Mehmed Meša Delić rođen 10. marta 1951. godinu u Moševcu kod Maglaja, Bosna i Hercegovina. Školovanje započeo u Moševcu, a završio u Maglaju. Od 1972. godine živi i radi u Wittenu – Njemačka. Pisanjem se bavi još iz mladih dana, a piše na bosanskom i njemačkom jeziku. Piše poeziju, prozu, aforizme i za iste biva pohvaljivan i nagrađivan. Bio je član „Jugoslavenske književne radionice“ u Frankfurtu na Majni, Njemačka. Radionica je okupljala pisce amatere u dijaspori. Radove je ovjavljivao u časopisu „Stremljenja“ (Priština, 1980. godine), u Zborniku „Ptice bez gnijezda“ (Sarajevo, 1986. godine), u Zbirci poezije „Sunce iznad domovine“ (Beograd, 1989. godine), u Almanahu „Pismo sa Majne“ (Priština, 1991. godine), u Zbirci poezije „Kapi života“ (Frankfurt na Majni, 1992. godine), u bošnjačkom časopisu „Selam“, za Njemačku objavljivao pjesme i priče sa vjerskom islamskom tematikom. A u agresiji na Bosnu i Hercegovinu bio je dopisnik mnogih novina i časopisa koji su bili štampani za dijasporu. Na internet portalu Bošnjaci.net ovjavljuje članke sa različitim temama i vodi se kao saradnik iz Njemačke. Na Njemačkom jeziku objavio poeziju u Zborniku „Literarnih radova stranaca i Nijemaca“. Pjesme i aforizmi su mu prevođeni i objavljivani na makedonskom jeziku. Objavio je zbirku pjesama „Vatra zbog rastanka“ (Struga, Makedonija, 1992. godine). Mada je u Njemačkoj, a nastanjen i u Banja Luci, srcem i dušom je Moševljanin i Maglajlija, a što opravdava i jednim stihom: „Divan je to kraj, / divni su mu ljudi, / a sa divnim krajem, / divno je i nezaboravno djetinjstvo…!“
A sve što radi, govori, piše, čini iz jednog životnog motiva: „Da ostavi neki trag, jer vjeruje i zna, da na ovom svijetu ničiji život nije vječan.“
IMA NAS MAGLAJLIJA
.
Ima nas po perionicama ispod Mon-Blana,
ima nas u čeličanama Ruhra,
ima nas na bavarskim dalekovodima,
ima nas na marsejskim krečanama,
ima nas u kotlarnicama Westfalije,
ima nas po valjaonicama duž Rajne,
ima nas pored šrauben-štokova,
ima nas po kuhinjama krankenhauza,
ima nas po ganc grose bauštelama,
ima nas u policaj – spiskovima,
ima nas pred šalterima
ferziherunga i arbajtsamta,
ima nas duž perona bahnhofa,
odakle svakodnevno kreće cug,
ka stvrdloj livadi,
ka djedovom zaraslom mezaru,
ka nenaloženoj furuni,
ka predsoblju gdje blijedi ćilim ostavljeni…
.
GRADE MOJ
.
Davno sam krenuo u tuđi svijet
ostavljajući ognjište i topli dom svoj,
a i tebe sam tamo ostavio
dragi Maglaju, grade moj.
Hvala ti grade moj na rijeci Bosni
dao si mi sve što se može dati.
Ja sam ti za uzvrat sebe dao
i sjećanje moje što me stalno prati.
Mislima sam stalno s tobom i uz tebe,
u srcu te nosim kao majka čedo umiljato.
Iz sjećanja moga ne možeš otići
nevidljive niti spajaju nas eto.
U svakoj tvojoj ulici sebe nalazim
kao da sam zadužen da gradom prolazim
zbližio sam se sa tobom i ulicama tvojim
postao si moja stvarnost u sebi te nosim.
Volim te i ljubim iz dubine duše,
o rastanku našem razmišljam često,
dok u tuđem gradu sa čežnjom bijem boj
dragi Maglaju, grade moj.
