Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Narodne umotvorine

17. Avgusta 2022.

Legende o šejh Mehmedu Užičaninu (I)

More articles by »
Written by: Redakcija

U dolini rijeke Ibar na krajnjem sjeveroistoku Crne Gore, na nadmorskoj visini od 1000 metara, nalazi se grad Rožaje koji okružuju šumovite planine Hajla, Štedim, Ahmica…, a koji je poznat kao ”Musafirska kuća” jer je bio utočište brojnim prognanicima. Među mučenicima i prognanicima koji su našli utočište u ovom kraju, najpoznatiji je pravedni i pobožni Šejh Mehmed Užičanin.

Šejh Mehmed je rođen u Užicu, po kojem je prozvan Užičanin. Željan znanja, odlazi u Istanbul, u kome završava visoke vjerske škole, a zatim se vraća u zavičaj. Bio je jedan od učenijih ljudi, svoga vremena, poznat pisac, i začetnik socijalnog pokreta u 18. vijeku. Uživao je veliki ugled kako kod muslimana tako i kod pravoslavnog stanovništva. Njegova su predavanja u džamiji u Užicama bila veoma posjećena. Javno je negodovao protiv globe raje, nepravde, nasilja. Često je govorio: ”Car je daleko i ne čuje i ne zna šta se radi, niko ne smije da se protivi od pesnice, batine i sablje a nebo visoko i dolje tvrdo”. Pisao je poslanice i sultanu i paši. Suprotstavljao se nasilju i nepravdi mjesnih činovnika i janičara. Njegove poslanice nijesu stizale do cara jer su ga zaptije uhodile i zaplijenjivale ih od poštonoša. Uputio je nekoliko oštrih poslanica beogradskom veziru Muhamed-paši a prepise učenim i dobrim ljudima Beograda, Edrene, Istanbula, Meke i Medine. U pismu Šejh odgovara beogradskom paši na njegovo pismo od 2. aprila 1748. godine kojim mu ovaj naređuje da se pokori fermanu na osnovu kojeg je trebao da bude protjeran u Bosnu, jer je, navodno, otkazao poslušnost državnoj vlasti, narušavajući red i poredak. Šejh u pismu ističe da upućuje svijet na dobro, a odvraća ga od zla i da to čini samo na osnovu vjerskih propisa, pa za takav tvoj rad ne smije biti kažnjen. Valiju naziva nasilnikom i pripisuje mu pljačku raje.

