Sjećate li se možda starih kuća i avlija popločanih riječnim bijelim i šarenim kamenjem? Avlije su se blještale od kamena i budile život zelenilom od trave koja je izbijala između tih kamenih ploha. Na sredini avlije je bio ahar, a nekako sa strane natkriveni hambar.
Za Bošnjaka je avlija oduvijek predstavljala zasebnost i baškaluk i u avliju se moglo ući samo sa dozvolom domaćina. U avliju su ulazili pozvani i birani prijatelji i komšije. U bosanskoj avliji je vladao red i čistoća a obavezno se pila kahva na klupi pod grožđem i služilo se slatkim od tunja koje su rasle opet u našoj avliji.
Cijela avlija je bila opasana tarabom. U tu avliju se ulazilo na mala i velika vrata. Na mala su ulazili i izlazili domaćini i gosti a na velika konjska ili volovska zaprega. Helem, u tim takvim avlijama postojalo je jedno mjesto pod grožđem ili kakvom šljivom gdje se u primaljeće ili ljeto, sjedilo u lijepim prilikama. Muškarci bi na selu bili zabavljeni poslom na njivi a kone-žene bi se često dovikivale na kahvu koristeći pauzu, pripravljajući hranu i pite svojim muževima i ukućanima u njivi.
Avlija je dugo bila ogledalo domaćina i domaćice. Kada bi pridošlica posjećivao nekoga, prvo bi zavirio u avliju. Ako je avlija odisala svježinom, mirom i čistoćom, to je bio znak da su domaćini birli i čestiti ljudi. Nema više onih avlija sa 101 zasađenim cvijetom u avlijskom vrtu. Malo je ahara, mutvaka, sebilja i zembilja.
Današnje avlije su obično odgrađene ili zagrađene mazijom i zakapijane sivilom kamena i željeza. Sva moderna avlijska i kućna arhitektura svojim izgledom više odbija nego privlači, kao da hoće da poruči potencijalnim posjetiocima, odbij, nisi poželjan.
Ipak se ponegdje još nađe neko ko voli društvo, sijelo pred kućom, druženje i ne odbija putnika, namjernika iz svoje avlije.
Evo ovako su se nekada družile naše nane,kone,komšije nadamo se da ćemo na mleđe generacije prenijeti da nastave i da avlije budu širom otvorene.
Avlije danas
– Avlija je dio kulturno – historijskog naslijeđa koje je u svom izvornom obliku ugroženo neprekidnim razvojem urbane sredine. Uslijed brzog trenda izgradnje mnogi kulturno – historijski spomenici na prostoru Bosne i Hercegovine danas nisu pod dovoljnim režimom zaštite, a posebno bosanska cvjetna avlija.
– Bosansku cvjetnu avliju sačinjavaju specifični biljni i arhitektonski element koji svojom prostornom izmjenom stvaraju originalne ambijente prepoznatljive kao tradicionalni vrtni stil bosanske kuće. Ovi elementi su zadržali kontinuitet do danas, javljaju se u mnogim privatnim savremenim vrtovima. Imajući ovo u vidu nameće se zaključak da je bosanska avlija nepresušan izvor ideja u oblikovanju zelenih površina svih namjena.
– Neophodno je posebno naglasiti značaj zaštite autohtonih biljnih vrsta i njihovih starih kultivara koji su karakteristični za bosansku avliju i bašču. Njihovo očuvanje daje najveći doprinos u zaštiti avlije kao dijela kulturno – historijskog nasljeđa.
– Skladnom kombinacijom intenzivnih boja cvijeća, usklađenosti biljaka po visini i odnosom svjetlo – tamno u avliji je postignuta prostorna ravnoteža.
– Zastupljene vrste obuhvataju: drveće pretežno voćke, grmlje, penjačice, sezonsko cvijeće i trajnice, lončanice, začinsko i ljekovito bilje.
– Autentičnom izgledu bosanske avlije doprinosi i specifičan izbor boja cvjetova prisutnih biljnih vrsta.
– Tradicionalan ulaz danas se rijetko susreće na terenu, kapija je postavljena postranice u odnosu na kuću. Prema podacima do kojih se danas može doći popločana površina u avlijama je značajna, na sofe otpada oko 40 % ukupne površine.
– Visoki bijeli zid osigurava potrebnu intimu prostora i pozadinu na kojoj se ističe šarenilo cvijeća u sofama. Kaldrma je značajna za održavanje higijene avlijskog prostora na visokom nivou i nesmetanu komunikaciju.
– Kao vrtni element s vodom danas na terenu dominira česma, fontane se dosta rijetko susreću, a šadrvani su prisutni samo u dvorištu džamija.
Priredio: Nijaz Salkić
