Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Magazin

23. Februara 2019.
 

Život u socijalizmu: Ideal ili tamnica

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

ŽIVOT U SOCIJALIZMU: IDEAL ILI TAMNICA

Piše: Benjamim Hasanić

Za jedne je socijalistička Jugoslavija bila tamnica, za druge ideal države i društva

Jedni se sjećaju diktature i nestašica, drugi sigurnih zaposlenja, ljetovanja preko sindikata i besplatnih stanova za radnike. I jedni i drugi tvrde da su u pravu.
Države po imenu Jugoslavija već odavno nema, no ona nije zaboravljena niti se o njoj prestaje razgovarati, i to iz sasvim različitih uglova. Iako to nisu sinonimi, za mnoge je pojam Jugoslavije jednak pojmu „socijalizma”, društvenog uređenja u kojem je ovaj prostor živio od 1945. do 1990. Ne, bilo kako bilo, i Jugoslavija i socijalizam ili „jugoslavenski put u socijalizam” izazivaju oprečna mišljenja i poglede. Za jedne je Jugoslavija bila „tamnica naroda” a socijalistički sistem je bio aparat za gušenje sloboda i uzrok siromaštva. Za one druge, život u jugoslavenskom socijalizmu bio je primjer pravednog društva koje je vodilo brigu o svim članovima zajednice, garantirajući sigurnost na ulicama, posao i stan i besplatan godišnji odmor za svakoga. I jedni i drugi čvrsto se drže svojih argumenata, bez izgleda da u nekoj budućnosti nađu neki zajednički jezik i utvrde kakav-takav zajednički stav o tome da li se u socijalizmu živjelo dobro ili loše.

Ko se sjeća Juge još, Juge još

Gledajući iz današnje perspektive, socijalistička Jugoslavija je bar gledajući statistički, bila vrijedna postojanja. Iako nejednako razvijena, Jugoslavija je bila jedinstveno tržište robe, kapitala i usluga. Jedinstveno tržište najbolje možemo predstaviti kao kamion natovaren nekom robom. Sve dok vozač kamiona ne mora mijenjati valutu i ne mora pokazivati pasoš, riječ je jedinstvenom tržištu. Od Šentilja na krajnjem sjeveru, do Ohrida ili Bitolja na krajnjem jugu zemlje bilo je (a i danas je) gotovo 1200 kilometra razdaljine tokom koje pretpostavljeni vozač kamiona nije morao mijenjati valutu niti nositi pasoš.

Tih 1200 kilometara (put između Rima i Pariza je dug 1000 kilometara) s kraja na kraj zemlje nije mala stvar. Od 255.804 kvadratnih kilometra teritorije, Jugoslavija je bila srednja velika evropska zemlja, veća od Velike Britanije i s više od dvadeset miliona stanovnika više nego Portugal, Austrija i Norveška zajedno. Na sjeveru plodne ravnice, na jugu plavi Jadran, u sredine planine, šume, rudnici i teška industrija. Mlado, snažno, zdravo i vrijedno stanovništvo. Povoljan geo-položaj. Dobar balans između saveznika i zemalja Varšavskog ugovora. Bogata historija. Velika rudna i energetska bogatstva. Tržišno orijentirana ekonomija i jugoslavenski put u socijalizam. Sve je to bivša država imala. Imala, propala i nestala.

Ne postoji jedinstvena saglasnost ni jedinstven stav zbog čega se Jugoslavija raspala. Ne postoji niko ko može reći „Jugoslavije se raspala zbog…” Raspad Jugoslavije nije bio ni brz niti se desio preko noći. To je proces koji se odvijao duže od trideset godina, još od pada moćnog Aleksanadra Rankovića 1966., preko Hrvatskog proljeća 1971., čuvenog Ustava iz 1974., Titove smrti, nemira na Kosovu, dolaska Miloševića na vlast, prvih demokratskih izbora, povlačenja JNA iz Slovenije, proglašenja samostalnosti Hrvatske, rata u Bosni i Hercegovini, proglašenja ”Savezne Republike Jugoslavije” 26. Travnja 1992. i raspada te zajednice dvadesetak godina kasnije.

– …Jer, nije se raspala samo Jugoslavija kao država, raspale su se i njene republike, i to tako da ni do danas neke od njih nisu „sastavljene”. To se najviše odnosi na dvije koje su bile „Jugoslavija u malom”: Bosnu i Hercegovinu (koja je to bila po svom etničkom sastavu) i Srbiju (koja je jedina imala složenu unutrašnju strukturu, jer je jedina imala pokrajine). Raspad Jugoslavije bio je, s jedne strane, posljedica upravo činjenice da se država „razvlastila” iznutra, i to u mjeri u kojoj je postala potpuno nemoćna pred prvim ozbiljnijim izazovima: ideološkim, ekonomskim, medunarodnopolitičkim i sigurnosnim.

Diljem, pomalo paradoksalno, raspad Jugoslavije kao države je i rezultat uspjeha socijalističkog projekta, koji je i sam insistirao na tome da država treba postati što slabija. Raspad Jugoslavije je iznenadio jugoslavenske komuniste, ali veće je iznenađenje to što ih je iznenadio, nego što se dogodio. Sve su se socijalističke države, a naročito socijalističke federacije, srušile iznutra, kao kule od karata. Čak i jednonacionalne su postale lak plijen mafijaških struktura i raznih alternativnih ideološko-političkih grupa – tvrdi kolumnist portala B 92, prenosi H – Alater.

Kada je riječ o raspadu Jugoslavije, kao mogući uzroci spominju se nacionalizam i snažan centralizam, i želja vrha JNA da po svaku cijenu drži zemlju pod svojom kontrolom, i želja Slovenaca da krenu nekim svojim putem, težnja Hrvatske da se oslobodi čeličnog „zagrljaja iz Beograda…” Spominju se i teorije zavjere da su Jugoslaviju srušile strane sile i njihovi obavještajci, te MMF i moćna Bildeberg grupa… Prema jednoj teoriji, Jugoslavija je srušena zato što više za njom nije bilo potrebe nakon što je propao SSSR.

Ipak, teoretičari raspada Jugoslavije olako prelaze preko dvije činjenice. Prva je da su u raspadu ove države aktivno učestvovali i kumovali mu tada aktivni ili bivši komunistički političari / disidenti / intelektualci poput Slobodana Miloševića (čovjek koji je kao pionir poljubio Tita kada je ovaj 1951. posjetio Miloševićev rodni Požarevac), Franje Tuđmana – bivšeg partizanskog i komunističkog generala, zatim ljudi poput Janeza Janše, Milana Kučana, disidenata Dobrice Ćosića, Vojislava Šešelja, Vuka Draškovića i špijuna UDBA-e, kakav je bio Mate Boban, ili kriminalaca u službi države, kakav je bio Arkan. Druga činjenica na koju se žmiri jeste da je Jugoslavija nejednako razvijana kako na nivou republika, tako i unutar samih republika i njihovih regija. Titova Jugoslavija je od one predratne, karađorđevićeve Jugoslavije pored imena naslijedila i ekonomsku podjelu na bogati sjever i zapad zemlje i siromašni istok i jug države. Slovenija, Istra, Slavonija, Vojvodina, Međimurje, Tuzlanska regija, Sarajevsko-zenička kotlina, neki dijelovi primorja i općine u Bosni (Bugojno, Prijedor, Goražde) imali su solidan životni standard. Ostatak države i regije kao što su Istočna Bosna, Zapadna Hercegovina, Lika i Kordun, Kosovo, Sandžak, Makedonija ili Južna Srbija – ostale su siromašne, nerazvijene i saobraćajno nepovezane.

Neka od pregrađa Sarajeva struju su dobila tek 1975., telefone u osamdesetim ili uličnu rasvjetu tek početkom devedesetih. Rat u BiH imao je samo jednu pozitivnu posljedicu: otvorio nam je oči i pokazao da BiH nije samo zemlja iz “Nadrealista”, da je to zemlja u kojoj značajan broj stanovnika živi u brvnarama, bez struje, vodovodnog i kanalizacijskog priključka, da je BiH zemlja s ogromnim brojem nepismenih (baratalo se ciframa od gotovo 40 posto), te nerazvijenom infrastrukturom.

Dok su u BiH pojmovi visokog standarda bili asfaltni put i priključak na vodovod, do tada su u Sloveniji oko svih većih mjesta postojale uređene i označene biciklističke staze, u gradovima i selima otpad je razvrstavan prema kontejnerima s različitim označenim bojama. Jugoslavije više nema, nema ni njenog puta u socijalizam, a njeni nekadašnji komunistički funkcioneri obukli su neke druge, nacionalizmom obojene ogrtače. Ne, ostaje otvoreno pitanje svih pitanja: jesu li u socijalizmu zaista živjelo dobro, slobodno i sigurno ili se živjelo pod represijom, u strahu i na kredit? Odgovor na ova dva pitanja se još traži.