Šejh opisuje napad na Užice i svoj bijeg odatle. Napad bio veoma žestok, spaljene su kuće i Šejha i njegovih pristalica, a zapaljena je i medresa. On se, s nekoliko sljedbenika, zatvorio u jednu džamiju, odakle im je uspjelo pobjeći, nakon što je jedan od njegovih pristalica poginuo, a nekoliko ranjenih. Pismo je uputio i svojim prijateljima obavještavajući o otetim i popaljenim objektima, žestoko kritikujući poroke koji su zavladali u Užicu. Beograd naziva gradom smutnje, stjecištem nasilnika i pokvarenih ljudi, a svoje protivnike prljavom bandom satanske stranke. Šejh se pismima obraća i bosanskom valiji, Hekimoglu Ali-paši i Šejhu Isu efendiji iz Bruse, njegovom muderisu, u kojem ga savjetuje da radi na vjerskom uzdizanju naroda, da izbjegava gozbe silnika, zelenaša i pokvarenih ljudi, a da ne bude u neprijateljstvu sa kadijama i valijama. Porta je iz Istanbula uputila više fermana na razne adrese i ličnosti od kojih, zahtijevajući da se Šejh-Mehmed bezuvjetno uhvati, a ako bi bilo postupaka suprotnih ovim fermanima, prijeti se stanovništvu kadiluka Užice, Sokol i Požega da će se na njih raspisati kontribucija u iznosu od 20.000 groša. Beogradski paša je poslao svoje ljude da provjere Šejhovo djelovanje u Užicu. Za pašin nalog znao je samo bimbaša, koji je nakon nekoliko dana provedenih na putu, došao do istine o Šejhovim nastupima protiv koga su užički vlastodršci spletkarili i intrigarili da bi ga ocrnili među pristalicama. Janjičarski izviđači, predvođeni bimbašom, iz seoske crkve uzeli su krst, mantiju i knjige, zaprijetili popu da o tome nikome ne govori i sve stvari krišom noću smjestili u Šejhovo turbe pored džamije u kojoj je šejh bio imam. Udesili su da ih pašini ljudi tamo nađu. Popu su naredili da, kada ga kadija bude saslušavao, prizna da je Šejh uzeo od njega te stvari, da mu ih je darivao kao prijatelju. Čim su janičari otišli, pop je prije zore stigao u Užice i ispričao knjigovezcu kojega je poznavao, susret sa janičarima. Zamolio ga je da izvijesti Šejha o tome kakvu mu zamku spremaju. Kad je Šejh na sabah namaz došao, stražar ga je propustio na vrata džamijske avlije. Dvojica janičara su ga opkolila i zavezala. Izveli su ga ga pred narod koji je čekao sabahski namaz, Užički muftija obavijestio je okupljene da su u Šejhovom turbetu našli mantiju, krst i jevanđelje. ‘’Eto kakav vam je Šejh, o tome najbolje govori ovo što smo pronašli u njegovom turbetu. On vas vara i nagovara da ne slušate carsku vlast a potajno održava veze sa popom ‘’- rekao je muftija. Šejh je, ipak, oslobođen krivice jer su mnogi znali da je u pitanju najobičnija podvala. Zbog sve žešćih kritika vlasti, beogradski paša je poslao ekspediciju s nalogom da Šejha ubiju. Da bi sačuvao pristalice i varoš od pustošenja kaznene ekspedicije, Šejh je napustio Užice. Najžalije mu je bilo ostaviti biblioteku koju je cijelog života skupljao i obogaćivao vrijednim knjigama. Uzeo je Kur’an svojom rukom pisan, i neke, najnužnije stvari, bježeći pred janičarskom potjerom, bez sna i odmora, stigao je u sandžačko selo Sutivan kod Bijelog Polja i sklonio se kod poznate porodice Šehovića. Noć je provodio u ibadetu, daleko od očiju svijeta, razmišljajući kuda da ode. Otišao je u Balotiće, kod Rožaja, kod svog ratnog druga Hajrudina Balote, s kojim je 1737. godine učestvovao u borbama sa Austrijancima kod Banja Luke. U dugim zimskim noćima, Šejh je podučavao seosku djecu pismenosti, govorio ljudima koji su se radoznalo okupljali oko njega – da vlasti treba da su podjednako pravedne za svakoga, bez obzira na vjeru, da činovnici ne smiju primati mito, da prema sirotinji ne treba činiti nepravdu i nasilje. Odvraćao je seljake od svađa, ogovaranja, laži i drugih poroka.

Vezir je poslao pismo pećkom paši, Mahmutbegoviću zahtijevajući: ”Ili Šejhovu ili tvoju glavu”. Vojnici su opkolili kuću u kojoj se krio Šejh. Prema legendi, janičari su ga zaklali raonikom, jer ga, pričalo se, nije htjela ni puška ni sablja; glavu su mu odnijeli u Peć i, kad su je pokazali paši, njemu se učinilo da se nasmijala. Imam Gornje džamije, Imamović, usnio je da treba da ode i uzme Šejhovu glavu. Probudio se u ponoć i krenuo, a jedan bijeli pas, vele, išao je pred njim, i, kada je imam pored turskih stražara prolazio, oni su spavali, nijesu ga opazili, te on uzme Šejhovu glavu, donese je u Rožaje i sastavi sa trupom. Na mjestu gdje je Šejh ubijen procvjetale su ruže ”šehovke” koje i danas tamo uspijevaju, ali se na drugo mjesto ne mogu presaditi.

