Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Poezija

19. Novembra 2017.
 

Poezija Adnana Sijarića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

I

 

Ako ti kažu da te više ne volim – vjeruj im!

Nije me strah tvog gnjeva, tvog očaja

(dobrota se lako u pakost pretvara).

Ti bijedni, nevoljeni, vječito gladni, od kojih se

neprestano skrivam jer čim ih upoznam

sve se izobliči, ako ti to kažu – da, vjeruj im.

Oni ne znaju: večeras sam pregazio najveću planinu na svijetu,

punu strašnih zvijeri, i preplivao ogromnu, nemirnu rijeku

– samo da bih stigao u tvoj mračni grad.

Ne, oni ne znaju: sinoć sam zbog tebe do kasno sa riječima

ljutu bitku vodio, i pio očaj iz ruku svitanja

jer sam bitku izgubio.

Istina je, proćerdao sam stotine radosti… Sve što je i bilo

sazidano, srušio sam. Bijes urođenih košmara raspršio je

moju prošlost, moju budućnost. Nikada neću trajati

jer nemam snage za nove borbe, i nikada nisam trajao

jer ljudi isuviše brzo zaboravljaju…

Trajem tu gdje posrnem i pustim suze. Meni se smiju!…

Više se ne ljutim – sam sebi se smijem.

Ako ti, te hulje, večeras kažu da te više ne volim – vjeruj im!

Neka se bar nakratko slade tvojom sumnjičavom boli.

Ali ja pregazih visoku planinu i preplivah nemirnu rijeku

samo da bih te sreo – zato u ovo moje ludilo nemoj sumnjati.

Ja te beskrajno volim!

 

 

II

 

Prošle noći sam je sreo!… Zalutala je u moj grad,

nesmotrena kao i uvijek.

A čuvao sam je od sebe sve ove godine.

Opet se izmučih dok glupim ponašanjem i riječima

bez smisla nisam ubio žeđ u njoj.

Nije se mnogo promijenila – poneka nova bora na

čelu, poneka nova crta na dlanu… I onaj čudni,

mračni sjaj u očima. Znam da ona sve zna!

Tražila je moje pjesme, i po ko zna koji put

obećah da ću ih donijeti. Lažem sve ove godine,

ali ne dam da se krugovi naše prošlosti potrgaju…

Ti krugovi – bolesti svih mojih dana, noći, činjenja.

“Eto, pokrivam se starošću…” – rekla je umorno. “I pod moje

krovove ptice se odavno ne vraćaju. A ti, kako si?”

Zbunih se…  “Znaš mene. Tumaram razmišljanjima

i pjesmama otimam smisao. Ludaci me umazili,

pa se nikoga i ničega ne plašim…”

A plašio sam se da ne priupita o bludnosti mojoj.

Nije!… Samo me tužno gledala, kao ptica bez krila

sluđena željom da poleti.

Odjednom, vrisnuo je tramvaj kog je čekala. U žurbi je

dobacila: “Put je smisao, molitve su kočije vučene strahom

u zemlju patuljaka (bića malih srca). Sjećanje je smisao,

sve drugo je dim. Nije dovoljno pričati o ljubavi da bi se

ona doživjela.”

Shvatih… Ali već je bila otišla!

 

 

III

 

Tiho teku hladne rijeke.

Promrzle srne piju krv,

raskvašenih utroba postajući lak plijen

gladnim vučicama…

U oku zore blista zlatna rosa, suza neba.

Stijenje se plaši čeljusti dana!

Poput bajraka, zrakom leprša tišina vječnosti.

U plamenu nadanja sagorjeva znatiželja

mladosti – put slave.

Tiho, stepa je sve bliža.

Ruska me strast pticom načinila.

Letim kroz lobanje pogrešno protumačenih logika,

ljubeći Ane, Tanje… Takvih noći nigdje nema!

Okupane srebrom večeri bijele breze pričaju

legende o bradatim starcima, o sanjarima koji su

umirali zbog ljubavi…

U jadnom šinjelu čovjek postaje besmrtan,

perom umakanim u krv zaslužuje divno cvijeće

na prsima zemlje…

Tiho, sni kamenje postaju.

