Aleksandra Lekić Vujisić
DAVNO
Još traju neka daleka sjećanja
Kao tragovi u snijegu
Semafori koji ne rade
Plaže koje nemaju hlada
Protrče slike pred očima
Kao ljudi koji pokvare sliku
Onako kad stanu, sa strane
I ne pitam te da li se sjećaš
I ne pitam te da li me znaš
Jer ja tako predivno zaboravljam
Tragove na putu više ne ostavljam
Ostali su neraspakovani koferi
Kao nedovršene skice
Sunca koja ne griju
Ulice puste i slijepe
Pojave se odnekud snovi
Kao zvijezde kad padaju
Pred zoru, a ti čekaš da svane
Mislim da je ovako dobro
Ovako je u stvari sjajno
I ako misliš da još nešto boli
Ne vjerujem ti, bilo je davno
PREVIŠE
Previše možda od života tražim,
I ljubav da ruke grije,
I muziku da mi uši miluje,
Poneku ljutu da grlo opije,
Šum mora da smiruje,
Previše se opijam mirisima snažnim.
I možda je nekad previše od mene
Što govorim glasno,
Što sanjam u boji i tako se nadam,
Da li je sad jasno?
Nekada hodam, nešto rjeđe padam.
Previše možda od života tražim –
Pa i ako! –
Ne vjerujem u drugačije,
Tako može svako,
Tiše, sivlje, običnije.
Naopaka pjesma
Pretjerano se opijamo
Svime što nanese život;
Previše je tu pjesme i previše
Vina
Previše je sjećanja, nagovještaja,
Silinà,
Ogromna jedna lavina
Od svakakvih stvari.
Gubimo ono što želimo jer naši svjetovi nisu onaj u kome živimo;
Premalo je tu duga i premalo
ćutanja,
Premalo slobode, lajanja i
Lutanja,
I možda malo, zaista malo
Onoga što ne umijemo.
A tako je lako.
Naopako.
JESEN
Nemoj se nikada sjetiti kakvog je ukusa
Samoća u septembru.
Neka na tvome dlanu jesenji list
Nađe novi život i
Neka hiljade stabala iz Avenije napuštenih
Postanu tvoji prijatelji.
LUDILO
Nijedna staza nije dovoljno sigurna,
Ni ja vješta da zavaram trag.
Nijedna smrt prošlost ne ubija,
Krvava sjećanja ne nosi vrag,
I sve je tu – i ruke tvoje, i usne tvoje,
Aveti svaki korak broje,
Ponovo prolazim bolesti prag,
Nisam zvijer – a ludi vrač
Prati mi trag.
Nijedan strah me raniti neće,
Magla me u naručje zove.
Svi me prate, u stopu me prate,
Svi me ganjaju i svi love,
I sve je tu – i usne tvoje, i lice tvoje,
Misli se krvavim slutnjama doje,
Moja bolest bijes se zove,
Ranjena strahom nisam – a svi
Me ganjaju i svi love.
Nijedna smrt nije samo smrt,
Kad ne umijem da zavaram trag.
Gdje god zakopam kosti svoje
Naći će ih crveni vrag,
I sve je tu – i ruke tvoje, i oči tvoje,
Kost po kost ludaci broje,
Da me sahrane pod kućni prag,
Nisam zvijer – a ludi vrač
Prati mi trag.
Aleksandra Lekić Vujisić, završila Filozofski fakultet u Nikšiću – Odsjek za engleski jezik i književnost i pored redovnog posla koordinatorke projekata za rodnu ravnopravnost u Misiji OEBS-a u Podgorici, bavi se pisanjem poezije i proze, prevođenjem i lekturom.
Osvojila je treće mjesto na poetskom konkursu časopisa za kulturu, književnost i društvene teme AVLIJA 2011. godine.Od proze, objavila je kratku priču pod nazivom „Točak“ u zbirci „Gradske priče 4“, a u okviru konkursa „Vodenica“ iz 2009. godine (http://www.art-anima.com/d/konkurs/vodenica.html).
Govori engleski i italijanski jezik, završila je više stručnih kurseva iz različitih oblasti, u zemlji i inostranstvu. Jedan je od osnivača NVO Centar za razvoj kulture iz Podgorice i NVO Roditelji.
