Nikolina Todorović studentica master studija Komparativne književnosti u Sarajevu. Piše poeziju, prozu i eseje. Do sada je objavljivala na nekoliko regionalnih portala.
Pjesma iz njene neobjavljene zbirke “Samospaljenja”.
PORODIČNI VRTOVI
(U Pejtonu)
U našim vrtovima više nema
sitnih rupa i čudnih tunela od miševa i krtica.
U naše vrtove ne zalaze mačke,
a kroz žive ograde ne vire radoznali psi i komšije.
U našim vrtovima nekad su cvjetale japanske trešnje i hrizanteme,
danas cvjetaju korovi.
U našim vrtovima nekad je rasla lijepa i mekana trava,
danas se mrvi suha zemlja.
U našim vrtovima nalazili smo zalutalečahure metaka
a potom bismo ih brzo zakopavali.
U našim vrtovima živjele su drvene šupice,
danas su tu na istruloj gomili samo hrđave brave.
U našim vrtovima pjevale su se pjesme,
danas tamo više ne odzvanjaju glasovi.
U našim vrtovima disali su veličanstveni visoki šimširi,
danas su goli i obrasli paučinom šimširovih moljaca.
U našim vrtovima rasli su veliki hrastovi i orasi
doneseni ptičijom greškom.
Danas su ljudskom greškom sasječeni.
U naše vrtove više ne zalaze ljudi,
danas su tamo siluete naših voljenih.
U našim vrtovima odrastali smo,
danas smo se sa njima zadnji put srasli i oprostili.
Danas još samo ja.
Sutra više niko…
Ni pas.
Ni mačka.
Ni ptica.
Ni insekt.
Ni cvijet.
Ni drvo.
Ni metak.
Budućnost se sveti.
Gore od prošlosti.
