Halil Džananović
BLUES ZA STARU
(…Iz prerezanog grkljana ćurke kaplje mastilo,
Dječak skuplja isteklo vrijeme i materijal.
Umjetnik sve miješa s ilovačom i malo pelina,
Opet će nastajati nova teorija nestajanja –
Nova velika djela!…)
Pršti tutanj njenih kopita, koje ne dotiču zemlju.
Niz vrele sapi slijeva se crveno-ljepljiva,
Prikovan za divlja bedra – brojim provalije.
Mnogostruka je namjena tih ponora.
Nikad nećemo utvrdit’ tačan broj – odbrojenih!
Jer, sve se događa u pramenovima magle
U ljubavi, koja je prethodnica mržnji…
U bunilu polusna brojim maglovite naslage.
U njima stare nene (nane) tope olovo
I bacaju u vodu.
Slijevanje strave uzelo maha,
Je l’ svijet sobom opčinjen?
Sebi sam najteži, na sedlu od kostiju
I rukom kandžijom.
Protežu se voćnjaci i nepokošene trave,
Miriše na sve, na onaj svijet,
Iščeznuo il’ samo pritajen?
Jesam li u ovo nevrijeme krenuo na samoga sebe?
Dok stojim pred likom
S hladnom oštricom u ruci.
Na zaprepaštenje zemlje i neba – prepoznajem
To je moj lik i moja ruka
Izvježbana kroz stoljeća.
Budem li probuđen, zapisat ću
Ovu zastrašujuću sliku
I trenutak, kad hladna oštrica uranja u crvotočine.
U bljesku oka pritajena munja čeka svoj trenutak.
Strašna je ta igra, taj rulet. Možda se zloduh Atile
Kreće ovim zatrovanim prostorima.
Koja pojme samo dvije: ljubav il’ mržnju. Možda?
Iz prerezanog grkljana ćurke kaplje mastilo,
Dječak skuplja isteklo vrijeme i materijal.
Umjetnik sve miješa s ilovačom i malo pelina,
Opet će nastajati nova teorija nestajanja –
Nova velika djela!
Dogorjela svijeća prži po rubovima sjećanja,
Budim se na čavlima,
Zakucane oči na dnu plafona.
Vani padaju sjenke i pahulje,
Voda smišlja novije oblike.
Posljednji su trenuci, u posljednjem danu.
Na prvom i posljednjem putu,
U prvom i posljednjem životu.
Kog se, evo, sjećam, dok sam sebi pišem odjavu.
Ruše se svodovi naših sanja na uglačane puteve…
Ranoranilac pjeva pjesmu,
Nekom dalekom i gluhonijemom.
Potmula grmljavina, izdaleka,
Postaje sve bliža.
Treba se zavarati i prekriti stvarnu sliku.
Na trgovima se skupljaju preprodavači hrane.
U zamcima, gospodari i konstruktori straha,
Prave planove o zaštiti od najezde
‘Kukaca’ i ‘skakavaca’.
Narodu je dano na znanje: slavlje može otpočeti!
Radost na dječjim licima, dok pale fitilje petardi,
Vježbaju za kasnije.
Jer, potrebno je i tokom prividnog mira
Održati navike.
Zavijanje prvih sirena obećava dobru zabavu.
Pristigla gošća zgrčena lica –
Pita je l’ opet počeo rat?!
