*
Gledam zaljubljeno u zelenkaste oči čovjeka jedva čujući kako mi govori da nikada neću znati koliko me voli. Prepoznajem te riječi po pokretima usana u kojima stanuje moja sreća, strast i povjerenje. Ruka se sama podiže oko njegova vrata obavijenog tananim mirisom znoja pomiješanog s aromom suhih latica jesenjih žutih ruža ,dok drugom skidam naočale, pa igra započinje njegovim smijehom… ne, ne samo naočale, nastradao sam…
To je jedino što mi ne prija u višeljetnoj zajednici. Ljubljenje je za njega ubijanje mačke. Dok me cmače, jedno oko mu kruži prema televizoru… tko li boksa, pitam se… i opravdavam… slojevit je, zaboga, svatko je drugačiji. Jednom je stoički uspio odslušati do kraja Smrt anđela, možda zbog izgleda tog damskog kvarteta, ili kvinteta, ne sjećam se, no bilo je divno… i mislim, Novembarske kiše Gansa. Ponekad strpljivo sluša o leptonima i kvarkovima, zakrivljavanju prostora, nebulama i Ortovom oblaku, ponekad mu se svidi knjiga donesena iz gradske knjižnice.
Kada čujem kapiju, znam, vratio se iz marketa. Nosi svježu ćebatu usput berući poneki cvjetić za mene. K vragu kvantovi i kvarteti… ova ljubav se ne može potrošiti… u kožu mi je utkana.
**
Ležim znojava na nerazvučenom klik-klak ležaju u nemilom mirisu kuhinje, dok mi s bubrega otpadaju cilindrične stanice kao malter sa fasade kuće zajedno sa lastavičjim gnijezdima. Jedva ga razaznajem u polumraku. Stoji na vratima hodnika sa praznom šalicom. Pomiču mu se one prekrasne usne. Ne govori mi da sam ljubav njegova života, već očajničkim izrazom lica spočitava kako je jako nezadovoljan jer mu se nedovoljno “verbalno” zahvaljujem za svaki skuhani čaj. Pravim se da ne čujem. Srce mi govori da od tog trenutka zatvorim sva vrata klijetki i predklijetki.
Sjedim na ležaju i uvrćem tanke ruke skidajući mokru odjeću. Dugo vremena, bila sam žena koja može sve sama. Potom sam prevarena… slojevitošću. No, ovaj sloj koji sam vidjela i čula, nije bio istrpljeni damski kvartet, bio je to razotkriveni lavirint lažnih namjera opravdavan patološkim izgovorima.
Vozim se sama do ambulante na terapiju. Poledica je. Vrte se automobili na cesti, vrtim se i ja, srećom bez posljedica. Sjedim još malo u prijatnoj hladnoći, jer znam da ću biti dočekana brižnim riječima. Ne znam kako odgovoriti. Mnogo svjetla je istjerano iz mene.
***
Sjećam se kazivanja moje bake.U polje je išla stisnutih šaka, a natrag s naramkom svježeg bosiljka i smilja.Odlazila mrka, pogurena i nesretna, vraćala se laka koraka djeci koja su je čekala kao gladne ptičice. Gnijezdo žene udovice sa petero malenih bilo je puno i sito.
Tići su odletjeli, baka se preselila na najljepši nebeski oblak nakon mnogo životno bogatih godina.
Jednoga ljeta otkrijem na „Rožinoj muši“ spiralne zidiće sagrađene od oblutaka , veličina im je pasala u moju šaku.Na svakom od njih bila je naslikana pčela. Tek tada shvatih bakine priče o ženama pčelama, maticama obitelji.Svaku nevolju u kamen su utisnule, kiše žuborom preko njih nevolje oplakale, proljeće ih cvijećem nahranilo, a s jeseni šišarke bora zaklonile.
****
Prazne godine ostale su iza mene. U mome vrtu uvijek ima pčela; tek poneki oblutak.
Sovjeta Grubešić, piše kratke priče i poeziju. Radovi se joj objavljeni na mnogim književnim e-portalima, kao i u zbornicima i časopisima. Bavi se fotografijom, član je Uduženja likovnih umetnika „Likum“ iz Novog Sada. Živi u Bukovcu kod Petrovaradina.