Posao: Svi su bili zaposleni

Argument Za: Jugoslavija je imala jedinstvenu tačku Ustava, kakvu, vjerojatno, nije imala nijedna zemlja svijeta. Bilo je to Ustavom zagartirano pravo na rad i posao. U samo nekoliko decenija, od nerazvijene, poljoprivredne države, kakva je bila Kraljevina Jugoslavija, SFRJ je postala srednje razvijena zemlja. Posla je bilo za sve, naročito za mlade, koji su samo nekoliko dana nakon zavšetka škole zasnivali svoj radni odnos. Niste mogli dobiti otkaz, plaće nisu kasnile, nije bilo štrajkova. Radilo se malo i zarađivalo dobro.

Argument Protiv: I Jugoslavija je imala nezaposlene i to njih jako mnogo. Računa se da je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, više 20 posto radno aktivnog stanovništva bilo nezaposleno. Otkaz se mogao dobiti, fabrika je mogla biti zatvorena, plaće su često kasnile i organizirani su štrajkovi. Samo što su se štrajkovi zvali „obustava rada”. Takvih „obustava” je krajem osamdesetih bilo na stotine. Posao se često morao tražiti preko prijateljskih ili rodbinskih veza ili partijske knjižice.

Imetak: Svi su imali isto i svi su bili jednaki

Argument Za: Socijalizam je bio besklasno društvo. Bar formalno. Svi su imali isto, svi su isto zarađivali i imali iste šanse u životu.
Argument Protiv: U jednom periodu razvoja jugoslavenskog puta u socijalizam bilo je moguće da sin zemljoradnika s vunenom torbicoma okačenom oko ramena siđe u grad, završi školu i postane stomatolog, inžinjer ili važan i ugledan građanin. Već od šezdesetih to će postati teže, od početka osamdesetih skoro nemoguće. I Savez komunista Jugoslavije postao je žrtva fenomena koji se nije mogao izbjeći. Vertikalnoj društvenoj prohodnosti mjesto je zauzela crvena buržoazija, koja je počela samu sebe reproducirati: sinovi funkcionera i sami su postajali funkcioneri, živeći mnogo boljim životnim standardom nego radnička klasa u čije ime su trebali upravljati. Jedna anegdota kaže da je na novinarsko pitanje „šta vozi”, direktor kragujevačke Zastave odgovorio: „Zna se, Mercedes”.

Sigurnost: Nije bilo kriminala i „Titina milicija”

Argument Za: Jugoslavija je bila sigurna zemlja, zemlja u kojoj je vladao red i zakon i u kojoj se moglo spavati na klupi. Nije bilo velikih zločina, organiziranih kriminalnih grupa, razbojništava, zlostavljanja djece, krađa. Sve je budno pazila „Titina milicija” koja se brinula za red i zakon.
Argument Protiv: SFRJ je bila relativno sigurna zemlja, ni bolja ni gora od drugih zemalja sličnog uređenja i životnog standarda. I u toj državi su postojali zatvori, tužilaštva, istražne sudije, policija i policijske marice, što svjedoči da je kriminala i kriminalaca bilo. I u Jugoslaviji je bilo stravičnih zločina koji si šokirali javnost. Takvo je bilo ubistvo dječaka Brune Čalića iz Zenice, kojeg je 1972. ubio unajmljeni ubica iz Crne Gore. Razlog je bila osveta zbog tragične saobraćajne nesreće koju je počinio dječakov otac, inače vozač kamiona.
Mnogo je više bilo privrednog kriminala i potkradanja javnih fondova, preduzeća i institucija. „Znatan broj izvršilaca krivičnih djela u privredi (zloupotrebe, pronevjere, pljačke, mito, korupcija, nesavjesno poslovanje, zaključivanje štetnih ugovora i dr.) bili su članovi Saveza komunista i u pravilu na rukovodnim funkcijama (poslovođe, komercijalni rukovodioci, računopolagači, a među njima i direktori, odnosno predsjednici i članovi poslovodnih odbora). Ova pojava nanosi veliku štetu ugledu Saveza komunista i njegovoj vodećoj idejno-političkoj ulozi u društvu” Ovo je zapisano na 27. sjednici CK SK BiH, održanoj u maju 1985. Godinu prije, zbog privrednog kriminala uhapšeno je 80 direktora, 499 poslovođa, 1.755 ostalih odgovornih osoba te još 5.403 građana.

Potrošačka korpa: Bilo svega

Argument Za: Jugoslavija nije bilo ekstra bogata zemlja, ali je mogla sebe i svoje stanovništvo prehraniti. Običan radnik mogao je za svoju plaću kupiti sasvim dovoljno i još da mu ostane viška novca za trošenje na razbibrigu. Od dvije plaće se mogla napraviti kuća. Od tri plaće kupiti auto. Od pola plaće otići na ljetovanje. Jugoslavija je, Ipak, imala mnogo liberalniji odnos prema novcu i tržištu u odnosu na zemlje Varšavskog ugovora. Običan je čovjek za svoj novac mogao otići do prodavnice i kupiti šta je htio.
Argument Protiv: Ukoliko ste 1985. gradili kuću, vrlo se lahko moglo desiti da na kuću ne možete staviti krov, jer crijepa nije bilo na stovarištima. Nekada nije bilo crijepa, nekada blokova, nekada cementa, nekada je vladala nestašica armature. Početkom osamdesetih godina uvedene su mjere stabilizacije, što je u praksi značilo zabranu uvoza svih roba koje su predstavljale nekakav luksuz. Starije generacije se sjećaju redova za šećer i ulje. Čokolada, kafa i banane postale su luksuz, a automobili su voženi po principu „par – nepar”. Ukoliko ste sedamdesetih željeli kupiti fiću, za njega je trebalo izdvojiti otprilike 13 prosječnih radničkih plaća.

Stan: Mala soba tri sa tri…

Argument Za: Kada su šezdesetih godina prošlog stoljeća prvi turisti iz Zapadne Evrope počeli pristizati u Jugoslaviju, zemlja ime se svidjela. Domaćini su im rado govorili o svojoj zemlji, o njenom neobičnom samoupravnom sistemu, ali stranci nisu nikako mogli shvatiti šta znači pojam „Stanarsko pravo”, niti im je nešto takvo bilo poznato. Čak ni u zemljama kao što je DDR nije bilo lako dobiti državni stan i praktično besplatno boraviti u njemu. Ni mlađe generacije, odrasle nakon rata u BiH, ne razumiju šta to to znači „dobiti stan” od firme za koju radite. Oni mogu dobiti stan samo uz kredit na 30 godina i kamatu od 14 posto, što znači da će za kredit od 60.000 KM banci vratiti 127.000 KM.
Argument Protiv: Od, u socijalizmu ste mogli dobiti stan, ali on nije bio besplatan. Neko ga je platio, ili vi kroz odbitak od plaće ili neko drugi kroz svoj samodoprinos. Za stanove su postojale višegodišnje liste čekanja i bila je prisutna korupcija u komisijama. Stanovi su često bili lošeg kvaliteta, lošeg rasporeda i loše toplotno zvučne izolacije. Elita nije stanovala u istima stanovima kao radničke klasa, a stanovi u kojima su živjeli funkcioneri bili su kvalitetniji, veći i komforniji.

Gospodarstvo: Jugoslavija je bila industrijska velesila

Argument Za: Šipad, Gorenje, Energoinvest, Unis, Famos, Sodaso Tuzla, Vegeta, Borovo, TAS Vogošća, Zastava Kragujevac, Soko Mostar, UPI, Hepok, Hidrogradnja, Unioninvest, INA, Borac Travnik, Polihem Tuzla…
Argument Protiv: „Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja… Dakako, tu je onda i veliki vanjski dug. Kao što znate, uspjeli smo reprogramirati značajan dio naših dugova. Mnogo veći problem od njihovog vraćanja je taj što Jugoslavija nema što izvoziti na svjetsko tržište a da bi pritom zarađivala, a ne gubila…” Ovo su riječi Stipe Šuvara izrečene u aprilu 1989. na jednom skupu u Sarajevu.

Umjesto zaključka

Nije sve tako crno bilo u Jugoslaviji, kako njeni protivnici s desnog političkog spektra žele predstaviti. Obični čovjek mogao je u njoj živjeti, Rad, plaćati račune, ponekad jesti meso i jednom godišnje otputovati na more u Makarsku. Nije to bio ni „radnički raj”, kako to želi prikazati ljevica. To je bila jedna neobična država koje je mnogo ulagala u mlade, štitila ženu/majku/porodilju/porodicu, ulagala u kulturu, sport i film, ulagala nešto manje u školstvo, nedovoljno brige posvećivala infrastrukturi i vodila potpuno pogrešni monetarnu i industrijsku politiku. Ovo dvije posljednje doći će Jugoslaviju glave, te zato o njoj pričamo u „perfektu”, ostavljajući budućnosti da razriješi da li se u toj državi živjelo dobro.

Bekim Sejranović, pisac: Ljudi su bili sretniji

1. Bio sam mlađi i svijet se činio ljepšim. Društvo je bilo sigurnije, nije bilo toliko oružja kod ljudi, nije bilo toliko droge niti organizovanog kriminala, zdravstvo i školstvo su bili dostupni i besplatni. Društvene razlike su bile mnogo manje, ljudi su bili sretniji i imali su vjeru u ljepšu budućnost, makar i lažnu. 2. Ipak se radilo o jednopartijskom sistemu, nije bilo slobode mišljenja, bila je ograničena sloboda štampe, ljudi su bili proganjani na političkoj ili vjerskoj osnovi. Nije se riješilo nacionalno pitanje i nisu provođene reforme. Nismo bili spremni za prelaz u demokraciju. Moram dodati da sve ovo što sam nabrojao pod 2, postoji i u današnjem društvu, iako naizgled živimo u demokratskoj zemlji. Citirao bih meni omiljenog Džonija Štulića: A šta da se mijenja, kad isti su ljudi?

Fedžad Forto, urednik i novinar: Nedostaje mi sigurnost

U socijalizmu smo imali, ono što sada fali, to je sigurnost. Mislim i na opću sigurnost protiv kriminala svih oblika. Puno bolji rad svih institucija za provođenje zakona. Puno bolja zdravstvena zaštita
Stabilnost posla… Ono što nije valjalo bila je nedemokratičnost. Nesloboda, sve do kasne faze, mada Yuga nije imala takve razmjere kao u sovjetskom bloku.

Minus i plus

Jugosocijalizam plus

– Besplatano školovanje za svakoga
– Besplatno liječenja za svakoga
– Briga za ranjive kategorije društva
– Briga za mlade i njihove potrebe

Jugosocijalizam minus

– Militarizacija društva
– Guranje nacionalizma pod tepih
– Nekonkurentna, gubitaška ekonomija
– Ogroman i neefikasan birokratski aparat

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Redakcije časopisa ”Avlija” na odmoru od 1. do 31. maja 2019. godine

Čitajte, pišite, fotografišite, šaljite radove za objavljivanje na portalu avlije.me tek od 31. maja 2019. godine ______________________ Istaknuta slika: Fatima Ahmed Photography
by Redakcija
0

 
 

Braho Adrović: Presuda (Najbolja pjesma za 2018. godinu po izboru časopisa ”Avlija”)

Braho Adrović PRESUDA Zapamtiće zemlja,vazduh, voda Sve na svijetu ima svoju priču Trag će uvijek ostat od naroda Svi tragovi i tebe se tiču Kada dođe vrijeme i zanijeme ljudi I kamen će progovorit’ jasno Neki novi...
by Redakcija
0

 
 

Mustafa Smajlović: Majka (Najbolja priča za 2018. godinu po izboru časopisa ”Avlija”

– Majko, imaš da imaš sve što ti duša zaište. Ni ptičijeg mlijeka ti ne smije manjkati. Ti okom, ja ću skokom! – kazao je sin Muradif i pokazao majci Behari njenu sobu sa pogledom na veliki park u jednom od najlj...
by Redakcija
0

 

 

Konkurs za objavljivanje radova u 20. broju časopisa ”Avlija”

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme ”Avlija” iz Rožaja raspisala je međunarodni konkurs/natječaj za objavljivanje radova sa slobodnom temom za 20. broj časopisa ”Avlija”: poezija (do 5 pje...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Milenko Mišo Marić: Kuću kućom i avliju avlijom čine ljudi

KUĆU KUĆOM I AVLIJU AVLIJOM ČINE LJUDI Skoro četvrt vijeka je prošlo od rata u Bosni i Hercegovini, a kao da je to bilo juče, kao da još živimo u poslijeratnom, ili kako pjesnik Slobodan Ž. Obradović reče ‘‘prije...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona