Godinama su pokušavali i pokušavali,
ljekar je rekao da su šanse male,
biološki sat je otkucavao
i prvi put su izgovorili ako Bog da,
a Bog nije davao.
Ostalo je još ono da se dobro dobrima vraća.
I oni su vjerovali da su dobri.
Njihovo puno ime i prezime bilo je na samom vrhu
svih humanitarnih organizacija.
„Bog nije pravedan, zašto širomašnima daje djecu,
naše bi imalo sve…“ – rekli su.
Dom za nezbrinutu djecu, posjetili su,
odnijeli poklone, napravili fotografije,
koje će pokazati prijateljima.
„Napišite želje, mi ćemo ih ispuniti“,
na odlasku su rekli.
Lista želja:
„Želim da se moja prijateljica sutra probudi sretna.“
„Želim da moja mačka živi koliko i ja, samo nju imam.“
„Želim da ona beba koja je jutros došla u dom
nikada ne sazna kako je živjeti bez roditelja.“
„Mama, volim te – želim da čuje ona te riječi.“
„Želim da majka moga prijatelja dozvoli svome sinu
da se igra sa mnom i da se više tajno ne sastajemo.“
„Želim da poklonim jednu svoju nogu nepokretnom dječaku.“
„Želim na papiru nacrtane majčine ruke.“
Nikada se više nisu vratili.