Iza svake smrti

ostaje zrno svjetlosti – da i dalje vara.

 

 

IV

 

(Verter i ja)

 

Tvoja ljubav  je poput dnevne svjetlosti – vidim kad se rodi,

rumena, osrebrena nježnom pokornošću miru,

pruža ruke u vis željna sve da zagrli, svaku kap sreće

da dodirne, i onda, kao sve živo, počne da traje.

Dan nekad siv, nekad vedar – dušu trga i cjeliva

(dvije krajnosti nužne za ljepotu).

Potom umorna tama dojezdi odnekud na ružnoj metli,

pokloni poroke onima koji ih žele, nemir i nesan onima

koji se vole, ružne snove onima koji ratuju…

 SVE SE OBOJI GAROM I PROKLETSTVOM!

Moja ljubav, izbezumljena kao dijete kad se nađe u gomili,

zbunjeno i nepromišljeno, ni noć ni dan nije.

Zarivena u svaku poru mog tijela neće sunce suncem

da sagleda, vjeru vjerom da potvrdi, suviše moćna

i ogromna da sumnjama robovala ne bi.

Prvi put odista volim, tebe, baš takvu, i baš tu. I prvi put

ne umijem misli životu da podredim… Sve što promislim

prešutim, a sve što radim nikad promislio ne bih.

Volim te, u ovoj rupi opasanoj tugom, pod ovim nebom

gladnim mira, na ovoj zemlji ljigavoj od straha.

Svuda si – vesela i mila, opijena nečim što imena nema.

 

 

V

 

Gasiš svijeću. Ljutito!

Kao da će mrak učiniti manjim

taj strah što ti koljena svija

i slabunjavost slasno nudi.

Mokra od sna

zatvaraš vrata mojoj dobronamjernosti,

i nestaješ u blatu grijeha

samo na tren raskošnog…

A kuda ćeš sutra, nesretnice,

kad se vrate sati i minuti

u kočijama kajanja!?



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Poezija Dejana Ivanovića

Dejan Ivanović     BURA Prijateljima iz Dalmacije   Vitla bura, u ovo doba kao i obično… Škripe hladna lica strmih pločastih ulica, uskih, stare kuće kamenih fasada stoje jednolično, ćute uspravne, z...
by Redakcija
 

 
 

Natpis na kuli Rašića u Gusinju

Natpis na kuli Rašića u Gusinju   Prijevod: O, Gospodaru, srećom počasti ovo mjesto Onaj koji dođe neka sa srećom dođe Onaj koji ode neka sa mirom ode Vlasnik Mustafa sin Ramazanov (Majstor) Debranin Abdullah, godin...
by Redakcija
 

 
 

Dušan Dojčinović: Pismo za Suadu T.

Dušan Dojčinović   Pismo za Suadu T.   Nisam čitao, tvoja pisma, draga Suada, još od onda, kada je tvoje pismo ocu rudaru, rasplakalo ceo region. I bilo najčitanije. Ne sećam se koliko je imalo pregleda. Znam d...
by Redakcija
 

 

 

ANDRIĆ I „POGRANIČNE KULTURE“ – SA BELORUSKE TAČKE GLEDIŠTA

ANDRIĆ I „POGRANIČNE KULTURE“ – SA BELORUSKE TAČKE GLEDIŠTA   Феномен культурного пограничья в творчестве Иво Андрича / Ana Naumova; naučna redakcija Ivan Čarot...
by Redakcija
 

 
 

Denis Kožljan: ”Moj bosanski, srpski, hrvatski, crnogorski jezik – jedan jezik sa četiri naziva”

“Jezik nije ni propis ni zakon kojeg se morate po svaku cijenu držati, nego fleksibilna živa stvar kojoj se prilagođavate. Ja sam prolazio sve jezične faze i varijante, nekad sam bio prinuđen na to, nekad sam to čin...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona