Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Poezija

19. Novembra 2017.
 

Poezija Adnana Sijarića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

I

 

Ako ti kažu da te više ne volim – vjeruj im!

Nije me strah tvog gnjeva, tvog očaja

(dobrota se lako u pakost pretvara).

Ti bijedni, nevoljeni, vječito gladni, od kojih se

neprestano skrivam jer čim ih upoznam

sve se izobliči, ako ti to kažu – da, vjeruj im.

Oni ne znaju: večeras sam pregazio najveću planinu na svijetu,

punu strašnih zvijeri, i preplivao ogromnu, nemirnu rijeku

– samo da bih stigao u tvoj mračni grad.

Ne, oni ne znaju: sinoć sam zbog tebe do kasno sa riječima

ljutu bitku vodio, i pio očaj iz ruku svitanja

jer sam bitku izgubio.

Istina je, proćerdao sam stotine radosti… Sve što je i bilo

sazidano, srušio sam. Bijes urođenih košmara raspršio je

moju prošlost, moju budućnost. Nikada neću trajati

jer nemam snage za nove borbe, i nikada nisam trajao

jer ljudi isuviše brzo zaboravljaju…

Trajem tu gdje posrnem i pustim suze. Meni se smiju!…

Više se ne ljutim – sam sebi se smijem.

Ako ti, te hulje, večeras kažu da te više ne volim – vjeruj im!

Neka se bar nakratko slade tvojom sumnjičavom boli.

Ali ja pregazih visoku planinu i preplivah nemirnu rijeku

samo da bih te sreo – zato u ovo moje ludilo nemoj sumnjati.

Ja te beskrajno volim!

 

 

II

 

Prošle noći sam je sreo!… Zalutala je u moj grad,

nesmotrena kao i uvijek.

A čuvao sam je od sebe sve ove godine.

Opet se izmučih dok glupim ponašanjem i riječima

bez smisla nisam ubio žeđ u njoj.

Nije se mnogo promijenila – poneka nova bora na

čelu, poneka nova crta na dlanu… I onaj čudni,

mračni sjaj u očima. Znam da ona sve zna!

Tražila je moje pjesme, i po ko zna koji put

obećah da ću ih donijeti. Lažem sve ove godine,

ali ne dam da se krugovi naše prošlosti potrgaju…

Ti krugovi – bolesti svih mojih dana, noći, činjenja.

“Eto, pokrivam se starošću…” – rekla je umorno. “I pod moje

krovove ptice se odavno ne vraćaju. A ti, kako si?”

Zbunih se…  “Znaš mene. Tumaram razmišljanjima

i pjesmama otimam smisao. Ludaci me umazili,

pa se nikoga i ničega ne plašim…”

A plašio sam se da ne priupita o bludnosti mojoj.

Nije!… Samo me tužno gledala, kao ptica bez krila

sluđena željom da poleti.

Odjednom, vrisnuo je tramvaj kog je čekala. U žurbi je

dobacila: “Put je smisao, molitve su kočije vučene strahom

u zemlju patuljaka (bića malih srca). Sjećanje je smisao,

sve drugo je dim. Nije dovoljno pričati o ljubavi da bi se

ona doživjela.”

Shvatih… Ali već je bila otišla!

 

 

III

 

Tiho teku hladne rijeke.

Promrzle srne piju krv,

raskvašenih utroba postajući lak plijen

gladnim vučicama…

U oku zore blista zlatna rosa, suza neba.

Stijenje se plaši čeljusti dana!

Poput bajraka, zrakom leprša tišina vječnosti.

U plamenu nadanja sagorjeva znatiželja

mladosti – put slave.

Tiho, stepa je sve bliža.

Ruska me strast pticom načinila.

Letim kroz lobanje pogrešno protumačenih logika,

ljubeći Ane, Tanje… Takvih noći nigdje nema!

