Adnan Sijarić, rođen 1969. godine u Brčkom (Koraj), Bosna i Hercegovina. Piše poeziju i prozu. Objavio romane “Tišine korajske” (2014) i “Korajski raj” 2016. godine. Poeziju do sada nije objavljivao.
I
.
Opet sam prošao tim malim putem pokraj stare škole.
Kapale su lijeno riječi teže od olova i otvarale krugove nekih
besmislenih sretanja.
I ponovo su psi uplašeni ljudskim koracima lajali tamu
izbezumljenih sudbina,
obilježeni zanavijek u sjaju bijesa gorčinom proteklih godina.
Već dugo se nisam toliko smijao toj modroj prašini uzaludnih
pobjeda,
i sad ne marim za davnašnje snove izgrižene jadom
prijateljstava,
za meleme koje mi svi nude, sada – kada sam se sam rodio.
Pokraj džamije se nisam zaustavljao.
Tu, u debeloj hladovini stogodišnjeg kestena,
uvijek me pronalazila pjesma o djevojci zelenih očiju.
A ja sam te bitke jedva preživio.
Nešto me vuklo u park, u veliku baštu sjećanja,
u nepregledno more sretnih djetinjstava,
u jedino svjetlo tog mraka kojim nas bez stida pokrivaju.
Sjednem i živim tu tišinu koju sve manje ljudi razumije,
gledam u lipu, u nebrojeno puta sječeno stablo,
i oduševljavam se koliko je svake godine sve ljepša, sve
stasitija…
.
II
Sretoh kod pruge kojom vozovi već godinama ne klepeću
djevojku nalik tebi, umivenu blagim vjetrom s juga.
Krila je tek raširila, i tu je, znam, samo da bi otišla.
Tako trajemo.
– Da li još pišeš? – pita me. Ćutim! Stišćem još više tišinu.
– Pišem – rekoh, a glas me skoro izdade.
Gleda u moje oči žalosno, pa izmisli smiješak.
– A kome pišeš, kad nikome stalo nije? – I ode niz mahalu, vesela.
Grcam pasjom mukom i bolesna osjećanja krijepim umorenom nadom.
Ne zna da znam sve ono što je prećutala. Suton malaksava! Nešto teče,
sporo, jedva čujno. To se dovlači noć puna suza.
Treba mi piće! I pjesma ljubavna!
Prate me sokakom golobrade zvijezde i mjesec u kratkim pantalonama.
Plačem. Boli me sreća, plaše me žene studene od jalovih kiša…
Taj put ispred mene, i cvijeće na njemu.
III
U dimu te tražih, unakažen s malo pića!
Na čelo zalijepljen novac neobično brzo
nađe mi mjesto u toj gomili ljudi.
I počeh da psujem, tek da bih prijatelje stekao,
a onda glave da siječem da bih s njima ostao.
Neko me pitao za tebe!
Zaledio sam ga olujama probuđene tuge.
Sudbine u otrcanim odijelima
glasno su se svađale zbog gluposti
– čija je noć najduža.
Curio sam satima umoran niz te slabosti
kroz rukave dosade, u čašu spoznaje.
Nađoh te u njoj.
I bijah sretan što sam tu, na dnu!
IV
Stigoh u tvoju tamu,
u memljivu sobu punu tragova nemoći
tvoje naravi.
Sjedoh na zgužvane pjesme
i poljubih komadić svjetlosti koji si ostavio
da me boli,
sve ove godine, sve ove nemire.
Za tobom su se riječi uvijek svađale,
i nikom nije bilo važno to malo hljeba na
tvome stolu…
A sad te svi slave!
.
V
.
Sam sam, na raskršću.
Srebrom isprskane staze
pocrnile sirotim naprezanjima uma.
Jame se porađaju poslije svakog susreta.
Daljine se stisle od uha do uha,
a suze peru mulj svega što sčinih.
Da zaboravim najlakše bi bilo.
U malo tuge da sakrijem usne od bronze,
dane pune stida.
Itaknuta slika: Kp
