Zaželjeh se tebe. “Grade moj”. Dođoh! Zastadoh! Tu, baš tu! Gdje sam provela djetinjstvo i mladost. Da tu gdje mi se duša raširi, a srce zatreperi. Zatreperi zadrhti i ne zna da zastane. Zadrhti od pogleda na ovo sada i sjećanja na ono nekada…! Niz lice mi skliznu suza jedna, jedna ali i dosta! Dosta je i ova jedna, jer ih nemilice prosipah sve ove godine…
S nekim čudnim osjećajem u prsima, polahko naokolo razgledam. Eh, kako je sve drugačije, kako je sve tužno! Ma nekako i tiho, ni ptice ne pjevaju. Idem gazim onu travu, onako kao da to nisam ja. Osvrćem se gledam, i ništa ne vidim. Vidim neke ljude, čudno me gledaju. Vide oni da je meni teško… Vide oni moju tugu, ali briga ih i nije…! Šta oni znaju šta je ljepota, koja je bila tu? Bila pa nestala! Nije njih briga kako je meni, kao da ih je briga šta ja osjećam… Kao da je njima stalo do te suze, što se kotrlja niz moje obraze… Nije, nije! Nije, znam! Ne poznajem ih. Ne znam ih al’ zasmetaše mi njihovi drski pogledi. Zasmetaše! Suzdržah se, a htjedoh samo da vrisnem… Htjela sam da vrisnem i da kažem! – Ovo je moj grad..! Ovo je moj park…! Ovdje je bila, moja najljepša džamija!? Da ovdje je moje djetinjstvo, ovdje je moja mladost…! A vi ko ste vi? Gdje ste vi bili, kad sam ja ovdje rasla…? Izrastala u djevojku sa ovim bagremovima, sa ovim kestenovima. Igrala se u ovom parku, kao mala djevojčica. U ovoj džamiji prvu dovu naučila, prvi mevlud proučila. Ovdje počinjala moje snove, snove o ljubavi. Ovo je bilo mjesto druženja i ljubavi. Šta je sada? Gomila nepoznatih ljudi…!
Polomljeni nišani, mojih predaka! Mojih Bošnjaka! Zarasle staze! Smeta mi! Smeta mi, što me tako gledaju? Smeta mi jer me nikada niko, nije tako drsko gledao u mom gradu u mom parku. U parku, “velikih ljubavi”. Ne nikada! Okrećem se od njihovih pogleda. Ne od straha. Nemam ja straha, ne mogu ni ja njih da gledam. Idem na drugu stranu i tu ispred mene drvo, veliko i ogromno. Izraslo za sve ove godine. Nadvilo se iznad mene… Stari kesten i on ostario! Na kestenu imena, imena onih kojih više nema. Da nema ih! Nekih se i sjećam… Sjećam se tih milih pogleda pogleda punih ljubavi. Sjećam se tih uzdaha… Uzdaha momaka i djevojaka… Što sevdisaše u ljubavi, što ašik noći tu provodiše, i kleše se onako, momački, fočanski. Na vjećnu ljubav…
Raširih moje ruke i zagrlih kesten stari. Zatvorih oči i ostah tako, kao da grlim cijeli svijet. Kao da želim, da se vratim u to vrijeme. Ne može, ne’ može! Koliko god da ostaneš tu ne možee… Nije isto…! Ima to u mom srcu. Znam ja to ali kao da mi je neko rukom stisnuo srce, pa ništa iz njega ne može da izađe. Neka neka ostane tu, tu u mom srcu. Tu je na sigurnom. Niko to uzeti neće i ne može. Osjećanje mnogo teško… Suho grlo, srce drhti a ja i ne gledam. Milujem kesten rukama, stišćem se uz drvo kao da će mi pobjeći? Pa da tu su imena, tu su i naša imena. I moje i tvoje urezano davne sedamdeset i neke! Zagrlih drvo još jače… Pomislih!? Koliko sam jako stisnula to drvo, možda ga boli a možda i ne? Možda ga više boli, to što nas više nema tu? Sigurno! Pustih drvo i krenuh teškim olovnim korakom dalje.
Imam osjećaj da mi ponestaje snage. Idem idem kroz taj park, a jedva koračam! Baš tako teško, kao da su moje noge od olova! Idem… Ali ne stazom, ta staza mi ništa ne znači… Ni kao dijete, ni kao djevojka, nisam išla stazom… Neću ni sada, sada se i ne vidi!? Zarasla je staza, ali ja znam, znam gdje je bila…! Sjetih se jednog, omanjeg čovjeka koji je stalno obilazio i čuvao taj park… Pomisao na tog insana, izmami blagi osmijeh na mojim usnama… Eh, da je sada tu! Da je tu pa da vidi, na što liči taj park! Bez ijedne ruže, bez bijelog jasmina, bez lijepo obrađenih grmova, sve je obraslo u šiblje. Smeće razbacano, na sve strane. Razgrćem olovnim korakom, to šiblje i to smeće…!
Idem dalje, idem prema mjestu meni u sjećanju lijepom, ali ne mogu dalje! Čudno mi? Ograda me dočeka, ograđeno mjesto gdje je nekada bila najljepša džamija. Aladža džamija. Drago mi…! Lijepo mi oko srca, što je postavljena ograda. Bar tu ne može niko da gazi. Ne može da odnese to malo kamena, što je od prelijepe džamije ostalo. Gledam jedan kamen, tu je ispred mene. Da li je i on ostatak ruševine ne znam. Sjedam na travu pored kamena. S poštovanjem… Da, s poštovanjem spuštam moje ruke na kamen i opet sjećanja… Naviru dolaze kao da je jučer bilo, a nije, bilo je davno… Lijepe uspomene…! Sjećanja ali lijepa… Teravije, mevludi… Kakvo lijepo sjećanje, kakve lijepe uspomene. Kako me lijepo, taj kamen mami sebi. Polahko se saginjem, osluškujem, i čujem… Čujem kako ti mladi glasovi odzvanjaju, na tom mjestu u tom kamenu čujem glas. Čujem ilahiju…! Čujem Mevlud…! Uče lijepe fočanske cure. Slušam glas lijepe Emine, Nizame, Zinete, Zumrete, Halime. Glas kao da dolazi iz tog kamena, opet mi se srce stegnu!? Zajecah glasno…! Ne vrijedi, ne, ne vrijedi ni jedan uzdah, niti jedna suza, ni jedan jecaj! Nema te ljepote…! Nema te džamije, nema te ljepotice… Nema mojih drugarica!? Džamiju ne vidim. Nema je! A djevojke, ko zna gdje su. Žal za tim danima…! Žal za prošlost… Žal za budućnost… Da li će neka djeca nekada, imati takvu ljepotu? Ko zna! Ja ne vjerujem!? Džamiju možemo izgraditi! Vrijeme ne možemo vratiti! Ljude ne možemo oživjeti! Tužno…! Tužno…! Sabura, sabura, velim sebi… Ustani i kreni!? Vjeruj i vjeruj i vjeruj!? Da će opet biti tu…! Vjeruj da će ponići iz pepela, Aladža ljepotica. Dočekat će neko…! “Ako Bog da! InšaAllah!…
