Omer Ć. Ibrahimagić
Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je publicirao pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i inozemnim časopisima i listovima: Kratki spoj, Zmaj od Bosne, Večernje novine, Kabes, Svijet, Most, Front slobode, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae, Poezija i Motrišta.
Publicirao je knjige: Boje Sunca (proza, 2000.); Ćilibar i perle (poezija, 2007. i 2008.); Obične riječi (poezija, 2012.) i Vaša priča, naša knjiga (proza, 2012.).
Koautor je prve zbirke poezije ljekara – liječnika u Bosni i Hercegovini «Šest bijelih mantila». Antologiziran: «Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.-2003.» (Fojnica, 2004.) i «Zašto tone Venecija (Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana)» (Zagreb, 2012.). Član je Društva pisaca Tuzle.
Nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković», lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče).
Radi u Klinici za neurologiju Univerzitetsko-kliničkog centra u Tuzli. Docent je Univerziteta u Tuzli i doktor medicinskih znanosti. Publicirao je veliki broj radova iz oblasti medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.
PORODIČNA SREBRNINA
Novo se zelenilo, svakog ljeta,
raskrili po srebreničkoj srebrnini.
Zazvone imena onih kojih nema,
filigranski se otkrivajući znanim i neznanim.
Njihova neživa ljepota je, ma kakva bila,
uznositija od ružnoće života živih.
Oni su avangarda,
izabrani.
Stigli su tamo
gdje nam je svima zapisan dolazak.
Smrt su posijana u tlu.
Dragocjenosti su davno rastureni skeleti.
A izlomljeno srebro se lahko prodaje,
u bescijenje,
pod koprenom noći.
Prenosi se i vješto sakriva,
lahko mu se zatire trag.
I ne zna se čiji je posao teži:
onih bez sna i bez obraza što ga godinama pomno sakrivaju,
ili onih neposustalih koji ga traže u iskonskom strahu da bi ga mogli pronaći?
Kiša, koju nebo odveć obzirno spušta,
ulazi u đerdane od kostiju,
razbacane pa pažljivo sakupljane.
Vlaga proizvodi patinu.
.
Propupavaju cvjetovi bola,
na tlu,
otežalom od smrti,
otvrdnulom od koračaja hodočasnika.
Suze nesretnih,
koji svejedno poriču nestanak onih oko čijih se humki okupljaju,
nevidljivim magnetima privučene,
nestaju u zemlji.
Ona je armirana tijelima nevinih te stoga ne propada.
Tako ne možemo spoznati ni dubinu sopstvenog propadanja.
Spuštamo glave,
a glave od srebra stoje ponosito, čiste i uspravne.
Iako smo braća i sestre,
stid koji doživljavamo ne ostaje unutar porodice
već se širi daleko, sve dokle sežu granice obzira.
Naše napaćene duše ga prepoznavaju, otvarajući mu se,
dok krinovi od srme odzvanjaju na vjetru koji iznova opominje.
Uz sjećanje na srebrenički genocid, osamnaest godina poslije, 2013.
