Marija Juračić
TI BIO SI MOJA STIJENA
Tvoje ime znači stražar
ti bio si moja stijena
branio me od svih zala
od vukova i od hijena.
Micao si ispred mene
svaki kamen s moje staze
pazio da ravne pute
lako moje noge gaze.
Sad nad tobom kamen leži
ne mogu ga pomaknuti
ne mogu ti pute naći
ne mogu te dotaknuti.
Tvrde sad su moje staze
ti si bio moja stijena
sve je pusto, kamenito
ja sam stražar tvog imena.
.
NA STAZAMA OD STAKLA
Tvoja je ruka
moju ruku takla
hodamo polako
stazama od stakla.
U krošnjama vjetar
nepomičan šuti
debelim su snijegom
zameteni puti.
U snu te tražim
ti me vidiš budnom
u svijetu ovom
tihom i čudnom.
Ovdje nema brana
ni granica čvrstih
tu nema živih
a nema ni mrtvih.
Moje srce drhti
kao malo janje
smiješiš mi se sjetno:
„San je postojanje.“
Tvoja je ruka
moju ruku takla
pucaju polako
te staze od stakla.
.
NIŠTA NE NOSIMO SA SOBOM
Nisi ponio ni srebro ni zlato
Ni putnu torbu, ni košulje dvije
Samo si brižno pokrio rukom
Umorno srce, mjesto za sne.
Moje si ime šapnuo muklo
Kada se prekinu života trak
Srce u meni na pol je puklo
I sve se slilo u očaj i mrak.
Čekaj me, mili, ja neću dugo
Još ljeto koje il’ zime dvije
Onda ću tvojim krenuti tragom
Čak iza zvijezda da nađem te.
Neću ponijeti ni srebro ni zlato
Ni putnu torbu, ni haljine dvije
Verse od svile nosit ću tebi
Za život novi, za nove sne.