Okupane srebrom večeri bijele breze pričaju

legende o bradatim starcima, o sanjarima koji su

umirali zbog ljubavi…

U jadnom šinjelu čovjek postaje besmrtan,

perom umakanim u krv zaslužuje divno cvijeće

na prsima zemlje…

Tiho, sni kamenje postaju.

Iza svake smrti

ostaje zrno svjetlosti – da i dalje vara.

 

 

IV

 

(Verter i ja)

 

Tvoja ljubav  je poput dnevne svjetlosti – vidim kad se rodi,

rumena, osrebrena nježnom pokornošću miru,

pruža ruke u vis željna sve da zagrli, svaku kap sreće

da dodirne, i onda, kao sve živo, počne da traje.

Dan nekad siv, nekad vedar – dušu trga i cjeliva

(dvije krajnosti nužne za ljepotu).

Potom umorna tama dojezdi odnekud na ružnoj metli,

pokloni poroke onima koji ih žele, nemir i nesan onima

koji se vole, ružne snove onima koji ratuju…

 SVE SE OBOJI GAROM I PROKLETSTVOM!

Moja ljubav, izbezumljena kao dijete kad se nađe u gomili,

zbunjeno i nepromišljeno, ni noć ni dan nije.

Zarivena u svaku poru mog tijela neće sunce suncem

da sagleda, vjeru vjerom da potvrdi, suviše moćna

i ogromna da sumnjama robovala ne bi.

Prvi put odista volim, tebe, baš takvu, i baš tu. I prvi put

ne umijem misli životu da podredim… Sve što promislim

prešutim, a sve što radim nikad promislio ne bih.

Volim te, u ovoj rupi opasanoj tugom, pod ovim nebom

gladnim mira, na ovoj zemlji ljigavoj od straha.

Svuda si – vesela i mila, opijena nečim što imena nema.

 

 

V

 

Gasiš svijeću. Ljutito!

Kao da će mrak učiniti manjim

taj strah što ti koljena svija

i slabunjavost slasno nudi.

Mokra od sna

zatvaraš vrata mojoj dobronamjernosti,

i nestaješ u blatu grijeha

samo na tren raskošnog…

A kuda ćeš sutra, nesretnice,

kad se vrate sati i minuti

u kočijama kajanja!?



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Refik Bulić: Začarana rijeka

Jednom davno, tako davno da se i Beranov djed jedva sjeća toga vremena, tiho je tekla rijeka Toplica i pokretala desetak vodenica raspoređenih na nekoliko kilometara riječnog toka. Beranov djed se malo sjeća toga vremena, k...
by Redakcija
 

 
 

Mešino bockanje – aforizmi Mehmeda Meše Delića

*Puno studenata pada na ispitima. Proklete plave koverte… *Ko će kome nego svoj svome da dođe do – DIPLOME! *Omladina je naše najveće bogatstvo. Već nekoliko godina imamo dobar izvoz! *Odem na Zapad – sve mi paš...
by Redakcija
 

 
 

Denis Kožljan: ”Kino Bosna” Zlatka Lukićića

Kako odavno nisam čitala neki dobar i pametan prozni uradak, predstavljen na Digitalnim knjigama, a nešto malo bolje poznavajući autora Zlatka Lukića, odlučih da to ovog puta, bude roman, jedan iz njegove trilogije, naslov...
by Redakcija
 

 

 

Said Šteta: Odraz u očima

Već dugo imam potrebu da ovo  napišem. Nemam ja pravo misli držati u ropstvu. Jok! Ta  ja sam dovoljno rob. Neka! Znam kome robujem i nije mi teško. Samo Uzvišenom Gospodaru. Ahh, i te misli! Đahkad su na gomili složen...
by Redakcija
 

 
 

Ahmet Ademagić: Priča o prezimenu Bošnjak u Rožajama

Ahmet Ademagić   PRIČA O PREZIMENU BOŠNJAK U ROŽAJAMA   Život piše romane. Ljudske su sudbine nepredvidljive. Ovo je priča  jednoj takvoj ljudskoj sudbini. Ovo je priča o majčinom djedu a mome pradjedu. U Gl...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona