Zvonimir Kulundžić
BOSANČICA
Kao posebna varijanta ćirilice, – pored srpske, bugarske, ruske i rumunjske, – uz izvjesne primjese glagoljice i latinice, razvio se u Bosni još jedan posebni, naročito stilizirani oblik ćirlice, koji se naziva bosančica ili hrvatska ćirilica. Najstariji sačuvani nam spomenik s pojavama karakterističnima za kasniju bosančicu jest povelja Kulina Bana o slobodnoj trgovini u njegovoj državi, izdana Dubrovčanima 29. VII 1189., a tim je pismom pisan i čuveni Poljički statut godine 1619. Pored toga sačuvao nam se i veći broj rukopisa, vjerskih i iz običnog života, te veliki broj epigrafskih natpisa ispisanih na bosanskim i hercegovačkim stećcima.
“To pismo, – kaže njegov najbolji poznavalac i najzaslužniji istraživalac, arheolog, Ćiro Truhelka, još 1889. godine, – nije narod u školi naučio, škola nije nad njime bdila, da mu se pojedini znakovi po stanovitim zakonima nauče pisati, da pojedina slova odgovaraju nekom uzornom tipu, već je i pismo kao i narodna pjesma, narodna priča, prelazilo predajom od oca na sina, od koljena na koljeno, pa kao što se uslijed te predaje spoljašnji oblik narodne pjesme mjenjao, tako je bilo i kod pisma, koje kao i pjesma i priča sačinjava jedan dio kulturnog blaga narodnjeg.”
Govoreći o razlikama između srpske ćirilice i bosančice, Truhelka ističe, da su one lokalne naravi i nastavlja: “… jedno pismo razvijalo se na istoku Balkana, drugo na zapadu; sam razvitak bio je samostalan, pa je tako razumljivo, da su se oblici za pojedine znakove, makar istoga korijena, drugačije tu, a drugačije tamo razvili. Tek u kurzivnom pismu nastaje glavna razlika, a razlog joj je taj, što se kurzivna ćirilica udaljuje od svog grčkog vrela, te je poprimila mnoge elemente iz latinice, dočim je bosansko pismo ostalo na istoj osnovi, te se iz lapidarnog pisma organički razvilo. Razlika ta ustalila se osobito onim trenom, kada je ćirlica sebi stvorila literaturu koja je pojedinim slovima utvrdila oblik, tako da se ne mogu više samovoljno mijenjati, kada je ćirlica postala književnim pismom, a bosančica ostala što je i bila – skroz narodno pismo, bez literature, rekao bih samo za domaću potrebu naroda. Njen oblik prilagođuje se individualnosti pojedinaca, pa se za to ne samo sve više razvija, već i mijenja, a mijenjaće se tako dugo, dok je ne istisne drugo pismo. Da li će je zamijeniti ćirilica ili latinica, o tome neka Bog sudi, ali stalno je da će bosančica propasti… To pismo i ako ne odgovara zahtjevima praktičnog pisma, i koje će baš za to propasti, ipak je zanimivo kao strogo narodna pojava, kao pismo, koje je sebi stvorio narod, da mu služi prvim kulturnim i literarnim potrebama. Povijest literature nema se od toga pisma nadati nikakvome prinosu, historija će se njime vrlo malo okoristiti, ali kulturna povijest zabilježiće ga kao zanimivu pojavu u kulturnom životu narodnjem. Već je samo to pismo dovoljno, da joj razastre cijelu sliku kulturnih faktora, koji su na narod uticali, dok je pisao bosančicom, a vrijednost će mu biti još veća, ako se ta pojava prispodobi sa sličnim pojavama kod drugih naroda.”
Međutim, iako je bosančica specifično pismo Bosne, njome se pisalo i u Dubrovniku, Makarskoj, Krajini, na pojedinim našim otocima, pa čak i u nekim sjevernim krajevima Hrvatske. Bosančica se u upotrebi održala osobito kod bosanskih franjevaca sve do kraja XiX stoljeća. Štoviše, kod nekih muslimanskih patrijarhalnih obitelji, ona se tu održala sve do naših dana. U Srbiji, – čini se – nije bila nikada upotrebljavana, jer joj se nije našlo traga.
Zvonimir Kulundžić, Knjiga o knjizi, Školska knjiga, Zagreb 1951.
