Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Poezija

22. Januara 2013.

Poezija Redžepa Nurovića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

NE BIH DA MREM

 

Kad suđeni mi dan dođe

nemojte me buditi,

ostavite  da prespavam…

 

Tek

neka mi  najmiliji

u krajičak hljeba mlada sira stavi,

kako mi je majka spremala,

spisak, koje sam volio žene…

I sve nad glavom objesi…

 

Kad se narednog dana probudim

da vidim –

kakva grozna  stvar je mogla

da mi se desi.

                                   

2012.

 

PJESMA

-Koja se bavi mnome-

 

Evo me među živima,

a moglo je biti i da me nije.

Šta ja tu radim više,

kad sam  ubrao i zadnji grozd čežnje iz njena oka

i  od tog  sjemena pored sebe odgojio  sinove i kćeri?

Oni, opet, pored sebe moje unuke i unučice –

pa mi sad lopta bježi njima u avlije…

 

Kat-kad  i susjedstvom prođem

i svi mi, ko gdje, zakače dnevne dušegubive priče,

za rever, za uho, na nos mi nabiju.

Teško do kuće donesem…

E, jedna hanuma kad  me iza zavjese okom

nanišani, ko puškom –

prija mi kao muškom pa, te večeri, popijem jednu tabletu manje,

a smrti pobjegnem jedan korak više…

 

Evo me i među pjesmama,

a  moglo je biti  da me nije…

Jer do pola dosanjan san o mojoj najboljoj pjesmi

drugu polovinu više ne nazire –

u toj sumaglici nije mi  znano,

koliko  će mi  pjesničkog nama biti na mezar uklesano.

 

2012.

 

PORUKA

 

Stiže poruka

na iPhone,

ono: jel cvrčak, jest.

Namjestio ja –

kad je važno da je tako,

tajnovito,

zov bube u travi skrite.

 

Neko stavi ilahiju,

il da pas lane,

Karleušu kad dahće,

da prostite…

 

Čitam triput

i triput

isto piše: “mili moj.”

(Hajd što žmarci podiđoše,

no što – znoj?)

 

Mili moj,

mili moj,

mili moj…

Jest, bogami!

 

Ne zaspah do pet.

Zamislite,

vagao  svunoć

njeno „mili“ i „moj“.

 

(Opet žmarci,

opet znoj).

 

 (2012.)

 

ŠETNJA RODNIM GRADOM

 

Danas sam dokonim koracima pregazio moj grad

od Popišanog Brda do Vojničkih Livada.

 

Od moje  kuće  Popišano Brdo  mu je početak, Vojničke Livade kraj,

a  kad bih se vraćao iz Beograda, s VMA, daleko bilo,

onda  Vojničke Livade bi bile početak,  Popišano Brdo  kraj.

Ja ovo da ko ne zaluta.

 

Moj grad je kao jezik u ustima,  spušten bismilom među brdima,

valjda s amanetom da priča kad treba i da šuti kad treba.

I on tako  čini.

Zbog toga ga smatraju mudrim i svako skrušeno kroči u njega.

 

Nije on najljepši što  u njemu žive moja rođena tetka i tetak

(ona me  časti domaćom baklavom, on izvede na ćevape i kiselo mlijeko.)

nego što ima od svih gradova dan više – džumski dan, petak,

kad Bog svakoga milošću ozari.

 

Ima utorak kad i ko nema para – pazari,

jer  ima ovdje bar toliko duše

da svakom vjeruje da će kad imade da plati.

 

Moj grad nema teme, ali ima Tepe, isto,

da za musafira mjesto navrh glave pronađemo,

a svoj može bilo gdje – mi smo naši,

toliko  naši da je počelo da me plaši

što nijesmo  zajedno

no s jednom vjerom i u dvije vjerske zajednice…

 

I dobro je što me srete Halima,

čuj, Halima, dođi bona…

snivat ći noćas žalosnu vrbu kod Vrbaka

i nas pod njome, dok mucamo riječi koje ne znamo da nađemo.

 

Oktobar, 2012.

 

KAD SE NIŠTA NE DEŠAVA

Ništa se, velite, ne dešava,
a muha jedna, vidim,
u paučini skončava.

Kad se ništa ne dešava
mi šutnje mudre pečemo k’o zanate,
dok vrag kud ne satre
ove Vođe i Vračeve.

Svjetski generali ukrštaju riječi,
kad načas ne driješe
nečije ukrštene mačeve.

Kad se ništa ne dešava
Hurem je kroz prozor voza
presamićen,
kao kad deru brava.

Ostavlja zauvijek predjele što odlijeću,
a drug mu, Hazim, na sjedištu,
k’o janje spava.

1999.

OSMJEH

Kad dijete umre
lopta mu se smiri…
Dušu ispusti
kao iz probodena mijeha.

Majka mu, Ajeta,
džematlijama na dženazi
pokloni po dašak bolna OSMIJEHA.
Veli im:
Ovo je Asmir otišao da majku sretne
i Najtanjom ćuprijom provede,
kad Bogu na oprost prinesem
talog dunjalučkog grijeha

.

NUR SA JASTUKA

(Vjenčanoj ženi)

.

S jastuka mi svjetli,
od prije dosta godina,
jednako nježno, ništa bljeđe,
nur njena lika kao svjetlo dina.
Nad svakom mi putanjom sija –
pa će lako i ćuprija,
oštra kao sablja a tanka kao dlaka,
da se pređe.

Možda sam rad toga Nurović.
Jer meni je te blažene svjetlosti najviše pripalo,
onda našoj djeci.
A njoj, ženi vjenčanoj, i majci, dovoljno bilo –
ono preostalo.

———————————
Manje poznate riječi:
din – vjera
nur – svjetlost

.

KAMEN

.

Ima kamen na mojoj okućnici,
okamenjen tu kad je iskrio prapočetka plamen.
Mojoj je trsi bio temelj kućni i nišan na groblju –
otkako je kamen.

Zasipa ga tresetnica kad biše trusovi i bitke,
a on nenadno nica kao pritajeno sjeme…
Zarezan harf o vječnosti mu
znam da čitam
na kameno mu tjeme.

On nije zatočen kamen u kamenu…
U njemu žubore valovi ezana,
za imena nasšto se u lozi rodismo.
Tu je ljepotica iz “1001 noći” vezana,
koju u snovima rodismo…

Povijali smo ga u prostore srca
i bacali ga što dalje “s ramena”.
U našim molitvama po njemu vijore bajraci žita:
“Bože daj hljeba s drveta i kamena!”

A zmije su u neko doba godine,
pod njim presvlačile sopstvenu kožu…
I čuvar moje okućnice, Gazija na bijelu atu,
o rebra mu oštrio sječivo nožu.

———————————–

(Iz antologije TRAJNIK, akademika Rista Vasilevskog)

.

POLJUBAC

Dragu Cingelu Cingu

.

U trenu ljubavnog uzlijetanja
poljubih voljenu
u najskrovitije mjesto.

I intimno bijah srećan.

U trenu posljubavnog slijetanja
intimno shvatih
da sam je upravo poljubio
u tako poznato mjesto.

.

ŠENLUČENJE

.

Rodio se ja
kad su dijelili žuti kukuruz –
svakom šaku-dvije, iz Banata.
Kad je pred svačijom kućom
rupu za wc
i trap bila iskopala granata.

Žuti kukuruz
bio opuzao, vele,
nijesu ga svinje htjele.
I adžo Vejsel umovao lično:
Neka neće, mi ćemo,
nemamo s njima ništa slično…

Ja bio puna kuća djeteta.
Uroke stravljao glavama jelenaka
ušivenim na oba ramena.
Obnoć gasulicu mi palili
da se zle duše, u liku leptira,
sprlje na jezičku plamena.

Ezan mi učili iz presahla bunara –
da Bog čuje, ljudi da ne čuju.
Ljutili se komunisti i skojevci
(a njih koliko moljaca).
Začas te upute u obnovu FNRJ, jašta,
u brigadu dobrovoljaca.

Neko moj šenlučio svrh kuće,
gotovo uzrokovao posjet milicijskih momaka…
Niko da se sjeti da sam rođen,
svi bogoradili
ne bilo rata više, na tristo konaka!

Adžo Vejsel
(na Božjem putu)
nije volio kad se puca i veseli…
Kom se šenluči o rođenju,
trebat će i kad preseli.

1999.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Uglješa Kesić: Vilenjak Jan

Uglješa Kesić   VILENJAK JAN   Baš kad se jednom budio dan, na zemlju dođe vilenjak Jan, planeta ova, puna čudesa, postade njegova nova adresa.   Bio je malen, ko grudva snijega, samo je brada veća od njega...
by Redakcija
0

 
 

Said Šteta: Vilenjak

Said Šteta   VILENJAK     Zavlačio je kratke prste ispod jastuka i pokupio sve uzdahe što je čuvala k’o perle crne tiho, koračao je na svojim  željama,  da ne bi šuškale ostavio je nade umjesto svile ...
by Redakcija
0

 
 

Branka Kovačević: Ako već sanjaš

Branka Kovačević   AKO VEĆ SANJAŠ   Ako već sanjaš, nikom ne reci da ti snovi su već napola ti, već budi kiša, bujicom poteci, nek  zemlja tobom vri.   I budi ptica, raširi krila, dom nek ti bude beskr...
by Redakcija
0

 

 

Ivana Đukić: Ljubavni poduhvat

Ivana Đukić   LJUBAVNI PODUHVAT   I ono kad je svega dosta i ničeg premalo kad je tuge i oprosta na dlanu dovoljno da se pokrene dan oživi san za neko novo Sunce i prekretnicu Nemamo skicu Nemamo plan Imamo Uživo lij...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Marko Smukov: Majka

Марко Смуков   МАЈКА . Рођена је другим да угађа, И кад чује и нечује – хвала! Срећа деце од сопствене слађа, Све најлепше ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona