DERVIŠ
.
Ko sinje beskrajno more usijan p’jesak se stere,
Viš’ njega lomača gori i riga žeravu živu.
Klonula narav je c’jela i stoji bez nade, vjere
u daljni život, besvjesno strašnoj smrti na pozivu.
Nikakva drveta nigdje, nijednog osjenka nema
gdjeno bi umoran putnik spokojno odahnut’ mog’o,
nit’ hladnog izvora što’no slatki mu napitak sprema,
odavno ispi ga žedni plam sunca ognjenoga.
Sumornim polumrtvim krokom po živoj žeravi gazi,
sijedu pognuo glavu, sunce ga ognjeno prži.
Bez nade narav je cijela, al derviš na Božjoj stazi
u Boga svojeg se nada i vjeru u Nj čvrstu drži.
Njegovo usahlo oko što samrt pred sobom gleda
nijednom ne planu gnjevom nit’ usna njegova kada
pohuli Svevišnjeg Boga; s opekla lica mu bl’jeda
pročitat’ nije se mog’o ni jedan izražaj jada.
I gledaj, kada ga veće i zadnja napusti snaga,
i noga pokleknu slaba i sv’jest se mračit’ poče,
na vrep pijesak kleče i usna prošapta blaga:
‘‘Oprosti grješniku meni, o Višnji svijeta Tvorče!’’
I pogle, u tome času gdje čelom pijesak tače,
hlađeni studenac provri i bujno oko njeg’ cv’jeće
razavi krunice šarne, a bulbul pojati zače
u granju lisnatih hurma i divno zacari veče.
Klonuli derviš se prenu, duša mu oživje snova,
na sedždu Allahu pade, na dar Mu zahvali velji,
i priđe užitku Božjeg raskošnog blagoslova,
štono mu izdašno Allah Svevišnji udijeli.
O vjerni, nikada nemoj u Boga izgubit nade,
nit hulit Svevišnje Ime na rubu propasti svoje,
jer Allah kuša nas često i mnoge patnje nam dade,
al’ nikad survati neće u propast vjernike svoje!
