Juliana Plenca
KRASNO BI BILO
Krasno bi bilo pronaći riječi,
riječi dovoljno snažne,
dovoljno moćne,
koje će moćne stvoriti stihove,
stihove koji će zatutnjati,
zatutnjati, duše zažariti.
Krasno bi bilo riječima svijet protresti,
ono ljudsko u nama razbuditi,
svjetlost u kose uplesti,
dobrotu potaknuti.
Krasno bi bilo pronaći riječi
koje će zaiskriti u ljudskim srcima,
koje će se utkati u nutrinama,
ucrtati u dlanovima,
koje će stihovima
potaknuti onu česticu
božanskoga u ljudima.
Krasno bi bilo pronaći riječi,
riječima stvoriti stihove,
stihove što tvore pjesmu,
pjesmu koja će biti
miljokaz ljepšega življenja.
NOSIM TE
Nosim te.
Nosim te u grudima,
u dlanovima,
u pogledu,
u kosi.
Nosim te u svitanjima,
u mislima,
u tišini,
u snovima.
Nosim te u zavežljaju sjećanja
što se nestašno meškolje,
što ne razlikuju jučer od danas,
što ne broje desetljeća,
ne broje godine.
Nosim te,
poput amajlije skrivene u njedrima,
poput tajne skrivene u džepu staroga kaputa.
Nosim te bdijući nad tobom,
kao što ptica bdije nad svojim gnijezdom,
kao što mjesec bdije nad svojim zvijezdama.
Drhtim dok milujem te mislima,
treperim dok pišem te stihovima,
stihovima u kojima ne dobivaš bore,
u kojima si onakav kakav jesi,
kakav oduvijek jesi,
stihovima u kojima si vječan,
vječan poput zapisa na nebeskim poljanama ,
vječan poput one beskrajne nježnosti u grudima.
VJETAR
.
vjetar razbacuje tamu,
hučeći podiže vale,
prevrće još snene brodice,
u očaj baca mornare,
vijući pozdravlja kišu,
uvlači se u prolaznike,
lomi kišobrane,
poigrava se sa krošnjama
kida im umorne grane,
vjetar je navukao ljutu
masku na lice,
zatvorio ceste,
smeće razbacao na ulice,
kišom se ogrnuo,
na čovjeka osvrnuo…
zahučio,
zatutnjio,
zabrujio,
snagu svoju demonostrirao,
važan se pravio,
snažan se smijao.
vjetar je čovjeka upozorio,
čovjeku još jednom pokazao svoju moć.
ŽURNO
Žurno čovjeka treba resetirati.
Hard disk mu izmijeniti.
Sve izbrisati i nove programe instalirati.
Ljude reprogramirati i u bića dobrote pretvoriti.
U hard disk obavezni paket vrednota integrirati.
Program za ljubaznost,
za dobrotu ,
za pomaganje ,
za blagost ,
za marljivost,
za iskrenost,
za poštenje,
za strpljivost,
za empatiju,
za nadu,
za mir,
za držanje zadane riječi,
za prijateljstvo,
za ljubav.
Kad tako presloži se ljude,
sunce će nitima more jače zlatiti,
dani će razigrano cupkati,
zvjezdice će nebom treperiti,
cvjetovi će laticama leptire dozivati,
rosa će blistati na travi,
veselo radit će ljudi i mravi,
oblaci će duge slikati,
ptičice veselo kliktati,
djeca će se smijati,
roditelji će se voljeti,
Stvoritelj će se prepoznati.
Žurno, samo žurno nek bude
dok ima nade za zemlju i ljude.
ZAČARANI SAN
čudesna sličica usnule žene
na ramenu pjesnika,
u šumi, usred sunčevih ljestvica
podno starog hrasta.
miris sna u vlatima trave.
trag tajanstva u šuštaju lišća.
šapat rose u dahu.
jesmo li bili tamo tada,
jesmo li tamo sada,
jesmo li postojali
prije i poslije nas?
gdje nestadoše neizgovoreni psalmi,
gdje nestadoše oni nježni stihovi,
gdje vjetar sada ljubi jutrom zoru,
gdje susreću se sunčeva zraka i izvor?
bijasmo li tada, jesmo li sada,
ili sve je ovo začarani san?
Julijana Plenča, rođena u Rijeci 28. 8. 1962. godine. U Rijeci stječe i naziv profesora pedagogije pri Pedagoškom fakultetu. Radi u Osnovnoj školi Zvonka Cara Crikvenica. Majka je tri sina. Suradnik je Školskih novina i Primorskih novitadi. Pjesme su joj objavljene u časopisu Književnost uživo i u nekolicini međunarodnih zbirki u izdanju Kulture snova, te u zborniku Webstilusa za 2015. godinu. Poeziju objavljuje i u književnim fb grupama.
Osvojila je 1. mjesto na 5. međunarodnom konkursu za najbolju neobjavljenu pjesmu u regionu, u organizaciji časopisa ”Avlija” iz Rožaja. Pjesma joj i tiskana u časopisu. Polazila je kreativne radionice pisanja CEKAPE. Prva samostalna zbirka poezije pod naslovom Trag tajanstva bit će promovirana u Mjesecu hrvatske knjige u listopadu 2016.
