Rožajska AVLIJA uskoro izdaje drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje fotomonografije ”Staro Rožaje” na 500 stranica gdje će čitaoci (gledaoci) imati priliku da čitajući kraće tekstove i gledajući 850 izabranih starih crnobijelih fotografija osjete dah prohujalog vakta kada su srca bila puna rahatluka uprkos tome što se najčešće jelo iz jedne posude i spavalo na podu. A evo šta u fotomonografiji piše o svatovima:
Stariji ljudi sastajali su se pazarnim danom, sjedeći na ćepencima dućana u čaršiji, u hanu ili pod lipom naspram džamije, i tom prilikom bi se begenisavali i ugovarali da se sprijatelje, odnosno da ožene sina ili udaju kćerku.
Pravile su se svadbe, sa konjima se išlo za nevjestu koju su jenđe kitile strukom dukata, ćihlibarom, merdžanima, biserima… A svatove su kitili vezenim peškirima i čevrama.
Pjevale su djevojke: ’’Hajte hajte kićeni svatovi / Podranite, časa ne ćasite / Dovedite lijepu djevojku / Da donese sunce u njedarca / Da ogrije vrata i pendžere / Da ogrije đerdek mladoženji / Da se naša kuća oveseli…’’
Svadbeni adeti su se, kao i sve drugo, mijenjali prema prilikama i uslovima života. Kod rožajskih Bošnjaka, običaji su se najviše promijenili 12. aprila 1957. godine kada su po djevojku iz Suhog polja kod Nokića otišli posljednji rožajski svatovi jašući na konjima i vodeći sedlenika za mladu, a onda se prešlo na prevoz kolima…
Posljednji svatovi na konju, 12. april 1957. godina u Suhom polju kod Nokića, Rožaje
U Rožajama nema više ni stare pijace, ni dućana niti hana, nema Stare čaršije, nema lipe naspram džamije… Možda je zbog toga nestao i običaj da roditelji traže momku djevojku ili da za djevojku traže momka…
(Iz fotomonografije ”Staro Rožaje”)
