su se svlačili malo uglednijhi i bogatiji ljudi. Balkon je sagrađen od drveta I na njemu se ne vidi da je tako star kao i hamam.

Sada je u vom hamamu fabrika sapuna i kožarsko preduzeće.

Čifte hamam je sagradio Ishak- beg (Vakfija Ishak-begove džamije).

 

Djevojački hamam

 

U ovom hamamu su se kupale samo djevojke, otuda mu I naziv takav.

Nalazi se u blizini Jahja-pašine džamije.

Sasvim je u ruševinama. Sagradila ga je Hatidže hanuma, koja ima Hat’ndžik džamiju.

Ovo kupatilo je imalo pet kubeta, ali danas su svaporušena, samo se vidi oblik, da je bilo kube.

Prizemni sloj je od kamena, a ostalo od cigle. MOgu se vidjeti I neke figure I ukrasi nap o nekim mjestima, I može se zaključiti da je u svojoj prvobitnosti bio lijep.

Ovdje je nađen jedan komad od neke ploče, na kom je dio od nekog natpisa, na latinskom jeziku. (Mogu se pročitati ove riječi odnosno slova: u I redu “il”; u drugom “VEA”, u III redu “IMILL”, u IV “ANNXI”, I u V “ENERLA”).

Šta znači ovaj natpis, ne može se znati bez ostalog dijela ploče.

Mislim da je ovo neki natpis sa stare neke rimske građevine, a možda je I samo kupatilo; ako ne iz rimskog, ono iz Justinijanovog doba.

 

Ima još nekih kupatila koja su tako reći sravnjena, kao što su: Gelin hamam (ispred sultan Muratove džamije. Zauzimao je veliki proctor), Šengel hamam (koji se pominje u vakfiji Dukandžik džamije. U razvalinama je) i.t.d.

 

REGULISANJE  SERAVE  I  VARDARSKE  OBALE

 

Serava I Vardar, dok nijesu bili regulisani, nanosili su velike štete svojim poplavama.

Ovu regulaciju izvršio je Hafiz Mehmed-paša 1897. Godine, I zato zaslužuje svaku zahvalu.

Hafiz Mehmed-paša je iz Bagdada. Arap je. Postavljen je za valiju u Skoplju. Bio je radan. Radio je I danju I noći na prosvjeti I kulturi. Podigao je Zanatsku školu (Islahanu), Idadiju (današnju Učiteljsku školu), park.

Protiv njega je ustalo skopsko stanovništvo. On je premješten, ali su njegovi najveći nedprijatelji bili internirani. Ponovo je dobio Skoplje. Poslije nekog vremena, razbole swe I umrije. Zakopan je po želji, praćen od velike mase svijeta, pored turbeta sultan Murata I na Kosovu.

Postoji jedan natpis, odnosno regulisanja, na jednom stubu više ušća Serave u Vardar.

Natpis glasi:

Prevod:

“Vardar čiste prirode Nj.V. Abdul Hamid Han, neizmjerno dobročinstvo pokazao je na živoj čistoj void. Između ostalog je i ovo korito u kojeg su strane prljave, tako eto njegova mutna bujica neprestano bi uznemiravala svijet. Njegov sluga i odličan valija Hafiz Mehmed, potrudio se da je pokrije i zatvori, te je učinio sve što je potrebno za njeno pokrivanje. Kada ovakva velika djela svjetskog vladara vidi svijet, kako mu ne bi i staro i mlado dovu činilo. Jedan prolaznik koji poznaje put izreče datum: “Ovom ulicom likvidira se seravska molba”.

 

MEDRESE

 

Turci su osnivali medrese, skoro u svakoj varoši, radi vjerskog obrazovanja, na koje su oni polagali veliku pažnju.

U Skoplju je bilo mnogo medresa, koje su dale mnoge učene i ugledne ljude, koji su imali uticaja u turskoj državi. Sada u Skoplju postoji priličan broj medresa: Medah, Isa-begova, Hadži Ismail-aga, Jelen kapan, i dr.

Rade samo dvije medrese: Meddah i hadži Ismail.agina medresa.

 

Meddah  medresa

 

Ova medresa postoji od kako postoji i džamija (Paša Jigit). Ona se nalazi pored turbeta Paša Jigit. Sada je u njoj muderiz Redžep Remzi. Ima priličan broj talebe (učenika).

 

Hadži Ismail-agina medresa

 

Nalazi se pokraj kupatila “Sat-kula”. U dvorištu ove medrese, nalazi se grob graditelja Hadži Ismail-age. On je bio vrlo bogat. Umro je 1284 (1864) napravio je džamiju u ovom dvorištu, u kojoj se klanjaju samo neki namazi. Pomenutoj medresi starješina je i muderis H. Ahmed Sulejman. Ova medresa ima priličan broj učenika.

U istom ovom dvorištu je Hasfiz-paša sagradio česmu – na noj se nalazi ovaj natpis:

Prevod:

“Zid ove vode je sagradio Hafiz Mehmed-paša. Bog mu dao pravednost. Tražeći zadovoljstvo i zauzimanje njegova poslanika. Najveća sreća neka je na njemu. Svemilostivi ga napojio kevserskim pićem, tražeći zauzimanje njegova poslanika u uzvišenom raju. Izrekoh njegov datum građenja: “Bog mu je grijehe oprostio”.

 

Skopske medrese su dale ljude koji su bili poznati svojom učenošću. Mnogi, iz skopski medresa,  bili su muderisi u Sarajevu i Jedrenu.

 

ČESME

 

Turci su gledali mnogo i na to da stanovništvo ima u izobilju lijepu i čistu vodu. Česama ima oko 110. Koje su ostale poslije Turaka, ali sada rade samo nekolike: Adem baba česma, Rufai česma, londža i Kuri česma.

 

KJUTUBHANA  (BIBLIOTEKA)

 

Uz Isa-begovu džamiju, nalazi se Kjutubhana (biblioteka).

Ova biblioteka je prilično bogata knjigama. Neke postoje već od postanka damije Isa-begove. Sada je u njoj smještena Centralna biblioteka Vakufsko-nearifske direkcije, u kojoj se mogu naći knjige na: turskom, arapskom i persijskom jeziku. Među njima ima čisto vjerskih knjiga, zatim; istorijskih, geografskih, pa i dosta filozofskih stravi može se naći. Sada se ona bogati knjigama i naučnim časopisima na srpskohrvatskom jeziku.

 

Ispitivanje ovih starina igra značajnu ulogu u građi za našu nacionalnu istoriju, jer otkako su pale u turske ruke, naš narod je toliko vjekova živio u sredini onih koji su mu stvarali sudbinu, ne samo u prošlosti – nego i u budućnosti. Radi toga naša istorija ne može biti potpuna bez proučavanja turske istorije, i starina zaostalih u našoj zemlji. U svim spomenicima, natpisima, vakfijama, u svemu tome ima dragocjenih podataka za dopunu naše istorije.

 

LITERATURA

Evlija Čelebija – Sejahat name (knjiga V)

Gliša Elezović: Turski spomenici u Skoplju

Gliša Elezović: Derviški redovi u Skoplju, (Tekije u Skoplju)

Glipa Elezović: Turski izvori za srpsku istoriju

Konstantin Jireček: Istorija Srba (I –IV)

Pavle Urangar: Istorijski značaj Skoplja

Ešref ef. S. Ušćuplija (Skopljak): Povijest Turske carevine

Dr. Jovan Hadži- Vasiljević: Nova Srbija

Stojan Novaković: Balkanska pitanja I manje istorisko-političke beleške

Stojan Novaković: Hadži Kaslfa ili Ćatib Čelebija

Dr. Novak Grgo: Skoplje – Split

Dr. Mita Kostić: Spaljivanje Skoplja

Mualim Nadži: Es- sami

Šemsudin Sami: Kamuč- alam (I-IV)

Salih-beg Rustem-beg: Kratka istorija Skoplja

Mehmed Sureja: Sidžili Osmani

Solak Zade: Tadžu-tevari

Adil Oglu Orač: Sahaiful Ahbar

Mizandži Murat: Tarihul Faruk

*** Glasnik skopskog naučnog društva (I – XI)

*** časopis: Južna Srbija (1922, 1923, 1924 I 1925)

*** časopis: Južni pregled (1928, 1929 i 1930)

***Privredni glasnik (1920, 1921 i 1922)

***Glasnik zemaljskog muzeja (1917)

*** Carigradske belešle: Teradžumi ahval Hazni kajdi (br. 1547 i 36911)

*** (Godišnjak Turske): Salname

 

*Proslava oslobođenja Skoplja (26. X – 1933.), kojom su prilikom sa strane opštine nagrađeni za svoje temate učenici VIII razreda: Softić Smail i Gačović Nasuf.

*Softić Smail, sin Rašida Softića, imama matičara, rođen  12. avgusta 1916. godine u Beranama, Zetske banovine. Priznata mu zrelost.

*Ovaj rad je prenijet iz zbornika: IZVJEŠTAJ za školsku 1933-34 god. DRŽAVNA MERDESA KRALJA ALEKSANDRA I U SKOPLJU. str. 55 – 98.

Napomena priređivača:

Postoje najmanje dva opravdana razloga koja su me navela da se prihvatim zadatka da ovaj tekst koji je, sada već davne 1933. godine, napisao i objavio, Softić Smail, tadašnji učenik VIII razreda Kraljeve Medrese u Skoplju, priredim za objavljivanje na stranicama časopisa “Avlija”.

Prvi, nadam se i opravdani razlog novog oblavljivanja ovog teksta, jeste u činjenici da se isti, svojim cjelokupnim sadržajem odnosi – na jednu specifičnu tematiku, koja i danas, nakon toliko godina privlači pažnju čitalaca, time svakako i čitalaca časopisa “Avlija”.

Drugi razlog jeste činjenica, da je ovaj tekst napisao Softić Smail, tadašnji učenik VIII razreda Kraljeve medrese u Skoplju, da je isti rodom iz Berana, iz ugledne familije Softić, i da na ovaj način otrgnemo od zaborava, kako njegov rad, tako i njegovo ime.

Ovaj rad za štampu priredio: Safet Hadrović Vrbički, književnik.

Skopska opština je propisala nagradu prilikom godišnjice oslobođenja Skoplja*, za najbolji temat. Na tematu je radilo sedam učenika viših razreda. Nagrađena su dva temata i to: Softić Smaila i Gačović Nasufa, učenika VIII razreda.

Još tri rada su nagrađena iz Đačkog fonda.

Ovdje iznosimo rad Softića Smaila, učenika VIII razreda, radi interesantnosti samog predmeta.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Remza Lagarija: PITANJA PJESNIKU NADANJA

Remza Lagarija   PITANJA PJESNIKU NADANJA   Koliko svjetlosnih godina postojiš U krilu svemirskog ozračja Pjesniče nadanja Čuješ li šapat mjesečeve sjene U valovima toplih riječi Što se pomiješaše sa pjesmo...
by Redakcija
0

 
 

Nataša Žurić gostovala na Cetinju

ODRŽANO AUTORSKO VEČE PJESNIKINJE IZ MOJKOVCA NATAŠE ŽURIĆ NA CETINJU Piše: Božidar Proročić Nataša (Rakočević) Žurić, rođena je u Mojkovcu 1967. godine. Član je KK „Grlica”, KK „Stihom govorim”. Piše p...
by Redakcija
0

 
 

RSCG: Ljudska prava i sloboda govora

Radio Slobodna Crna Gora: Prva radio emisija o ljudskim pravima i slobodi govora koji se realizuje u okviru projekta ”Young journalist for human rights and freedom – Mladi novinari za ljudska prava i slobode” koji je podr...
by Redakcija
0

 

 

Poezija Milice Momčilović

Milica Momčilović   GUSENICA . Kako si mi gusenice, mila? Možeš li mi reći, ako nije tajna, Ko ti kroji ta prelepa krila? Ima li za mene jedna veličina? . Kako si mi gusenice, draga? Odvedi me do tog krojača. Da li ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Miloš Jeftić: Pjesma za Eminu (Balota)

Hvala dragom prijatelju rožajske ”Avlije” vjeroučitelju Milošu Jeftiću iz Rume koji je snimio pjesma za našu mladu koleginicu iz Redakcije ”Avlija” Eminu Balota, kao što je i obećao. Miloš je ods...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona