Riječ sevdah potječe od starih arapskih ljekara. Riječ sevdah na turskom znači ljubav, a potječe od arapskog ‘sawda’ – „crna žuč“. To je jedan od četiri osnovne supstance koje se, prema shvatanjima starih arapskih odnosno grčkih ljekara, nalaze u čovjekovom organizmu.
Pošto je ljubav često uzrok melanholičnog raspoloženja i razdraženosti, dovedena je u vezu sa „crnom žuči“, koja je uzrok istog takvog raspoloženja, pa je ljubav nazvana ‘sawda’ (crna žuč).
Turci su preuzeli tu riječ kao i islam od Arapa, a mi smo joj dodali „h“ i tako je nastala naša riječ sevdah.
Sevdalinka je izuzetak.
Današnje generacije nisu svjesne koliko su muzika i mnoge novokomponovane pjesme pogubne za dušu, baš kao opojna pića i droga za razum.
Koliko samo današnje mladeži „ne zna živjeti bez muzike“, da doslovno ne znaju učiti, domaću zadaću pisati, niti znaju jesti, niti znaju spavati bez nje!
Danas je teško sresti osobu smirena ponašanja i normalna držanja i velika većina ljudi odlikuje se neobičnim trzajima različitih dijelova tijela, lupkanja prstima, drmanja glavom, cupkanja nogama…!
Što se nas Bošnjaka (Bosanaca) tiče primjećujemo da pojedinci što su god bliži muzici i pjesmi, a pogotovo onoj iz susjedstva u kojoj je malo pjesme i lijepog pjevačkog glasa, ali zato pretjerano puno golog i napumpanog tijela silikonom. Danas se muzika ne sluša već se golišavo i nampumpano tijelo (pjevačica) gleda. To je udaljavanje koje traje od sevdalinke i njenog meraka.
To je za mnoge prirodno, ali i nepoznato da su to dva potpuno suprostavljena pojma, koji nemaju mjesta obadvome u jednom srcu, jer jedno (sevdalinka) srce liječi, a drugo (šund) truje.
I dok muzika i pjesma odvraćaju Bošnjake (Bosance) od sjećanja ne samo od sevdalinke (na što bi trebali biti ponosni), već što je pogubnije i sjećanje na porijeklo i otvaranja duši prema strastima slušanja sevdalinke.
Dobro je što skoro svaka kuća ima radio, TV, internet, mobitele, a za mnoge bi bilo bolje da to nemaju, jer gube i troše dragocijeno vrijeme i život koji ode u bescjenje, a ne samo oni već i djeca njihova koja uz slušanje i gledanja šund muzike imaju sve manje i stida i respekta prema svojoj tradiciji, roditeljima, pa i pjesmi i muzici.
O sevdalinci je puno (na)pisano, a ja sam napravio mali osvrt (opasku) kako se (od)nosimo prema sevdalinci, našoj muzičkoj kulturi, koja više o nama govori, nego mi o njoj.
U prilogu ovoga članka dvije moje pjesme na temu:
SEVDALINKA 1
Jedna je pjesma
u meni ukorijenjena,
u krvi kuca,
u grlu grca,
u duši roni,
u srcu zvoni.
Moja je pjesma
SEVDALINKA!
.
SEVDALINKA 2
Šeher grade Banja Luko mila…!
Visoko u nebu
među lipama
glas Bošnjaka
grlo puno zvijezda.
Ljubav sa Vrbasom razgovara
rijeka je pjesma zelena gitara
u krilu lijepe HALMASE.
Čežnja se povija
sa lipama…
Vjetar je muškom rukom savija
na bašče Šehera,
u tišinu Ferhadije i Kastela…