Šejh Muhamed Užičanin je pogubljen u Balotićima 1750. godine. Na mjestu pogibije mještani su u znak poštovanja prema ovom šehidu podigli turbe. Drugo turbe podignuto je u Peći na mjestu gdje se glava šejhova pred pašom- ubicom nasmijala, a treće turbe mu je podigao Huršid-paša 1854. godine u Rožajama, u haremu Gornje džamije pošto je saznao za tu legendu, naredivši da se nad Šejhovim grobom napravi turbe i napiše tarih, koji i dan-danas postoji i u kojem piše da je Šejh bio borac protiv nasilja janičara.

O Šejhu Mehmedu, Tihomir Đorđević je zabilježio sljedeću legendu:
”Onoga dana kada će ga stići potera on rekne ljudima koji su bili oko njega: ”Ja ću danas poginuti”. Tako je i bilo. Na mjestu gdje je poginuo bilo mu je ukopano tijelo, a na grobu mu odmah nikne ruža koja je imala miris ljepši od mirisa sviju ruža. Glava mu je odnešena u Peć. Neki hodža od Imamovića familije iz Rožaja otide u Peć i uspije da mu glavu ukrade. Drugi mu iskopaju tijelo pa ga odnesu u Rožaje i zajedno sa glavom ukopaju na dva metra od Kurtagića džamije. Tu mu je na grobu načinjeno novo turbe. Onu ružu sa prvoga groba presade sad na novom grobu, gde i sada traje. Mnogi su pokušavali da od nje presade, ali presade ne mirišu onako kao ruža na grobu’’.

Tekst je nastao u okviru projekta ”Staza zdravlja – Plunčanski stari put” koji je podržan od Ministarstva ekonomskog razvoja i turizma, koji realizuje NVO Štedim u partnerstvu sa Turističkom organizacijom Rožaje koja gazduje park šumom Brezovačko brdo stare priče, legende i mitovi o šejh Mehmedu Užičaninu pretvorene su u formu turističkog proizvoda.

Priredila: Samra Mujević

 

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Said Šteta: Pokrivena

Pokrivena (zapis o poeziji)   Još prostire uzdah tamo gdje će stati ko ponjavu rukom ispod lampe tkanu vrijeme kad  samoća  bere smijalice a mrak poput zvijeri niz kadrmu vije Ispisuje život, strahom, neće znati napisat...
by Redakcija
0

 
 

Promocija ”Enciklopedije Bošnjaka” Nazifa Veledara u Goraždu

Naučnu, kulturnu, historiografsku i svaku drugu duhovnu djelatnost prati odgovarajuća leksikografija, u vidu leksikona, rječnika, enciklopedija i drugih sličnih priručnika, u kojima se prati spomenuta produkcija. Nažalost...
by Redakcija
0

 
 

Objavljen ”Kovid dnevnik jednog učitelja” Matije Zorića

Kovid dnevnik jednog učitelja Iz štampe je izašla knjiga pod nazivom Kovid dnevnik jednog učitelja, autora Matije Zorića. Izdavač je Prosvjetna zajednica Crne Gore, recenzent profesorica Senada Đešević. Kao prosvjetni ...
by Redakcija
0

 

 

Izdavačka kuća Heliks: ”Viči tiše, bato” Ivone Bžezinove

Heliks je upravo objavio roman Viči tiše, bato, češke autorke Ivone Bžezinove. Ivona Bžezinova (1964), nagrađivana češka autorka, ubraja se u sam vrh savremenog evropskog stvaralaštva za decu. Odrasla je u gradiću Us...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

14. međunarodni književni konkurs “Zlatnog pera”

14. međunarodni književni konkurs “Zlatnog pera” Poštovani autori, naš 13. književni zbornik “Dodiri ljubavi” uskoro izlazi iz štampe i autori koji su uplatili za svoje primerke dobiće knjige čim knjiga ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange