Nikola Ćorak
MIRIŠE JESEN
Kao da je kiša,
noć miriše na jesen.
Neka:
to su pticama otekla krila
i mjesec kao da je ranjen
nestrpljiv,
i čeka.
Sad vidim sve nijanse tišine
i čujem
njen smijeh.
I sad znam:
dok se miješaju boje
nije mi žao,
što se rađas da bi umro
i misliš na vaskrsenje.
Sa lica najbrže nestane osmjeh,
u jesen:
tek mali povjetarac
donese oluju.
Lepršaju snovi, i riječi,
tek neka, diskretno,
ostane na usni.
Na licu jecaj, šeširom
pokriješ čelo.
U zglobovima žmarci,
na dlanovima praznina;
i sivilo noći rađa
naivna jutra.
I sad,
na kraju krajeva,
dok zastaje dah, kao da ce kiša,
neka;
to samo miriše jesen.
TEBI ĆU PRIZNATI
Tebi ću priznati
da sam širio ruke ka nebu
praveći se hrabar
tražio izgovore.
Razapet kao zastava na vjetru
danima
čekao.
Tebe, u haljini od cvijeća
I mirisom kiše.
Čekao na nešto,
nešto, što podjeća na
poljubac,
neki ugriz usnama.
Pod kožom, u grudima,
nekakvo sam kucanje čuo:
cvrkut ptica i
plač i
Na mom licu,
ogledalo se nebo,
kao da spava:
možeš li da zamisliš
kako je bilo dok čekam?
Dok u mjesecu tražim tvoju zenicu.
I slušam žuborenje odlazećih rijeka.
Danima je dolazila tuga
nečujno,
na prstima:
pa te sa njom sanjam.
Morao sam da izmislim nešto da izdržim.
U starom smetnutom džemperu
krio sam stihove,
Ja plašljivac, tvrdio da sam hrabar
tebi ću priznati
pa reći da se kunem u sve one noći
kojima se
molih za sreću.
Sad čekam zoru
uzalud i žalosno,
i osjećam glad
i zimu što kroz roletne se šunja: sama, promrzla i otekla;
a vjetar pjevuši
žalosno i tužno.
Volio bih da večeras vidiš
veličinu moje
boli.
