Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Poezija

22. Juna 2020.

Poezija Adelise Omerović

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Adelisa Omerović, rođena 1995. u Gradačcu (Bosna i Hercegovina). Nakon srednjeg obrazovanja u Općoj gimnaziji, upisala Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Tuzli, te u julu 2018. godine postala Bachelor specijalne edukacije i rehabilitacije na istom. Komunikativna, umije da sluša i da motiviše druge. Altruizam, želja za pomaganjem i velika ljubav prema djeci jesu ono što je u radu i životu pokreće i inspiriše. Još u osnovnoj školi pokazala veliko interesovanje i ljubav prema pisanju i čitanju. Bila član sekcija ovakvog karaktera. Prije godinu dana odlučila da svojim radovima učestvujem na književnim konkursima, do tada je pisala samo za sebe. Prvo učešće je bilo na književnom konkursu Javne biblioteke Lukavac u martu prošle godine. Njena pjesma je bila jedna od nagrađenih i zauzela je 3. mjesto. Drugo učešće, kada je Kulturno udruženje “Musa Ćazim Ćatić” ove godine objavilo književni konkurs, na kojem je njena priča ušla u uži izbor za osvajanje književne nagrade. Inspiraciju za pisanje nalazi u svemu oko nje: u radu sa djecom, u prirodi, u običnim ljudima koji su malim koracima hodali u životu i ostvarili svoje ciljeve, u herojima iz ulice, u voljenim ljudima. Svakodnevno svjedoči malim, a velikim čudima i svoje impresije o njima rado prenosi na papir.

 

HEROJI IZ ULICE

.

Miriše soba na cimet i med,

slatko diše, malo, krhko biće,

dolazak njegov otopi led,

zora nade nad gradom sviće.

Gledaju ga oči ranjive žene,

čije lice život nikada ne mazi,

ali za čudo, ona ne vene

sve hrabrije, jače prepreke gazi.

Sanjive oči posmatraju njene

i kao da imaju posebnu moć,

tjeraju bolne prošlosti sjene

dok nebom curi još jedna noć.

Čuje se samo šapat jedne žene

biću ti vodilja na putu tvom

otjerat ću, sine, sve tamne sjene,

u srcu mome, tu je tvoj dom.

I pamti vrijeme priču njenu

istinski heroji prkose tami,

oluja možda i slomi ženu

ali ništa ne može mami.

.

PRIČE IZ DUŠE

.

Za nešto srcem moraš da se daš

Ja samo tako mogu, razumijem

I nemoj mlako i nemoj onako

Jer tako kroz život ne umijem.

Kad moraš, plači- evo ti rame,

Kad se smiješ, smiji se glasno

U moru bezličnih ispod maski

Nek mi tvoje lice bude jasno.

Kad želiš ti cijeli svijet okreni

Donesi sunca gdje je kiše palo

Kad nećeš, nemoj ni za ovoliko,

Kad hoćeš, otmi, ako ti je stalo.

Pandorina kutija, šta i da jesam,

Otvori, možda te u inat straši,

Ali ja te molim, ja te ne mogu

Ako se života u životu plašiš.

I nemoj stalno okretati glavu

Nešto eto mora i da te se tiče

Ožiljci na duši zaista su lijepi

Pričaju najljepše životne priče.

.

SRETNA ŽENA

.

Kada sam tvog života smisao,

kada bi mi drugi pjesmu napisao,

kada sam vaspitač ili samo tetka,

kada sve porušim pa krenem ispočetka.

Kada jutarnju kafu sama pijem,

kada se tebi glasno nasmijem,

kada čistim stan i plešem kao luda,

kada moje stvari po podu su svuda.

Vesela djevojčica čuči u meni

i šapuće tiho ovoj zreloj ženi:

“Od svake spoznaje, jedna je veća

ženi najljepše stoji sreća”.

.

OBEĆANJE SEBI

.

Jutros je stari učitelj Neko

ljutito plavom dječaku reko

“Isti si, isti kao tvoj babo

i on je tako bezveze škrabo!”.

Jutros su ručice nježne, meke

sasvim tiho, bez imalo jeke

sramno pokrile oči tužne,

čuo se smijeh na riječi ružne.

Jutros su Veliki tako mali

u onu dječiju šaku bi stali,

al’ obeća sebi naše plavo dijete

“Dobri se ljudi uspjehom svete”.

.

BRODOVI BEZ SIDRA

.

Stari je brod godine duge

plovio, plovio morem nemira,

stari se brodovi skrasiti neće

sve dok je mora i svemira.

Vidio on je ljepote svijeta

ali i tuge ostrva pustih,

sunce ga pržilo, kvasile kiše

iz teških, sivih oblaka gustih.

A jedna luka, tamo daleko

njegovo sklonište uvijek je bila

kada joj dođe ko voljenoj ženi

svojom tišinom ona bi ga svila.

Čarobne im noći, al’ jutro svane

i luka otvara plavetne oči

pred njima isti prizor znani

njen stari brod mora poći.

Što da se ljuti, poznaje mu dušu

nek talasi nose riječi što sude,

baš kao stare brodove što plove

teško je voljeti i neke ljude.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Stvaralaštvo Branke Bogavac

STVARALAŠTVO BRANKE BOGAVAC U izdanju JU  Centra za kulturu  iz Petnjice, „Komune“ iz Podgorice, i porodice Bogavac Le Comte nedavno je objavljena knjiga „BRANKA vitez umjetnosti i književnosti“, tom drugi, koju je,...
by Redakcija
0

 
 

Dina Murić: Nije dobro u Crnoj Gori biti umjetnik

INTERVJU SA KNJIŽEVNICOM, DINOM MURIĆ   Razgovarao: Božidar Proročić, književnik i publicista   Dina Murić, rođena 1982. godine u Rožajama (Crna Gora), je pjesnikinja, esejista i filmskiscenarista. Autor je ...
by Redakcija
0

 
 

Osvrt na roman Sanele Halković ”ILIR AUTARIJATSKI”

KULTNIM ROMANOM “ILIR AUTARIJATSKI” KNJIŽEVNA SUPER ZVIJEZDA I JEDNA OD NAJORIGINALNIJIH POJAVA U EVROPSKOJ I SVJETSKOJ LITERATURI  SANELA HALKOVIĆ  SE  JE  JEDNOM ZA SVAGDA  NEPOBJEDIVO VINULA  NA SAMI TRON...
by Redakcija
0

 

 

Monografija dr Dušanke Popović o govoru žabljačkog sela Podgore

GOVOR SELA PODGORE   FilološkI fakultet Univerziteta Crne Gore objavio je monografija o govoru žabljačkog sela Podgore, autorke doc. dr Dušanke Popović. Autorka ove monografije Dušanka Popović je diplomirala na Filo...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Said Šteta: Zvijezdo na jastuku (La stella sul cuscino)

Said Šteta   ZVIJEZDO NA JASTUKU   Kako si lijepa na mome jastuku zvijezdo što plavom nebu neumorno bježiš pa odozgo gledaš mene dolje mala Svu noć sam  eto milovao ruku od zlatnog praha, ma da se naježiš ča...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona