Emina Ragipović
OHOLJSKA IDILA
Dok vatra u kaminu tinja,
pahulje bijele prikrivaju selo,
miris zime budi sjećanja,
djetinjstva prohujalog ‘Bijelog’.
Graja sa vrha brda,
sanke, šedrnje i slečuge,
ko šimšik niz stazu šište,
djeca rumenih obraza
od sreće hladnoću “tište”.
Čuje se lavež pasa i
blizina lukave lije,
rika krava, blejanje ovaca
planinku za mužu zovu
i pregršt sijena u jaslima
da obraduje jaganjce nove.
Akšamski vakat doziva
fenjere da tiho se pale,
bunda se za posedak krčka:
“Noćas Kolašinska mahala!”
Snahe već ognjište žare.
Djedovi, sinovi, unuci,
duboku prtinu prave
i put do Kolašinskih kuća
što treba da prevale.
Posjedak u domaćinskoj kući,
besjede i priče davne,
djed Redžo veselo zbori,
dok radoznole uši djece
svaku riječ prekale.
Na sofri pečeni krompiri
i bunda ko kesten krhta,
pun tanjir đula i šarenika
što sočno pod zubima ‘prska’.
“Posjedak i nevjestu isprosi”.
I Jusuf prosce obznani,
veselo sa proljeća
u Alića kući biće,
nevjesta od roda dobra,
vatan potomstvom ukrasiće.
I noć isprati goste
i na počinak selo
pucanjem hrastova od mraza
a na granama inje promrzlo bijelo.
Sabah se polako budi,
prvom pijetlovom pjesmom.
Prohladno zimsko jutro
mraz po džamovima šara,
ognjišta dimom zbore
i crepulja napuknuta stara,
pod kojom pogača se peče.
Ruka vrijedne planinke
berićet na sofri dijeli,
za one koje čeka
da ‘otvorenom šakom’ podijeli
nafaku što joj za godinu
rodna zemlja udijeli.
