Juraj Najdhart
KAMENE GLAVE
Odjek, 1974. godina
Poznato je da je renomirani francuski književnik Žan Kasu bio impresioniran kada je u Sarajevu ugledao groblje na Alifakovcu. Uostalom, to potvrđuju i njegove riječi: “Najljepše na svijetu”.
Ovaj put ograničujemo se na jednu drugu anegdotu. Davno prije rata, za vrijeme boravka u Sarajevu, profesor Arhitektonskog fakulteta u Ljubljani Jozef Plečnik šetajući jedne večeri naišao je na muslimansko groblje. Gledajući tako, u polumraku, te nišane, pričinilo mu se kao da gleda skupinu ljudi koji se međusobno klanjaju i pozdravljaju. I zaista, kada te nišane izbliza pogledamo, oni stvarno imaju glavu, vrat i trup. To mi jedno pomaže da potkrijepim svoju raniju tezu o porodičnosti oblika. Kao da se radi o jednoj većoj porodici sa djecom. Glava se glavi izmiče prema poznatoj uzrečici: “i mrtvi su znatiželjni”.
Većina naših novih, ubitačno dosadnih, groblja savremene civilizacije predstavlja suprotnost ovim pejsažnim rješenjima, u kojima nadgrobni spomenici rastu iz travnjaka kao neke biljke.
Ušorenost centralnog groblja u Parizu, sa svojim monumentalnim i pretencioznim mauzolejima, je antipod u shvaćanju ovih skromnih i humanih groblja. U ovom slučaju se radi o sasvim drugom duhovnom pristupu. Poznati engleski skulptor Henri Mur je najbliži ovakvom pristupu.
Kao što su do sada registrirane sve nekropole stećaka, tako bi trebalo izraditi i studije ostalih groblja u Bosni i Hercegovini. U borbi za opstanak, svaka vjerska skupina se trudila da se i na kulturnom polju izrazi, odnosno dokaže. I tako je nastala jedinstvena kolekcija veleljepnih zdanja: kamene glave muslimanskih groblja, krstače kršćanskih groblja, kamene školjke jevrejskih groblja i kameni spavači bogumilskih nekropola. I na kraju, gledajući ove skromne kvalitete, pitamo se da li naši spomenici danas moraju biti uvijek tako glomazni.
Pouka: Naši spomenici pretežno postaju sve veći, a sve manji po sadržaju.
