Marija Juračić
Nepomično more
Sanjala sam opet neka crna jedra
kormilo je prazno i samo se vrti
nepomično more, bez zvuka, bez vjetra
korak do ničega, do pakla, do smrti.
.
Nema ni zvijezda, nema niti ptica
misli nekud bježe, traže malu luku
okrutna je tama, samo izmaglica
u prazninu tmine pružila sam ruku.
.
Ti pališ svijeću, gledam te kroz tminu
naše davne riječi ugarci su duše
a ljubav je naša prešla u tišinu.
.
Kao tihi lahor što daljinom puše
stvorit ću sama u zanesenoj glavi
zvijezde na nebu, maslačak u travi.
_______________
Na Perarca Festu dodjeljuju se tri nagrade i dvije pohvale. Ove godine pohvalu je dobio i sonet “Nepomično more” Marije Juračić.
